Bijeg bicikliste

Sadržaj
1. Znaci 2. Azra 3. Zlatkova smrt 4. Izbori 5. Bijeli san 6. Rijeka 7. U_klubu 8. Oružje 9. Tuga i smijeh 10. Jugosloveni 11. Na poslu 12. Počeci 13. Švajcarci 14. Drugovi 15. Klinci 16. Rastanak od porodice	17. Čekanje 18. Obijanje auta jednog "četnika" 19. Džavni udar u Konjicu 20. Prve laste 21. Ubistvo 22. Hvatanje Tobe i ostalih 23. Revolver 24. Vrijeme bombardovanja 25. Tenis 26. Strah 27. Smrt_učenika 28. Telefon 29. Na mostu 30. "Avione, avione! Baci nam bombone!" "31. Avion meta 32. Šegina kuća	33. Smrt_Radenka 34. Mobilizacija 35. Ludost 36. Pripreme 37. Propusnica 38. Poslednje veče 39. Risovac 40. Rođendan malog Borana 41. Lejla 42. U_autobosu 43. Granice 44. Brisel 45. Crvenkapa 46. Kafa

 

Kako su Borci plakali za Lazom

"Kada su ga povezli dole... Pada... Kiša lije ko iz kabla. Otvorilo se nebo... i on kaže:

- Ovo Borci plaču za mnom"

ZNACI

Bicikal. P. je veoma volio bicikal. Kada je bio nešto mlađi, bavio se mnogo sportom. U to doba imao je želju da sve isproba - golman, dizanje tegova, košarka, trčanje... U Konjicu, sa svojim rođakom, Jovanom, nekada je čak bio osnovao džudo klub. Međutim, tek je u četvrtoj deceniji svog života, kada se postaje skromniji u prohtjevima i najzad sebičniji i mudriji, uspio da otkrije, a naročito da osjeti, istinsko sportsko zadovoljstvo. Ali, čak i sa biciklom, ta je ljubav kasnila. Postala je potpuna tek od trenutka kada se dao na osvajanje visina. Želja da savlada tu dosta tešku dionicu nije mu bila prva. Trebalo je prije svega popeti se na Ivan planinu koja se, dodirujući svojim vrhovima oblake, uzdizala ispred njega. Valjalo je izverati se na više od hiljadu metara i svako bi proljeće utrošio najmanje mjesec dana priprema da bi sebi mogao priuštiti to zadovoljstvo. Radost da dostigne prevoj na Ivanu jedino zahvoljujući svojim mišićima, kao i nekoliko minuta odmora gore, nisu imali cijenu. U tim trenucima P. je osjećao uvijek jedno izuzetno i skoro estatičko stanje. Često bi ga pitali:

– Kakvo zadovoljstvo nalaziš u tome?

Ili mu govorili:

– Takav napor potpuno je besmislen!

Istinu govoreći P. nije znao šta da odgovori i time je bio donekle zadovoljan. Ako bi neko ustrajao, tada bi, pola ozbiljno pola u šali, pokušavao sve objasniti jednim "sportskim l'art-pour l'art-izmom" što, naravno, nije mnogo pomagalo ljudima da shvate tu vrstu "umjetnosti", po njima sasvim nepotrebnu i van pameti.

Ovaj put, međutim, okrećući pedale svog sportskog bicikla, imao je pred sobom jedan sasvim određen cilj a koji nije bio minuta odmora na prevoju planine prije nego što će se, pri povratku, vratolomno spustiti ka Konjicu. U Sarajevu organizovao se miting, a on je htio po svaku cijenu da stigne tamo. Mogao je to takođe učiniti automobilom, sa Blekom, Senom i ostalima, ali nešto ga je naročito tjeralo da to izvede u biciklističkoj opremi i samo zahvaljujući svojim mišićima. Možda je to bilo njegovo jedino hodočašće u životu, jer se zapravo tako osjećao, a povrh toga i kao Don Kihot unekoliko. Uostalom, uvijek je smatrao da pripada onima kojima je više stalo do puta nego do cilja.

Ima neko vrijeme, međutim, nadao se da će iskoristiti dobru kondiciju da do Sarajeva ode na dva točka povodom svoje knjige koja je trebala izaći. Provodio je često vrijeme zamišljajući prizor - sala, manje više ispunjena omanjim bradonjima, i on koji ulazi sa biciklom i u sportskoj opremi. Uostalom, nikada nije volio da ga uzimaju za umjetnika i uvijek se osjećao nelagnodno da je čak trpio za književnih večeri, naročito onih, na sreću rijetkih, gdje je trebao učestvovati. Imao je tek neodređenu potrebu za povremenim pisanjem i to je bilo sve. Jedino se čudio što svi ne osjećaju istu želju. Veče uoči, dok se spremao, rekao je svojoj dvojici klinaca da će sutradan ići biciklom u Sarajevo. Obadvojica su bili, naročito mlađi, malo ponosni "podvizima" njihovog starog. Njih trojica, inače, prepuštali su se često maštarenju i pravljenju planova za budućnost kada će, čim Gordan i Zoran odrastu, skupa putovati do mora, do babe i dede. Zatim, zašto da ne, kao što to čine najpametniji turisti na svijetu, čak i do inostranstva da pošalju mami razglednice koja, već malo zaobljena, ni najmanje nije imala namjeru da im se pridružuje. Oni su imali 11 i 15 godina i, kao uostalom većina druge djece, bili su sasvim svjesni šta se već neko vrijeme događa u svijetu odraslih. Njegova žena nije ništa govorila. Za nju, to je bila samo jedna više u nizu njegovih nepotrebnih ludosti. Za takav put na biciklu trebalo se dobro pripremiti. Ostao je do kasno u noći u društvu Zorana, uvijek tu, kada bi "stari" bilo šta majstorisao.

Premda mu se za desetak godina biciklističkog iskustva desilo samo tri četiri puta da ima kvarove na točku, za ovu priliku, osim rezervne unutrašnje gume, koju je uvijek nosio sa sobom, preduzeće i druge mjere predostrožnosti - nekoliko alatki, kutija sa ljepilom i par fleka, kao i odjeća da se može presvući.

Te noći, međutim, veoma je slabo spavao. Ustao se u sedam sati sa lošim predosjećajem. Taj osjećaj činio ga je uvijek veoma nervoznim bilo da se zapućivao u ribu bilo da je namjeravao išta drugo da poduzme. On mu je najčešće govorio da su njegovi napori uzaludni i da bi najbolje bilo odustati od svega.

Vani, nebo je bilo prekriveno veoma niskim i kao tijesto gustim oblacima.

Imao je namjeru da stigne u Sarajevo prije podneva. Trebalo mu je najmanje tri sata. Blek, Seno i ostali otići će autima. Naći će se ispred sata na Marindvoru. Spuštajući se niz svoju ulicu, koja je bila u padu, on osjeti kako svjež zrak probija odjeću i prekrsti ruke na grudima. Istovremeno se sjeti svog prvog spusta na sportskom biciklu. Bez ikakvog iskustva bio je primoran da koči od brzine koja ga je tada plašila.

Uvijek je bio nestrpljiv prije nego što će se uhvatiti u koštac sa planinom koju je više volio od ravnice. Do njezine strmine imao je nekih pet šest kilometara laganog uspona koji, ovog prohladnog i vlažnog jutra, nisu bili dovoljni da zagriju njegovo tijelo. Uprkos svježini vazduha bio je prinuđen da se odmah od polaska požuri zbog oblaka iznad glave mu. Bili su niski i boje koja nije obećavala ništa dobro.

Vozio se tek nekih desetak minuta kada su započele poteškoće. Jedva da je stigao do Živašnice, nekoliko kilometara od Konjica, kada je najednom opazio da mu je prednja guma legla. Iznerviran zbog preranog kvara P. siđe sa bicikla i dade se na posao da ga otkloni. Naprslina na unutrašnjoj gumi bila je duga desetak santemetara i on je baci u jarak pored puta. Utrošio je više vremena nego što je računao da će mu trebati. Pitao se kako je guma mogla toliko da pukne. Nekoliko kišnih kapi samo su mu dodatno činile ruke nespretnim. Previše je žurio da se vrati na cestu. Nakon što je stavio novu gumu, nestrpliv, nije obratio pažnju na ventil i dovoljno ga pritegao. Duvajući gumu ona popusti baš oko njega. Zamalo što nije urliknuo. Međutim, to ga i dalje nije obeshrabrivalo, ili bolje rečeno samo je pojačavalo njegovu tvrdoglavost.

Odluči da pokuša nemoguće i da zakrpi naprslinu oko metala. Na jednoj fleci napravi rupu dovoljnu da obuhvati ventil zatim je zalijepi. Na nesreću rezultat njegovog napora izdrža tek nekoliko minuta.

Tada učini ono što je odmah trebao. Ovaj put imao je sreće. Čim je stao na cestu sa uzdignutom rukom, otac jednog od njegovih učenika se zaustavi sa prikolicom iza auta. P. ga zapravo nije poznavao i nije uspijevao dokučiti ko je njegov sin. Ta mala sreća popravi mu raspoloženje sa nadom da će stvari krenuti na bolje.

Kući, P. nađe u podrumu staru unutrašnju gumu, već krpljenu ali koja je još uvijek mogla poslužiti. Dok ju je, sve više iznerviran, stavljao, Zoran mu je pravio društvo ali se nije usuđivao da ga išta pita. Što se više žurio vrijeme je prolazilo sve brže. Uvijek je tako. Kao da je ta vremenska mašina smještena u našim grudima i prati brzinu našeg pulsa.

Pošto je napokon opet krenuo, baci pogled na sat. Veoma je kasnio - skoro tri sata izgubljenog vremena. Ovaj put, ne znajući zašto, više nije strahovao od kvarova. Nešto mu je govorilo da su nezgode te vrste ostale iza njega. Podiže pogled prema nebu koje je izgledalo kao da se još više spustilo i pokuša u njemu naći bar nekakav trag razbistravanja. Naprotiv, na svom licu osjeti hladnoću par kišnih kapi. Bile su sitne - kao da su oklijevale, kao da su ga čekale tek na izlasku iz grada. One, međutim, nisu mogle smanjiti njegovu tvrdoglavost. Čak i kada bi kiša postala jačom on ne bi odustao.

Nekon dvadesetak minuta, najzad je počeo da se penje. Tu se uvijek osjećao u sigurnosti, kao da je planina njegovo vlasništvo gdje mu ništa ne može pokvariti raspoloženje. Za tih osam kilometara uspona trebalo mu je obično tri četvrt sata. Da bar uspije da pređe prevoj. Poslije, bio je siguran, oblaci neće imati istu boju i neće nositi isti teret. Tamo, iza planine pred sobom, putnik uvijek zamišlja ljepše vrijeme. On pomisli na jednu staru japansku sliku. Pomisli takođe i na spust sa druge strane Ivana. Kišne kapi, iz minute u minutu, postajale su sve češće mijenjajući boju asfalta. Uprkos kiši i vjetru, on skide jednu od majica. Na koži, kiša se miješala sa znojem. Čak i kada bi stigao do Sarajeva oko 14 sati ne bi sve ispustio. S druge strane, to se više i nije pokazivalo kao cilj, jer se ova njegova borba sa preprekama pretvarala u neku igru sa silama kojima vjerovatno nije dorastao. Nakon izvjesnog vremena imaše osjećaj da se kapi prorijeđuju. Njegov čest pogled prema nebu nastojao je naći odgovor na jedinu zapreku koja je sada stajala pred njim. Da nije imao kvarove već bi bio u Sarajevu. Međutim loše predosjećanje uporno je i stalno bilo tu. Malopređašnja nada da kiša upravo jenjava bila je samo varka oblaka ili njegovih misli.

Zapravo, bila je to kiša. Sumnje više nije bilo. On stade okretati pedale još brže. Sva je odjeća na njemu već bila mokra i poče ga probadati hladnoća od udaraca vjetra koji su činili vodu na koži mu ledenom.

Van pameti, P. se ponada da će ga iza planinskog prevoja čekati drugačije vrijeme. Da bar uspije proći tunel prije Bradine nakon koga je uspon bio mnogo lakši. Ali trebalo je dotle stići.

Kiša se pretvarala u prolom. Na nekoliko stotina metara prije tunela jedva se uspijevao održavati na biciklu. U tunel uđe skroz morar i ukoči se u trenu od ledenog vjetra u njemu.

Njegov zdrav razum više nije funkcionisao. Ni jedan djelić njegove kože nije bio suv. Po svaku cijenu morao je stići bar do Bradine gdje će u kafani vjerovatno naći Radenka kod koga će moći da se presvuče i sačeka da kiša prestane, možda već za četvrt sata.

Bio je na ivici nerava. To ga je uvijek činilo još tvrdoglavijim. Čak i više od toga. Ta je riječ isuviše slaba za skoro histerično i mržnjom nadojeno stanje protiv nevremena koje bi inače odvratilo svako drugo ljudsko stvorenje da se nekud lomata biciklom. Zaista, da li je pri pameti?

Šta reći o Radenku. Ono što se može spomenuti je da je to neko mnogo običniji od P.-a i prema tome mnogo teži za opisati. Uvijek je komotnije slikati marginalce i one koji su na jedan ili drugi način zasebice. Ta je razlika bila možda najčvršća spona između njih. Jedan je nalazio kod drugoga ono što mu je nedostajalo, ili što je potiskivao u sebi. P. je volio kod svog prijatelja "seljaka" jednostavnost i nevinost duha i misli, poštenje i skromnost - ukratko sve ono što lično nije posjedovao. A Radenko je uživao u "ludiranjima" svog prijatelja "umjetnika" koji je često kod njega izazivao radoznalost i postiđenost pred tim svijetom od koga je priznavao kompleks. U zbornici, bez svake sumnje, bio je najomiljenija osoba i možda jedina bez zadnjih misli. Niko se nije sjećao da se Radenko ikada posvađao sa nekim, što pak uopšte nije bio slučaj sa "umjetnikom" čiji su temperament i živci bili mnogo manje miroljubivi tokom njegovih "borbi za pravdu". Radenkova je majka bila umrla, te je on živio sa ocem i bratom. U tom domaćinstvu, naravno, Radeko je bio taj na koga je padao sav posao u kući.

Jedne prilike P. ga je iznenadio dok je muzao kravu. Vraćajući se sa svojih vožnji na Ivanu P. mu se redovno pridruživao na terasi birtije usred sela gdje je ovaj često bio "na službi". Radenko je bio dobričina, jedan od onih stvorova isuviše poštenih za ovaj svijet varalica, nitkova i stvorenja sa više lica.

U proljeće, P. je obavezno navraćao da bi nabrao trešanja i ponio klincima. U školi, stekli su naviku da bar jednom dnevno skupa popiju kafu.

Koristili su odmore da bi se malo zafrkavali jedan na račun drugoga ili sa koleginicama "udvarajući" im se. Radenko se previjao od smijeha dok bi P., namjerno da bi mu učinio na volju, besprizorno prilazio "Antifašističkom Frontu Žena".

Tog tana nije se našao sa svojim prijateljem Radenkom koji je, po takvom paklenom nevremenu, vjerovatno sjedio u birtiji. Ne mogavši poslije tunela nastaviti da okreće pedale, jer ga je dočekao još gori prolom, Bradinu, zakljonjenu iza krivine, nije ni vidio. Sa vjetrom koji se sa planine obrušavao mijenjajući iz trena u tren pravac, nebo je doticalo zemlju.

P. pohita prema prvoj kući koja mu se ukazala. Nikada nije bio u toj kući niti se ikada zaustavljao ispred. Međutim, čuo je za nju još za djetinstva. Najprije je vjerovao da je sve ono što se o njoj govorilo, kao plod jedne bolesne mašte, neistinito. No, godinama kasnije, ta priča o usamljenoj kući pored puta za Bradinu i dalje se mogla čuti iz ustiju ljudi.

Prvi ju je put ugledao iz voza, sa pet ili šest godina.

Neko mu je prstom pokazao govoreći tiho:

"To je kuća A... P...."

Tada nije znao ko je taj A... P.... i njegove ustaše. Da je glas osobe bio normalan vjerovatno bi zaboravio prst i kuću niže pruge.

Njegovi roditelji već su bili nastanjeni u Beogradu i dolazili su u Hercegovinu tek preko ljeta. Za P.-a, kao i za njegovog brata i sestru, dani provedeni u rodnom kraju bili su trenuci povratka radosti i slobodi. Radi toga, pogled na kuću sa prozora malog voza čije su šine bile postavljene još u doba Austrougarske i koji se mjestimično peo brzinom čovjekovog koraka bio je nešto posebno i važno. U glavi, u kojoj su bila sakupljena iskustva od tek nekoliko godina, način kazivanja jedne riječi bio je mnogo važniji od njezinog značenja.

Kasnije, saznao je da je nakon rata kuća dugo bila nenastanjena. Saznao je takođe jednog dana da nosi ime svog ujaka koji je ubijen i bačen u jamu sa drugim Srbima od strane ustaša tokom tog rata. To se zbilo tu, iznad Bradine, negdje gore, u Ivan planini. Njegova majka nerado je o tome govorila, sem ako to ne bi bilo da kaže kako uvijek postoji nada da je njezin brat ostao živ i da se, može biti, iz rake spasio i pobjegao u Ameriku. Uvijek postoji nada. Ona je takođe pričala da on, P., jako liči na njega, te da ga je ona veoma voljela. U ono doba, ljudi su kazivali da je, od sviju, jedino njezin brat, spretan i jak, bio kadar da izbjegne smrti.

P. nikad nije htio vjerovati da se slične stvari mogu opet dogoditi i bio je zahvalan svojoj majci što ga je tako odgojila.

Međutim, to ne spriječi P-a. da osjeti nelagodnost prelazeći mostić iznad potoka koji je vodio ka kući i skloništu.

Pod nastrešicom on presvuče odjeću i zatim se nekoliko puta nakašlja da bi upozorio ljude u kući o svom prisustvu. Na pragu opazi dva vrganja koje je neko vjerovatno zaboravio. Bili su isti kao oni koje je sa klincima brao na Borcima, u šumama oko njihove kuće na selu. Nakon jedno četvrt sata izađe čovjek od šezdesetak godina.

– Ova kiša neće prestati. Uzalud čekaš... Zašto ideš u Sarajevo?

– Ima jedna manifestacija za mir... Niste čuli na televiziji?

– Jesam... čuo sam - reče on nezainteresovano - I, ideš biciklom?

– Aha, imao sam želju.

– Ova se kiša neće zaustaviti - reče on još jednom gledajući u nebo. Poznajem ove oblake.

– A vjetar? Kažu kada ima vjetra da će kiša prestati.

– Na ovoj planini ima uvijek vjetra.

Čovjek zatim uđe u kuću. P.-u uskoro poče da biva studeno. Vjetar je bio sve jači a njegov zaklon sve slabiji.

Mora da je već bilo prošlo 13 sati kada je donio odluku da stopira da bi se vratio u Konjic. Pokri glavu trenerkom i stade pored ceste. Saobraćaj je bio jako slab zbog goriva koje je sve više manjkalo. Jedno se auto zaustavi nakon desetak minuta. Bila su to dvojica iz Konjica vraćajući se iz Tarčina gdje je bila pumpa vlasništvo jedne naftne firme iz Hrvatske i gdje se povremeno još uvijek moglo naći te dragocjene tečnosti.

Čovjek pod kamenom

- Poznavao sam Lazu Drljaču. Prvi put kad sam ga vidio... otišao sam u šumu i našao sam ga pod jednijem kamenom. I ja sve gledam je li čovjek nije li, kad ugledam mala konzervica na vatri visi i pure šaku metno, i ja pobjego - nisam znao šta je.

I zovno burazera:

- Šta je - kaže - Što bježiš?

Ja kažem:

- Nešto me, eto, pripalo, ne znam šta je.

- Pa je li u biću čovjeka?

- Ma jes, samo više liči na svašto sem na čovjeka."

AZRA

Kada bi se o tome poveo razgovor, P. je imao običaj da kaže:

"Politika me ne zanima" a potpisivao bi se kao "Član udruženja sportskih ribolovaca".

Nikada nije uspio sebi objasniti osjećanje koje u njemu izaziva riječ - politika. To nije bio strah, ali u svakom slučaju doživljavao bi odbojnost i čak nelagodnost ako bi ga okolnosti primoravale da se primakne toj temi i sredini. Najčešće bi mu oni koji bi za sebe tvrdili da su poznavaoci stvari odgovarali sa lukavim izrazom na licu:

– To je takođe politika.

On pak, sa svoje strane, čim bi imao posla sa sličnom osobom naoružavao bi se nepovjerenjem i sumnjom, te ju je smatrao za inekoga ko ne umije razlikovati dobro od lošeg u životu.

– Po vama se, dakle, i biljke bave politikom. Ako je tako, ja sam član njihove partije - Ono što ga je stavljalo van sebe bile su naročito zamjerke angažovanih, kao da su željeli, na izvjestan način, pravdati vlastitu glupost - Za mene je politika jedna od najcrnjih stvari koje je čovjek izumio. To je rupa bez dna čovjekove taštine. Svi seksualni i intelektualni kompleksaši našli su u njoj svoje mjesto.

– Ako se ti ne zanimaš za politiku, ona će se na kraju zanimati za tebe pobornici politike iznenađivali su ga imajući uvijek u glavi spremne odgovore, kao da ih kući, ispred ogledala, uče napamet.

– Od mene ne bi imala koristi - odgovarao bi P. - a ne vidim, uostalom, kako bi joj to pošlo za rukom. Međutim, bar što se tiče tog upozorenja, inficirani politikom bili su u pravu. Nemoguće se obistinjavalo. Biljke su počinjale da blijede i degenerišu. Uoči "prvih demokratskih izbora nakon rata" koje su neki radije nazivali "prvim demokratskim izborima prije rata" na svakom djeliću svoje kože P. je osjećao pohlepne poglede politike. Ona se miješala u njegov život poput pauka koji se nastanjuje i osvaja dotle potpuno čistu prostoriju. Tako se jednog lijepog jutra probudio sa odlukom da brani svoju kožu i da upotrebi svoju skromnu ličnost u borbi protiv tog zla koje se miješa u život biljki. Zapravo, njegov prvi takozvani angažman dogodio se nekoliko godina ranije. Sa svojim prijateljem pjesnikom Draganom, rođakom Hrvojem, trgovcem ribom, i šakom drugih lastavica demokratije, osnovali su, takoreći kriomice, u Konjicu, malo nakon Zagreba, Beograda i Sarajeva, sekciju UJDI-a (Udruženje za Jugoslovensku Demokratsku Inicijativu).

Sistem je još uvijek bio stari, a "mrski komunisti" i dalje su bili na vlasti, ali svuda su se u zemlji osjećale promjene ili bar njihove najave. UJDI je okupljao intelektualce i slobodne mislioce, kao i one koji su smatrali da tu pripadaju, iz svih krajeva Federacije. Pokret nije imao ambicije političke partije, nego je prije bio "savjetodavnog" karaktera da bi pomogao koliko je moguće spašavanju zemlje, a naročito njenoj demokratizaciji prije skupštinskih izbora koji su tek trebali da se odigraju u republikama.

U Konjicu, bilo ih je jedva desetak, ali su ipak uspjeli da se za njih čuje i više puta budu viđeni na televiziji. Izazivajući propast jednog referenduma pripremljenog isuviše na brzinu od strane lokalnih vlasti, vadeći iz zaborava aferu nekih nestalih slika u opštinskoj zgradi, kao i postavljajući pitanje zagađivanja okoline trajali su jedno proljeće. Dragan je bio zadužen "za politički resor", P. "za kulturna pitanja", dok je Hrvoje bio odgovoran za "ekonomsku liberalizaciju komune".

Za vrijeme tog "herojskog" političkog perioda bar su imali priliku da nauče šta znači rizik prethodnice kao i telefonski pozivi u noći nakon kojih vam san više ne uspijeva doći na oči.

Za razliku od Dragana, kome je to izgleda prijalo, P. se povukao iz UJDI-a čim su aktivnosti udruženja uzele čisto političke oblike.

Međutim, oluja koja se sada podizala pred njegovim očima prisiljavala ga je da se izvuče iz rupe i pokuša još jednom nemoguće angažujući ono malo svojih moći ako ništa da kasnije ne bi imao grižnju savjesti.

Preloman trenutak za tu odluku bila je kafa u gradskoj biblioteci sa Draganom.

– Šta ti misliš, kako će proći izbori? - P. upita "največeg pjesnika među političarima".

– Ne znam, ali imam veoma loše predosjećanje - reče drugi gladeći bradu.

– Ja, takođe - uzdahnu P. i stade se klatiti na stolici.

– Nacionalne će stranke možda pobjediti. Odnosno... strahujemo da to ne bude sa uništavajućom većinom. Jedino je pitanje sa kojim postotkom.
Uostalom, na neki način, volio bih da one odnesu pobjedu, ako ništa zbog promjena, ali pod uslovom da postoji jaka opozicija ostalih stranaka. Po meni najbolje demokratije su one sa veoma jakom opozicijom. To je condicio sene qua non... Inače možemo reći zbogom demokratiji od koje su im usta puna da ti se povraća. To je uvijek tako kod nas, čim se neka riječ isuviše upotrebljava to znači da više nema nikakvo značenje - Dragan se ustade sa sjedišta i poče nešto tražiti po stolu.

– Hoćete li vi izaći na izbore?

– Pa, pošto UJDI nije registrovan kao politička stranka, mi smo se na neki način preobrazili i postali članovi stranke Reformista.

– Dobro, to je normalno. Volio bih da Ante pobjedi.

– Jesi li vidio mitinge SDA, HDZ-a i SDS-a na televiziji?

– usporenim pokretima Dragan je i dalje čeprkao po neredu ispred sebe.

Proljeće kada su umirale trešnje - Jesam... mogu ti reći da čovjeka hvata strah od njih. A kako procjenjuš vaše izglede u gradu?

Dragan odmah ne odgovori. Kao da je oklijevao. Najzad, imao je papir u ruci.

– Sačinili smo koaliciju sa Strankom Jugoslovena, Omladinom - zatim pogleda P.-a u oči - ...i komuinistima da bi dobili što više glasova.

P. bi zateknut njegovim rječima. Nije imao mnogo šta protiv komunista, naročito nakon iznenađujuće poplave nacionalista čija mu je agresivnost izgledala mnogo opasnijom od "demokratskog centralizma" sistema koji je, možda prerano, izmislio samoupravljanje.

– Počinićete veliku grešku ulazeći u savez sa komunistima.

Ti znaš kakav ugled oni uživaju u narodu u poslednje vrijeme. Apsolutno treba odustati od te ideje.

– Ali to je već gotova stvar...

P. se nije mogao pomiriti sa onim što je upravo saznao.

– Ne znam da li me razumiješ. Ja nemam ništa protiv komunista, ali sam siguran da bi, sve u svemu, dobili više glasova razdvojeni nego zajedno. Tek nakon izbora treba praviti koaliciju. To je samo pitanje taktike.

– ...Ja se slažem sa tobom, ali smatram da bi bilo dobro kada bi ti sutra došao na sledeći susret četiri stranke i da im to objasniš - reče Dragan i pruži mu zapisnik sa zadnjeg sastanka. Dovoljno je poznavao P.-a i odmah je shvatio zašto je ovaj došao.

P. ne imaše vremena za razmišljanje i prihvati izazov.

Sutradan, sastanak se završio u trenutku kada je Azra, predstavnik komunista, isprovocirana argumenitima P.-a, napustila prostoriju.

Njezina reakcija jako je zaboljela P.-a. Bio je veliki prijatelj kako sa njom tako i sa njezinim mužem Zlatkom iznenada preminulim prije nekoliko mjeseci. Dovoljno zakinuta od života, još nije bila došla sebi i bila je nespremna za nove udarce.

P. je imao želju da joj kaže da zadnjih mjeseci očiglednog rušenja jednog sistema, sjetne slike iz prošlih vremena sve mu češće dolaze u glavu.

Tito je ako ništa pokušao naučiti ljude te nesretne zemlje da žive zajedno. Tokom jednog perioda od skoro pola vijeka, stvar više nego rijetka za taj dio planete zvani Balkan, mir je postao način mišljenja. Ako se narodi nisu obožavali poput Flamanaca i Valonaca u Belgiji, nisu se ni mrzili. Vremenom naučili su da se žene, često ne vodeći računa o toj stvari koja ih je sada sve više dijelila, načiji. P. takođe nije mogao zaboraviti svoju najveću ljubav, N., čiji je otac, inače sekretar SK-a u fabrici, imao sasvim drugačije ideje od njih na temu bratstva i jedinstva među narodima.

Još i dalje nije htio vjerovati da ga ona nije dovoljno voljela da bi se suprostavila i oprostila očeve šamare. Sjećao se svojih putovanja kako na Istok tako i na Zapad i šta mu je rekao jedan mladi Poljak 1980. u Varšavi:

– Za nas, vi ste Amerikanci. Vi možete bilo gdje ići i kupovati bilo šta.

Vi niste svjesni sreće koju imate. Titovo ime, trebali bi izgovarati samo stojeći.

P. se sjeti takođe svojih "hipi" putovanja do Amsterdama i zatim do Afrike. U Jugoslaviji, rijetki su gradski parkovi, naročito oni na moru, gdje nije proveo noć. Sam, ili u društvu stopera iz čitavog svijeta, istraživao je tu zemlju koja će se sada - kao da je nečijom nebrigom, tokom svih tih godina, mukotrpno građena od pijeska - srušiti pred suzama svoje djece. U vrećama za spavanje, na klupama ili travi, svi su zajedno strahovali samo od jedne stvari, a to je da sutradan ujutro ne budu prerano probuđeni od policajca da im objasni čemu služe kampovi. Čak i kada nisu imali mnogo da jedu bili su sretni. Sjećao se svega toga i htio je reći Azri da to nikada neće zaboraviti.

Htio joj je takođe kazati da je to bio njegov najljepši dio života i da to nije bilo samo zbog mladosti.

– Najvažnije je da nacionalne stranke dobiju što je moguće manje glasova... - P. pokuša da je zadrži i da joj nespretno na vratima objasni ono što je već čula, ali ona ga ne htjede saslušati.

– Ne radi se o tome...

O Lazaru

"...Gje je živio - u Jažvama. Kuća stara, kisne i on neće da ide u druge stanove. Tu je živio i svaki dan po jednu ticu bi ubio.

Pa bi ručak naš'o i tu je proživio... Pa jes' on volio družit se sa ljudima kad bi oni htjeli, ljudi, kako on hoće...A on je vrlo čovjek bio pismen... i čovjek bio znan.

Tako je prometo svoj život Lazo Drljača."

ZLATKOVA SMRT

Zlatko je umro sa trideset i četiri godine. Azra i Zlatko, nekada su u Sarajevu završili studije filozofije. Imali su mnogo muke dok su se zaposlili. Najzad, izmišljajući mjesto "generalnog sekretara" u klubu, društvo iz Kulturnog Centra pomoglo je njemu, dok je ona, a što joj uopšte nije odgovaralo, jednog dana postala činovnik u gradskom komitetu SK-a. Azra je bila iz sjeverne Bosne, svirala je violončelo i imala je lijep glas. Kada bi organizovala svoje koncerte u Kulturnom centru bili su to mali praznici.

Za razliku od nje, koja je uvijek bila nervozna, Zlatko to uopšte nije izledao. Njegovao je filozofiju življenja u kojoj vrijeme nije imalo nikakvog značaja, a brzina i pesimizam ni najmanje mjesto. Bio je to blag čovjek koji je naučio mnogo o životu nakon teške i jedva izliječene bolesti u jednoj bolnici u Parizu.

P. se uvijek oduševljavao njegovim humorom kome izgleda nikada nije nedostajalo nadahnuća.

– Zašto se sekiraš? - govorio bi mu Zlatko - Popi čašu i prepusti stvarima da se same od sebe srede. Mala zadovoljstva zauzimala su veliko mjesto u njegovom životu. Čak i kada bi se bavio najozbiljnijim stvarima kao što je pisanje eseja ili postavljanje nekog komada ona su uvijek bila tu.

Sa njim i Senom, duetom "obliguzija", koji to nikada nisu htjeli priznati, P. je uvijek imao priliku da nauči nešto "korisno".

Vrijeme je bilo lijepo. Grad i rijeka kupali su se u suncu.

P. je išao lijenim korakom prema školi. Upravo je po drveću u svojoj ulici zaključio da komunisti više ne umiru. Jedva da ima godinu dana, tri od četiri smrtovnice na lipama bile bi sa petokrakom. Sada se mogu vidjeti zakačene samo one sa krstovima i polumjesecom. Njegov ciničan duh pomisli na kameleonske sposobnosti naroda. On je cijenio ljude od principa, koji se ne mijenjaju lako, čak i kada nisu u pravu.

Nasred mosta on se po običaju zaustavi da bi bacio pogled na dno Neretve. Svaki put kada bi uspio u njoj otkriti pastrmku, čak i kada bi bila toliko mala kao što je to sada bio slučaj, imao je osjećaj da od rijeke dobiva poklon.

Jedva da ga je okrenuo od vode, pogled mu pade na Senu koji umalo da ne prođe pored njega.

– Dođi, o ti, veliki ribaru, dođi da ti pokažem ribu po tvojoj mjeri! - izvede P. kao da igra Šekspira i oponašajući ovoga na sceni.

Seno se zaustavi i pogleda P.-a jednim izgubljenim pogledom.

– Dakle, ne želiš da vidiš ribu... - Seno kao da nije shvatao njegovu zafrkanciju i P. više ne insistiraše - Lijepa je danas Neretva, zar ne?

Zaista, njezine su vode tog dana bile izuzetno čiste i providne.

– ...Jeste, lijepa je - izusti Seno ne pogledavši uopšte rijeku.

– Hajdemo na kafu. Ja častim. - Bilo je vrijeme pauze za doručak "birokratije" te bi često, nakon susreta na mostu, koristili priliku da zapale prvu cigaretu na omiljenoj terasi.

– ... Neću, ne mogu...

– Nešto nije u redu? - upita P. sa uvijek istim osmijehom na licu.

– Hajde, zdravo - učini Seno i iznenada se udalji brzim korakom.

P. je nekoliko trenutaka gledao za prijateljem. Sjaj u njegovim očima bio mu je neobičan. On se pokuša sjetiti da ga na neki način nije uvrijedio, ali ne nađe ništa. To je bio njihov uobičajen način izmotavanja. Sa tim mislima u glavi približavao se drugom kraju mosta. Onda njegov pogled pade na crvenu zvijezdu. Ona je stajala na jednoj od smrtovnica na zidu samoposluge. Ne vjerovaše fotografiji. Pročita tekst ispod nje. Jednom, dva puta.

Seno nije imao snage da mu kaže. Njihovog prijatelja, mudraca života, odnijela je smrt.

Prema tome, on, Seno, Zaim i P. više neće moci ići u ribu da bi "ostavili pastrmke na miru i zabavili se sa roštiljima i dragocjenom tečnošću u flašama". To su bile njegove riječi kada bi ih P. vodio sa sobom u kanjon. Prošlog ljeta proveli su tri dana, nezaboravna, zahvaljujući djelomično i Seni koji je izabrao trenutak da dobije napad hemoroida dok im je ostalo četiri sata teškog penjanja do auta. Tom prilikom svi su bili iznenađeni Zlatkovom izdržljivošću.

Ali Zlatka nije ubilo tijelo. Duša, gdje su se stoički slagali bolovi, pukla je. Njegovo dobro raspoloženje bilo je samo štit i maska da se ne sakriju očaj i lom.

Zlatkova smrt bila je samo najava ostlalih. One su uslijedile, jedna za drugom, na jedan lud i prebrz način. Malo zatim preminu Senina majka, stara komšinica od P.-a. Zatim, nakon teške bolesti, Ahmo, njezin muž, onaj koji je vodio neumoran rat sa klincima iz susjetstva zbog njegove trešnje i njihovih lopti koje su neprestano padale u vrt. Tokom njegovog mučenja sa životom koji ga više nije htio, bašta je održavana i njegovana od iste dječurlije. Draganov otac umrije iznenada, za svatova, dok je započinjao pjesmu, za stolom naspram P.-a. Uskoro, on se moraše rastati, takođe zauvijek, od jedne druge osobe koju je mnogo volio, one koja mu je zamjenila majku kada su mu roditelji otišli vani.

– Hoću teta Goši - govorio je kada bi ga majka naljutila.

Nakon što je prvu đačku godinu proveo na banatskom selu pored te drage mu duše, ništa mu više nije moglo zamjeniti njezinu nježnost i ruku. Njoj je, samoj i sa četvero djece, sudbina davno bila okrenula leđa.

Njeno je već ukrućeno tijelo položio u kovčeg. Zatim su ga na rukama snijeli sa osmog sprata nebodera. Dvije sedmice kasnije, njezina kćerka, P.-a rodica, jedan drugi mučenik, umrije u šećeraškoj komi, u njihovoj istoj garsonjeri od 9 m2. I njezino je tijelo P. stavio u sanduk, i kao od tetke mu, ponio ga sa trojicom drugih muškaraca do pogrebnog vozila koje je dolje čekalo.

Kao da su iscrpljeni životom žurili da zasluženi mir nađu u smrti. Oni koji su ostajali, zavidjeli su im i za njih bili sretni.

O Lazarovoj želji

"Kad je obnemogo Lazo Drljača - vidi da ne mere - on je onda naredio onima svojima ljudima, koje je volio. Kaže:

- Kad ja umrem, nosite me na Borašnicu pa, kaže, neka mene ptice jedu. Ja sam ptice jeo. To je moja rana bila.

Tako je bio naredio. Jel'ga iko odnio, nije li, ja ne znam."

IZBORI

U vazduhu osjećalo se zlo. P. je obuzimao strah. Ponekad bi se pitao da nije postao, ili je to možda oduvijek bio, kukavica. Sve je više imao potrebu za druženjem.

Na glasačkom mjestu, u "Pivnici", nekadašnjem Radničkom domu, bilo je toliko naroda da, nestrpliv, umalo nije odustao. Inače nekoliko zadnjih godina, tokom bivšeg režima, nije se pojavljivao, ili pak, kada su ga okolnosti primoravale, glasao je, dodavajući na listi sa imenima, koja mu često ništa nisu govorila, svoje vlastite kandidate. Ovi su, dolazeći iz jednog mnogo sigurnijeg svijeta, dovoljno odgovarali njegovim političkim potrebama. Tako se sutradan po gradu smijalo glasačkom listiću koji je predlagao Paju Patka, Popaja i Taličnog Toma.

Ovaj, pak, put bio je zaista primoran da glasa, ne zbog liste na kojoj je stajalo i njegovo ime, većzbog onih gdje to ime ni u kojem slučaju ne bi moglo biti.

Ljudi su se na glasalištu ponašali kao da čekaju u redu za karte neke komične predstave za koju su čuli da je izuzetna. Ljudska vrsta oduvijek je imala potrebu za veseljem. Velika sala "Pivnice" odisala je oduševljenjem pomješanim sa podozrivošću onih koji su sve to uzimali za ozbiljno. U tome su se naročito isticali predstavnici tri nacionalne stranke, koji su, zazirući jedni od drugih, gledali da li se sve odigrava po pravilima. Sa visine zida iza glasačkih kutija, Tito je takođe motrio šta se događa u sali.

Bili su na terasi. Jedno lijepo prijepodne kupano suncem i još svjezim jutarnjim zrakom.

Sa uvijek prekrasnim pogledom na Neretvu, pokušavali su sebi priuštiti zadovoljstvo prve kafe.

"Prvi demokratski izbori poslije rata" upravo su bili završeni. Uprkos svim nadanjima, rezultati su bili više nego poražavajući.

Seno je govorio o jednom starcu, nekada partizanu i komunisti, sa njim član izborne komisije u njihovoj mjesnoj zajednici. Opisivao je njihovo zajedničko rasprskavanje nade u četiri sata ujutro kada su shvatili da je "sve izgubljeno".

– Boškove su oči bile pune suza. Partizan koji plače pred krahom svoga svijeta, mogu vam reći da je to bilo teško gledati. Pili smo u četiri sata ujutro. Njegova je kćerka takođe bila tu. Kao da je predosjećao šta će se zbiti, donio je flašu.

Rijeka je pred njima tekla uvijek ista. Bila je potpuno u pravu da ni najmanje ne mari za sve to. Crni humor im se vraćao.

– Ah, - učini Seno uzdišući. Nakon svega, imao je potrebu za opuštanjem i, najednom, kao da se tek budio... - U stvari, šta ima loše ako jednog dana, za Prvi maj, pijući kafu sa ove iste terase, prisustvujemo paradi ustaša i četnika?

Pepsy i P. ubaciše se odmah u igru.

– ...Na lijepim bijelim konjima i sa barjacima na čelu, prekrasno začešljanim bradama i zašiljenim čakijama - reče Pepsy.

– ...te praćeni ponositim janičarima, opasani britkim sabljama i sa turbanima na glavama - P. pokuša koliko toliko da doprinese dočaravanju te slike jednog novog bratstva i saživota.

P. je već odavno shvatio da je sve ono za šta se zauzamao obavezno gubeće. U porodici, od djetinstva bio je gledan kao crna ovca, što je značilo da neki nisu bili uvijek zadovoljni njegovom neprestanom željom za nezavisnošću. Što se tiče "političkih" mišljenja ove su se dvije stvari prije svega ispoljavale kroz skoro nagonski suprotni izbor od onoga za šta se opređeljivala većina. Tako da je, na izvjestan nečin, skoro bez izuzetaka unaprijed znao da su ideje kojima poklanja povjerenje osuđene na propast.

Na osnovu mnogobrojnih ispitivanja, Ante Marković je u jednom trenutku bio najpopularniji političar u svim Jugoslovenskim republikama, čak i od jednog Miloševića (u Srbiji) ili jednog Kučana (u Sloveniji). U Bosni i Hercegovini stajao je daleko ispred ostalih (sa više od 90% popularnosti).

Tokom dijela njegovog mandata, koji je, međutim, trajao i dalje, ljudi su podizali plate koje su se priblizavale onima u zapadnim zemljama. P. je iskoristio priliku da kupi drugi televizor pošto je njegova žena, iznenada, našla stari, isuviše malim. Sa klincima pripremao se, kriomice, da im nabavi nove bicikle. Ljudi su skoro zaboravili na inflaciju i maltene sasvim na redove ispred prodavnica, sada pretrpanih robom iz zemlje i inostranstva. Dugovi zemlje za godinu dana smanjili su se sa nekih dvadeset dvije milijardi dolara na četrnaest. Svi su govorili o "biznisu" (i otvarali kafane) jer, najednom, ništa nije postalo lakše nego postati privatnikom. Međutim, kada su izbori došli, Antina stranka Reformista, izuzev nekiliko gradova dobila je tek par procenata glasova.

"Od kakve je tvari ovaj narod sačinjen?" pitao se P. "Šta zapravo želi?"

Rezultate izbora P. je naime saznao idući na posao, u školu, gdje se nalazilo jedno od glasačkih mjesta. Na ulazu zgrade naletio je na grupu osoba, sve obučene na isti način, dugi mantili, odijela i kravate. Na čelu koračao je njegov kolega iz gimnjazijskih dana Rutalin, predsjednik SDA te prema tome njegov politički protivnik. - Kakvi su rezultati? - upita ga P. i odmah shvati da je time počinio grešku.

– Jedini mogući - odgovori ovaj veoma ponosan i čineći korake od dva metra - Dobili smo više od 80% glasova.

– Ko to? - P. je bio apsolutno zbunjen cifrom.

– Mi, nacionalne stranke, naravno - Rutalin nastavi jedva uspijevajući da se zaustavi da bi primio od P.-a čestitke više licemjerne nego iskrene.

U novom parlament u Konjicu, vlast je bila "demokratski" podijeljena između SDA, HDZ-a i SDS-a. Budući da je muslimanska strana imala više od 50% sjedišta, Rutalin, kao lider SDA, vladao je u potpunoj demokratiji. U tom kontekstu čak i ne vrijedi spominjati uticaj partija koje se nisu mogle pohvaliti nacionalnim atributom, pošto su, sve u svemu, zauzimale tek nekoliko sjedišta. Naravno, ista vrsta demokratije upražnjavala se u opštinama gdje su Srbi, odnosno Hrvati bili u većini.

Lazo i njegov konj

" ... Imao je jednog svog konja, Pegaza, s kojim je došao i fijakerom. Tu je jedno vrijeme hodao. Pošto je spremio konja u planinu, u Crno polje, pojeo mu ga je gore vuk. Našao je njegovu lobanju, od glave, i donio je i bila mu je u vili. Dok mu je nisu izbacili uz rat... Na prozoru mu je stajala."

BIJELI SAN

Znači zla koje se spremalo da se sruči na zemlju osjećali su se naime već odavno. Prve su najave na prvi pogled bile nevidljive. P. ih nije odmah shvatao. Nije uspijevao dokučiti njihove uzroke i domete. Ali je na jedan skoro tjelesan način osjećao da su opravdani. Takođe nije mogao postupati drugačije nego u skladu i dogovoru sa njima. Najprije, onot dana kada je u četvrtoj deceniji svog života napustio flertovanje sa slikarstvom, da bi se od tada posvetio samo pisanju, odmah je shvatio da mu je nemoguće govoriti u svojim tekstovima o sredini u kojoj živi. U sebi, nailazio bi na nepremostivu prepreku kada bi to pokušao. Čak nije bio u stanju zamisliti neku pripovjetku čija bi radnja bila vezana za taj dio svijeta. Uprkos svijesti o vlastitoj umjetničkoj minornosti, P. nije oklijevao reći da to zemlja ne zaslužuje. Naime, prostor njegovih tekstova bio je onaj od bjektstva - u vrijeme i mjesto gdje je jednog dana povjerovao da je otkrio svoj pogled na svijet i mjesto u njemu.

Tako je u svim rukopisima ponovo nalazio Afriku i vraćao se u prošlost. Iskustvo tog kontinenta i njegovog nemilosrdnog sunca odredilo ga je, prije dvadesetak godina, mnogo više nego pročitane knjige. Tamo je, takođe, upoznao mnogo više stvari koje se ne mogu kazivati od onih koje to mogu. Zapravo nikada nije uspio objasniti svoju ljubav prema Africi i potrebu za "vraćanjem". Najprije joj je odavao poštovanje putem slika a zatim tekstova. Čak i kada je dovršio roman koji je samo ponavljao taj san neba koga možda više nikad neće vidjeti, nije imao osjećaj da ga se oslobodio. Do kraja života nosiće u krvi bajku afričkog pijeska i njenih mirisa.

Zatim, jednog jutra Zoran ga je iznenadio:

– Tata, prepao si me noćas.

– Kako?

– Užasno si vrisnuo u snu.

– Zaista? - upita ženu.

– Jesi, ima već neko vrijeme kako vičeš u noći. Uvijek na isti način. Nismo ti htjeli reći.

– Svake noći?

– Ne, s vremena na vrijeme.

Uprkos naporu nikada nije uspio da "vidi" taj san.

Lazino ribarenje

"On nije bio, ovako, da se uhvati mnogo," mnogo ribe. Nekoliko komada i onda bi to odnio da osuši... dva, tri, ne vjerujem da je on ikada ulovio više od pet komada, da je mogo i hiljadu. To je njemu bilo dovoljno."

RIJEKA

Konjicom teče predivna rijeka, Neretva. Ona se spušta sa istočnih planina koje nadvisuju grad. Prolazeći kroz naselje ona i dalje čuva svoj planinski izgled jedne nepredvidljive i bistre vode ljeti, a često pogibeljne u proleće i jesen. U nedoumici izbora između visova planine i privlačnosti kanjona izdubljenog u njezinoj utrobi, P. se jednog dana odlučio za sredinu gdje živi kraljica rijeka - pastrmka.

Kao i svaki brzac, Neretva je opasna za nepažljive.

*

Huso je imao nesreću da ispadne iz čamca na mjestu gdje se rijeka raspojasavala.

Odmah su ga izgubili iz vida. Voda, stežući ga u svojim čeljustima, sasvim ga je sakrila.

Dok su drugi očajno vikali: "Huso, Huso!" Kao da ih ovaj može čuti P. je pažljivo motrio na pjenu sve dok u njoj nije opazio Husinu kosu i zatim poput pantera skočio. Nakon što se našao u smrtonosnom zagrljaju rijeke Huso je, udarajući glavom o dno čamca, uzalud tražio površinu. P. ga je izvukao iz pomahnitale vode već izgubljene svjesti.Tek je kasnije, na malom pijesku, sa već osvešćenim Husom, shvatio da je razbio koljeno od podvodnu stijenu. Tog dana primjetio je prvi put kod sebe jedan skoro životinjski instikt. U prilikama gdje smrt već dodiruje život mozak mu je reagovao, često na njegovo veliko iznenađenje, veoma brzo i razumno. Na sreću, taj mu poriv nije ostavljao mogućnost za razmišljanje. Inače, P. je imao utisak da nikada ne bi djelovao sa istom hladnokrvnošću jer, poslije, uvijek je dolazio strah.

*

Kanjonom bi najradije silazio pješke da bi na mušicu lovio pastrmku i skoro uvijek sam.

Jednom godišnje, obavezno bi se tamo zapućivao na tri četiri dana sa svojim klincima i malim šatorom, onim iz vremena stopiranja po Africi. Bio je to najuzbudljiviji dio odmora, naročito za Gordana i Zorana - provesti nekoliko dana, a što je naročito važno nekoliko noćiju, pored vatre i u vrećama. U toj prirodi, podjednako privlačnoj koliko divljoj, sreli su sve životinje koje su nastanjivale kanjon - srnu, vidru, čaplju... a P. se čak mogao pohvaliti da je nabasao na medvjeda.

*

Prvi sunčevi zraci kupali su rosu na travi koja je kvasila njegove pantalone. Spuštajući se prema šumu rijeke koja se još sakrivala iza drveća zviždukao je od zadovoljstva što će se za koji trenutak naći na njezinim obalama. Zahvaljujući raspoloženju koje nas nažalost ne drži svaki dan, nije ga bilo strah. Osjetio je samo radost, dječiju i nemjerljlivu, što ga je ugledao na drvetu. Naime, životinja je bila ta koja se uplašila od čovjeka da bi zatim stala silaziti i dala se u trk ka šumi.

Bio je to dan njegove radosti. Dugo zatim, u potrazi za pastrmkom, nije se uspio osloboditi osmjeha na licu.

*

Ali, ovog ljeta, njegova djeca nisu mogla vidjeti kanjon, niti je on imao želju da potraži u podrumu prut. Neretva je prolazila prividno uvijek ista i njezine vode tekle su i dalje podjednako lijepe i privlačne.

Zadovoljstvo u kanjonu već je neko vrijeme bilo teško zamisliti.

Nekada, na njezinim kamenitim obalama, strahovao je naročito da ne slomi nogu ili ne nagazi na zmiju. U kanjonu bilo je mnogo tih životinja u obliku kobasice na koje su Gordan i Zoran bili isuviše navikli - skoro da su se zabavljali ubijajući ih.

– Trebate ih ostaviti da žive. To znači da ih se još bojite. Treba samo da ih pustite da odu. One uvijek pobjegnu ako ih ne diramo.

Sada se trebalo čuvati jedne druge životinje, najintelegentnije, kažu, i dakle najopasnije. Oboljela od bolesti kojoj niko ne zna razloga i lijeka, u vrtlogu života zvanom istorija, ona postaje krvnikom i samoubicom. Ta bolest dolazi niodkuda, i gubi se nikuda, kao da je kakav sat budi da je podsjeti na njeno porijeklo sa dubina vremena.

Duh tog stvorenja toliko se promjenio u jednom kratkom trajanju da P. nije uspijevao prepoznati ljude oko sebe. Nije bio sposoban shvatiti zašto su svi preokupljeni zadnjom od stvari na koju bi, po njemu, trebalo tračiti vrijeme - politikom. Već godinu dana samo se govorilo o tome, u kući, na ulici, na radnom mjestu i od čega mu se naročito povraćalo, na radiju i televiziji. Ništa ne shvatajući, ili radije ne imajući namjeru da razumije, s vremena na vrijeme pokušao bi ne misliti na to. Nastojao je usredsrediti se na sasvim suprotne stvari i da se skloni u nadu da će sve proći kao nekakva lagana zaraza zajedničkog duha.

Kod stećaka

"Lazara Drljaču jednom sam sreo na Dabića Poljani. To je daleko odavde, jedno 13 kilometara. Ima jedno bogumilsko groblje i sreo sam ga kod tih stećaka u onoj njegovoj pelerini i kapi... S njim sam tu malo popričo, dao sam mu malo vode. Interesuje ga, kaže, bogumilsko groblje i pokazo mi je - u šta se ja prije nisam razumio - na jednom stećku, fino se vidjelo, i dan danas to ima, bio sam neki dan, vidi se kako se dvoje drži za ruke.

Pitam ja njega:

- Ti meni nekako mnogo obraćaš pažnju tim bogumilima.

A on je meni jednostavno rekao:

- Pa kad se umre možda bi bilo najbolje da me sahrane na bogumilskom groblju."

U KLUBU

U svakoj sredini može se naći grupa ljudi, od manjeg ili većeg značaja, koja se po svom znanju i sklonostima, smatra drugačijom od ostalih. Većina ne vidi preveliku korist od nje. Uprkos tome, ta dvonozna vrsta postoji i odupire se u svijetu. Jedni su sretni što joj ne pripadaju dok su drugi ponosni što nose njezino obilježje.

Umjesto da poput ostalog svijeta gleda dnevnik u 19h30 P. se radije uporno šetao ulicama Konjica. Zatim, sa istom iluzijom navraćao bi ili u Dojčevu kafanu ili u Kulturni centar.

Ljudi koji su dolazili u Centar okupljali su se ponajviše oko pozorišnih komada sa kojim su se predstavljali na različitim festivalima. Bilo je i drugih aktivnosti, ali od manjeg značaja. Ono što ih je takođe povezivalo bili su skoro podjednaki stavovi o umjetnosti i kulturi koje je P. najčešće, drugačije tumačio. Osim toga, njihovi se pogledi na događaje vezane za političku scenu nisu mnogo razlikovali. P. nikada nije htio priznati da pripada toj sredini i bezbroj se puta posvađao, a u više navrata donosio je čak čvrstu odluku da "definitivno" sa njima prekine. Naročito im je zamjerao karakter elite koji je u Centru vladao, i prema tome, odsustvo svakog zanimanja za kulturne potrebe običnog čovjeka.

– Da, treba igrati Joneska - nervirao bi se - ali treba takođe s vremena na vrijeme davati predstave koje će najprije uputiti jednog radnika ili domaćicu u pozorište. Jedna od najgorih stvari u ovom sistemu je nepravedno postupanje sa masama. Briga nas za njihovo obrazonje a to će nas jednog dana skupa koštati... Čak i na vaše premijere, pozivate samo prijatelje i roditelje. Uostalom, kao komunisti, trebali bi o tome više znati od mene. Sticajem okolnosti, većina članova Centra imala je radna mjesta koja su podrazumjevala slaganje sa režimom koji, na sreću ili nesreću, više ne postoji.

– Volim vas sve pojedinačno - govorio je često u sebi P. misleći na raju iz Centra - ali, okupljene, ne. Onda ste nešto treće.

Oni su pak, sa svoje strane, njemu zamjerali pomanjkanje korijena i takta u dijalozima "uslijed njegovog, pored svega, brđanskog porijekla".

 

Bujica ratoborne politike rasla je iz minute u minutu i povlačila je za sobom sve na šta je nailazila. Svako je počinjao osjećati na svojoj koži njezinu težinu i pogled. Sa primicanjem opasnosti, koje svi nisu bili ili nisu htjeli biti svjesni, P. je sve više trazio društvo prijatelja iz Centra bilo da se opusti bilo da sa njima podjeli svoja strahovanja. S druge strne, od kada je komunistička partija izgubila na izborima, članovi Centra, na neki način oslobođeni od tereta (i vlasti), postali su "normalna bića".

Najčešće je to bio smjeh i improvizovane parodije na temu trenutne politike, koja se rado izjašnjavala demokratskom i koja ih je, korak po korak, sve zajedno, "čak i one koji nisu bili previše zainteresovani", vodila na jedno putovanje bez povratka.

Poput svakog sebičnog intelektualca koji previše cijeni svoj život, P. se bar htio raspitati o toku te bujice i nivou njezinih voda.

Uslijed vlastitih, prije bi se moglo reći, površnih znanja u toj oblasti, desilo mu se u više navrata da se "kompromituje". Takav je ujedno bio slučaj kada je prvi put čuo za izvjesnog Miloševića. Kada je upitao "ko je čovo" svi su pukli u smjeh jer je izgledalo nevjerovatno da jedan od rijetkih Srba u Centru ne zna ko je "otac njegove nacije".

– Ja se izvinjavam, ali ja sam Jugosloven - P. je pokušavao malo uzalud da se suprostavi - a moj stari je Risto, a za drugoga ćaleta redije bih uzeo Tita.

– Hajde... ti si Srbin - reče Blek da bi ga isprovocirao.

Ja sam Jugosloven.

– Nemam ništa protiv volje ljudi da se izjašnjavaju kao Muslimani, Hrvati, Srbi ili Pigmejci, ali ja se prije svega osjećam kao Jugosloven, i niko nema pravo da mi to uskraćuje - P. je ponekad gubio smisao za šalu. U Centru, naime, većina se izjašnjavala kao Jugosloveni, iz proste činjenice što su živjeli u mješovitim brakovima - Musliman sa Srpkinjom, Hrvatica sa Muslimanom, Hrvat sa Srpkinjom, Slovenac sa Srpkinjom itd. P. se, naime, od mladosti deklarisao kao Jugosloven premda na to nije bio "primoran" kao što je to, na neki način, bio slučaj njegovih prijatelja. - Pošto si uvijek bio neznalica, mi ćemo ti objasniti - Seno prigrabi priliku i poče da izvodi - Gospodin Milošević je najveći Srbin među Srbima premda nije tvoje visine.

Onda mu je Maja, Senina žena, objasnila, ili bar, pokušala objasniti razliku između Miloševića i ostatka "Sedmorice Veličanstvenih".

Naveče, nakon neuspjelog pokušaja da biciklom stigne do Sarajeva, P. je već sve znao o Miloševiću, kao i Kučanu, Tuđmanu, Izetbegoviću, Karadžiću, Kljujiću itd. Znao je čak isuviše i često je od njih imao nesanicu. Njihova lica i riječi na televiziji zadavali su mu glavobolju i po prvi put u životu potrebu da se ponekad prekrsti.

– Je li bilo mnogo svijeta? - upita P. u nadi da njegovo odsustvo nije ozbiljno umanjilo broj manifestanata.

– ...Da - reče Blek, malo oklijevajući - Uprkos lošem vremenu, bilo je svijeta. Vidio sam vozila iz Tuzle, Banja Luke...

– Pedeset hiljada? - učini P. sa laznom nadom u sebi jer je već po Blekovom glasu znao odgovor.

– Teško je procjeniti, ali ne bih rekao.

– Ma, nije bilo ni dvadeset hiljada - reče Nada, vidno razoračara.

– Vrijeme je bilo isuviše loše - Kao i uvijek Blek je pokušavao opravdati stvar, čak i onu koja, po P.-u, to nije zasluživala.

Iako to niko od prisutnih nije spominjao, svi su pred očima imali skupove organizovane od strane nacionalnih partija koji su bez poteškoća okupljali više od sto hiljada ljudi.

– Mi smo u Bosni isuviše navikli da živimo zajedno da bi se kod nas moglo ponoviti ono što je bilo u Hrvatskoj - govorio je Blek.

– Ja takođe smatram da je narod u Bosni samo jedan - reče Zorka, novinarka radio Sarajeva - pogledajte samo koliko nas je mješovitih brakova.

– Trebamo pitati druga Miloševića i njegovu JNA hoćemo li imati rat ili nećemo - Pepsi se nije mogao osloboditi svoje "simpatije" prema beogradskoj politici.

– Ja, ja čak i ne znam ko je Hrvat ili Srbin, važno je da znam ko je Musliman - bio je Senin komentar.

Ono što je iznenađivalo P.-a bili su ljudi koje je sretao na ulici, u kafani ili na poslu i koji su bez izuzetka svi bili za mir kada bi se o tome govorilo, čak i oni koji su predviđali rat kao stvar neizbježnu i van ljudske volje. P. se naročito bojao ovih poslednjih. Uostalom, bilo je očigledno da su ti ljudi u toku stvari a on ne. Ono što ga je takođe zaticalo bila je lakoća sa kojom su o svemu govorili.

O Lazinom držanju

"Bijedno je živio, bože ti sačuvaj, ali vitalnost je držo.

Boga mu njegova - devedeset godina, a prav ko svijeća! Tako je okretan bio, to je bilo za nevjerovat."

ORUŽJE

Dana kada je shvatio da se njegova "skromna potreba za izražavanjem" sve više ispoljava kroz pisanje, P. je odlučio da kupi računar da bi olakšao taj svoj mukotrpan posao inače, zbog bezbrojnih ispravki i dotjerivanja, dotle jedino moguć sa olovkom i gumicom. U isto vrijeme htio je zadovoljiti svoju tehničku radoznalost, drugačije budi rečeno neprestanu potrebu za igračkama. Njegova su djeca već imala svoj, a on je pak htio nabaviti jedan "pravi".

Pošto to porodični budzet nije omogućavao P. ne iznađe ništa normalnije nego da proda svoju lovačku pušku kojom se nikad nije poslužio, a čija je cijena, od nekog vremena, neprestano rasla.

Na nesreću, gest je veoma loše ocjenjen od strane ljudi iz njegove sredine. Otac, žaleći za "jednim tako lijepim oružjem koje bi svaka kuća poželjela imati" više se od dva mjeseca durio, a žena mu, nakon što je izjavila da on "...uvijek na kraju učini ono što namjeri" i da je to "važnije od svega ostalog" odbijala je više sedmica da mu ispeče kafu da joj umalo nije zaboravio miris. Čak je i susjed, Arif, bio zabrinut za njegovo mentalno zdravlje.

– Ti si lud što to radiš. Dok svi gledaju kako da se naoružaju, ti prodaješ pušku.

– Ali, ne služi mi ni kao ukras - pokušavao je objasniti automehaničaru "svoje umjetničke potrebe". U stvari, sve je više osjećao da pripada nekoj ljudskoj vrsti, može biti, dotle nepoznatoj na zemaljskoj kugli. Ljudi su, bilo tiho bilo glasno, govorili samo o oružju. P. je pojavu objašnjavao njihovim strahom od nečega po njemu nestvarnim. S druge strane, čak i da je vjerovao u to, prodao bi pušku, ako ništa iz inata.

Većinom su oni koji su o tome neprestano zborili, branili stav koji ga je odmah stavljao van sebe. Tada ne bi uspijevao da se kontroliše i često je napuštao mjesto. Teorija, zvana "ravnoteža straha" tvrdila je da "treba podjednako naoružati Hrvate, Muslimane i Srbe da bi se sačuvao mir".

– Treba ih sve razoružati! Treba im svima oduzeti oružje i od njega napraviti ringišpile - P. je branio jedno drugo stajalište.

Zbog ovog ili onog razloga, niko se od njegovih sagovornika nije sa njim slagao.

– Onda ste vi svi za rat! I, dragi prijatelji, uzalud me možete uvjeravati da to niste.

Naravno, još jednom, svi su bili protiv njegove trvdnje. Ponekad se pitao ko je gori - narod ili njegovi predstavnici. Pitao se takođe čemu sluzi Armija, koja bi, normalno, trebala biti jedina zvanična i u posjedu oružja. Sada su se najednom spominjale još tri - za svaku naciju po jedna. Sve to da bi se sačuvao samo jedan mir. Neprestano se govirilo kroz rekla kazala, ali uvijek za suprotnu stranu, nikada za svoju. Tvrdilo se da je neko veoma pouzdan vidio "svojim očima kako se Hrvati vježbaju na Turiji" ili kako je jedan drugi "sreo četnike na Borcima" itd. P. je tumačio te novosti kao fantazmagorije opsjednutih. Uvijek je bilo suludih izmišljotina koje se brzo zaboravljaju a njihove "istine" još brze gase. Gradom se takođe pronosila vijest da se neprestano krade municija u velikoj vojnoj fabrici. Fabrika je bila pod nadzorom Armije, ali upravljana od strane civila. Spominjani su ukradeni kamioni, čak su se navodila imena. Osobe u pitanju bile su članovi opštinskih nacionalnih partija.

Čak se narod izmotavao, jer je u tim krađama bilo sistema budući da niko nije zabranjivao čuvarima da budu članovi stranaka na vlasti. Prema tome čuvari Srbi puštali su tovare za Srbe, muslimanski pak čuvari pokazivali su "svojima" gdje je uskladištena najsvježija "roba" dok su radnici obezbjeđenja, Hrvati, usluživali vlastite zemljake. Svako za svoga i po redu.

Inače, što se više govorilo o krađama i nedjelima, manje se zakonski gonilo. Bilo je dovoljno da si član jedne od nacionalnih stranaka na vlasti, pa da nemaš baš nikakvih izgleda da te neko goni ili ne daj bože uhapsi. Bilo je to zlatno doba kako za kriminalce tako i za sudije. Što se tiče cirkusa oko tvornice municije, jedan je P.-ov školski drug, sprečavajući ljude da se samoposlužuju, stvarao sve više problema. Voko je bio oficir čija se dužnost upravo sastojala u obezbjeđenju fabrike i bez ikakve sumnje njezinih proizvoda. U više navrata zatekao je Muslimane i Hrvate tokom pražnjenja zaliha što je izazivalo aplauze Srba i svu moguću sortu psovki ostalih.

U razredu Voko se isticao po obimu glave, kao i štednoj knjižici što je bilo često predmet mnogobrojnih pretjerivanja i šala, jer je stvar, reklo bi se, bila rijetka u godinama bubuljica i prvih ljubavi. Jedini koji je, s vremena na vrijeme, uspijevao da mu izbije koji dinar bio je Smokva koji je volio reći za glavu drugoga da su, kada je bio u vojsci, morali rasparati čitav tenk da bi za nju skrojili šljem.

Međutim, glavni Vokin protivnik u njegovoj borbi protiv kradljivaca bio je jedan drugi njihov gimnazijski kolega koji se, ne imajući nikakvih izgleda da uđe u tim rezreda, prije svega izdvajao kao veoma loš igrač lopte i s druge strane sa ambicijom koja se u tom trenutku ispoljavala kroz isuviše dobre ocjene. Rutalin je bio priznat ljekar, specijalista, koji se, razočaran političkom karijerom u SK, nešto prije zadnjih izbora, jednog lijepog jutra probudio kao odavni Musliman. Smatrajući taj poziv korisnijim nego da narodu zalječuje mokraćne kanale, najzad je postao gradonačelnik.

U opštoj euforiji, Smokva se takođe jedno vrijeme bio bacio na politiku i na sreću po njega, veoma je brzo zaključio da to loše utiče na zdravlje te se, ako nista privremeno, povukao prepuštajući svoje mjesto nekome koji će bolje znati braniti hrvatsku stvar.

Sve u svemu, narod je zahvaljujući novoj politici nadošao da je zapravo, i ne znajući, decenijama bio ugrožavan i izrabljivan od ostalih, "onih drugih". Ta "istorijska činjenica" iznošena je sa podjednakom količinom argumenata kako u Hrvatskoj tako i u Srbiji, Sloveniji i drugim krajevima Juge. Ozbiljnost tog problema naročito je teško padala u Bosni, gdje su ti jadni narodi, "izrabljivani i ugrožavani od ostalih", bili izmješani kao sastojci kakve čorbe. Trenutak je, zapravo, bio došao da se pokažu zubi prije svega onima koji nikada nisu osjećali opasnost od svog susjeda. Tako je, iznenada, najveći od mogućih grijehova postalo nepripadanje "svome stadu". Čim su osvojili vlast i podijelili je po šavovima, novi su "demokrati", dali do znanja da po napredak zemlje nema ništa gore od onih glava kojima njihova nacionalnost ne piše na čelu.

Vuk na kijametu

"Kad je došlo oslobođenje, njega je narodnooslobodilačka vosjka zvala da bude malo pod svojom zastavom, da bude u narodnoj skupštini, u Izvršnom vijeću mog'o je biti on. Ali nije mu se to dalo. Opet je volio da se vrati u šumu, u svoju kolibu, da živi tamo ko vuk na kijametu... Patio se od svašta - da ti pravo kažem. Bio je i gladan i žedan, čak nije se mogo ni ogrijati dobro, tako je patenik bio... "

TUGA I SMJEH

Prijatelji, između ostalog, postoje radi humora. Ljudi koji nemaju smisla najprije su sami sebi teški za podnijeti.

P. se sjećao Varšave 1980.

Bio je Božić. Bio je na putu za Tajland. Zbog štrajkova morao je ostati tri duga dana u glavnom gradu Poljske. Tri duga dana za neizmjernu tugu koja se osjećala po ulicama grada zavijenog u ledenu maglu.

Na svakom koraku susretao je pijane ljude koji su se premještali po trotoarima nevjerovatno nijemi. Mislio je kako nema ništa žalosnije od pijanaca koji nemaju želju da pjevaju ili čak da govore.

Ta slika patnje i trpnje započela je sa redom od stotinjak ljudi ispred neke prodavnice. Njemu se učini da čekaju za hljeb.

U zadnjem trenutku on shvati da muškarci i žene zapravo stoje u redu za kriglu piva. Na svakom ćošku bilo je drugih. Narod u njima šutio je sa veoma ozbiljnim izrazom na licu, čak teškim. Učini mu se da čitava Poljska čeka u redu za svoju jutarnju kriglu piva. Istovremeno, u tom ritualu potrebe i pomirenja sa sobom, bilo je nečeg toliko svečanog.

Veselja nije bilo.

Kod njega, nije bilo Poljske. Poljsko pijanstvo i strpljenje nisu imali ništa zajedničkog sa razdražljivom atmosferom u ovoj zemlji gdje se preglasno govori i smije. Ta sve češća praskanja ljudskih glasova na ulici zadavala su strah.

Bilo ih je koji su započinjali tiho, ali, najednom izazvani sagovornikom, ili vlastitim nedovoljno potisnutim uzbuđenjem, brzo su se i oni počeli izražavati na nekontrolisan način.

Onda su Poljaci, u doba "Solidarnosti", na svojim leđima nosili samo teret i moru "ruske čizme", dok su ljudi u Bosni imali mnogo tezeg i neodredjenijeg protivnika - sebe same.

Lazo i Amerika

"On je vazdan bio za mir... Ja se dobro sjećam... Došo bi on često kod mene u poštu i čito novine. Čita.... "Amerika napala Vijetnam" - A onda Džonson bio predsjednik Amerike - Lazo gleda njegovu sliku i njegove crte i kaže:

- Vidi gada, vidi gada!

- Što? - rekoh - gospodin Lazo?

- Taj je napast za čovječanstvo.

I stvarno tako je."

JUGOSLOVENI

P. je najzad imao radno mjesto koje je savršeno odgovaralo njegovoj ljenosti. Kao što bi volio kazati njegov prijatelj slikar iz Herceg-Novog "Nema gore stvari od rada". Vojo nije smatrao radom bavljenje onim što volimo. Tako je na vrijeme provedeno u slikanju, gledao kao na zadovoljstvo, ili bolje rečeno kao na igru. Nažalost, P. nije uživao ugled jednog Voje te je, zbog djece, ponekad bio primoran da se bavi drugim stvarima osim da se šeta, posjećuje kafane ili se, po prilici, povinuje nadahnuću pišući ili pak razmazujući boje po platnu. Zapravo, nikada nije imao želju da radi u razredu. Prije svega, kao učenik, bio je loš, a njegova je strana u dnevniku bila bogata samo u disciplinskim mjerama. Nakon jednogodišnjeg iskustva u prosvjeti, imao je želju da postane književni prevodilac u Beogradu. Na nesreću, u ormaru biroa za zapošljavanje već ih je bilo tridesetak sa istom diplomom. Tako se, nakon godinu dana slobodarskog i praznostomačkog života u prijestonici vratio u "svoj mali grad na obali Neretve" da bi zatim petnaestak godina proveo objašnjavajući mladim Bosancima subžonktiv i zašto Notr Dam u Parizu nema kule.

Počev od ove godine, međutim, P. je najzad uspio da više ne izigrava profesora. Koristeći okolnosti i sklonost prema računarima, postao je "odgovorna osoba" za informatiku u školi. Imao je svoju kancelariju u kojoj se između ostalog zabavljao praveći baze podataka ili zabilješke u vezi knjige koju je tek namjeravao pisati i za koju je vjerovao da će biti nešto posebno.

Direktor je jako bio zadovljan njegovim radom naročito od dana kada mu je preporučio da ne prihvati jednu isporuku. Uprkos odličnom porniću koji je oduševio odgovorne "izvrsnom kvalitetom slike", četiri su računara sadržavala samo pola od narudžbenicom predvidjenih djelova te su bili primorani da potraže drugog vlasnika.

Na posao, dolazio je i odlazio po svojoj volji. Život je bio lijep - suviše sladak da bi trajao.

Najprije se desio pokušaj prebrojavanja svih nastavnika po nacionalnosti koga su profesori odbili. Zatim, je P. imao priliku saznati da se ta moda ne odnosi samo na njegovu sredinu. Opsjednutost za saznanjem ko je Srbin, Hrvat ili Musliman, što su ljudi na vlasti ispoljavali, izgledala je najvažnija stvar za privredu zemlje kao i za ostatak svijeta.

Naime, organizujući prvi kurs takve vrste u gradu, namijenjen, zbog pitanja plaćanja, prevashodno poslovnim ljudima, P. se jednog dana zaputio u opštinu da tamo vidi nemaju li oni slučajno kakav spisak.

– Organizujemo tečaj u vezi informatike i voljeli bi poslati ponude svim direktorima u opštini... - obraćao se jednom od Rutalinovih pomoćnika, usukanom i lica koje je odavalo seljačko porijeklo - Da li imate njihove adrese i ako je moguće brojeve telefona?

Lice sluzbenika se nešto izmijeni. P. ne shvati njegovu zbunjenost.

– ...Da, imamo jedan spisak - okljevao je ovaj.

– Znate, to bi nam veoma pomoglo, i vratiću vam ga odmah.

Čovjek izađe ništa ne govoreći, zatim se vrati sa nekim papirom u ruci. I dalje je bio zbunjen pred tom individuom koja je govorila o nekakvim računarima i kursevima.

– Odmah mi ga vrati, do dva sata!

– Naravno i hvala - učini P. i izađe zadovoljan što je tako lako došao do imena kandidata.

U kancelariji P. sjede za računar da bi na brzinu otkucao cirkularno pismo i zatim imena i adrese.

Nije odmah obraćao pažnju na slova napisana olovkom pored imena na spisku. Bila su to S, H, M i J.

Zatim, zgranut, pozva Stipu, "svoju sekretaricu" inače delegata reformista u gradskoj skupštini.

– Gledaj - pruži mu papir na kome je pored svakog imena stajalo i prvo slovo nacionalnosti. Stipe nakratko pogleda papir.

– Kao da im je samo to u glavi. Samo da ti prisustvuješ skupštinskim zasjedanjima u opštini! U Konjicu, Muslimani su u većini i oni žele da taj procenat, ne vodeći ni najmanje računa o kvalifikaciji i sposobnosti ljudi, bude svugdje zastupljen.

– A na drugim mjestima, pretpostavljam da je ista stvar.

– Potpuno, oni koji su u većini upražnjavaju taj princip a oni koji to nisu, naravno da su protiv.

Malo kasnije, saznali su da će ubuduće opština biti ta koja će odlučivati o prijemu novih profesora. Uskoro su imali priliku vidjeti nekoliko takvih.

Ljudi su odavali utisak da su sišli sa neke druge planete. Vjerovatno i sami osjećajući nelagodnost zbog načina vlastitog zapošljavanja, teško su se uspijevali prilagoditi istovremeno opuštenoj i prema novim kolegama nepovjerljivoj sredini. Čak i u vrijeme "mrskih" komunista nastavničko je vijeće odlučivalo ko će postati nastavnik a ko neće. Od nekog vremena, ta je privilegija dakle postala rezervisanom samo za članove nacionalnih stranaka.

Prema tome, nakon neuspjeha spomenutog popisa po školama i valjda ne imajući drugog posla, ljudi u ministarstvu u Sarajevu nadošli su na bolju ideju. Ona se jednostavno sastojala u tome da se sačini spisak svih tih bezbožnika i zalutalih iz stada koji se izjašnjavaju kao Jugosloveni. Revoltirani i često zaplašeni tom manijom koja se već osjećala, prilikom zadnjeg popisa stanovništva u Jugoslaviji, dosta se ljudi deklarisalo kao "Eskimi", "Čejeni", a bilo ih je čak koji su za svoju nacionalnu pripadnost izabrali "Čips". Sa starijim sinom Gordanom P. je imao želju da se izjasni kao "Bušman", toliko im se svidio film "I bogovi su pali na teme", ali uslijed svoje tvrdoglavosti "čovjeka od karaktera" ostali su Jugosloveni. Zato mu je pitanje direktora: "P. je si li ti ono Jugosloven?" malo ohladilo krv u žilama i istovremeno zaustavilo već donekle lošu cirkulaciju.

– Zašto pitaš? - P. je pokušao prikriti uzbuđenje.

– Ma, ništa. Radi se o nekakvoj analizi koju traže iz Sarajeva... dakle? reče direktor.

– Jugosloven - odgovori P. glasom više neodlučnim nego čvrstim.

U zbornici imao je potrebu da sa nekim o svemu malo porazgovara. Zatekao je Senadu, angažovanu u stranci Jugoslovena.

– Koliko nas je u školi? - P. postavi jedno od onih pitanja od kojih mu se inače povraćalo.

– Desetak. Mirko nije htio reći svoje podatke.

– U jednom trenutku zamalo da nisam učinio isto. To me toliko isprovociralo. Ostaću Jugosloven htjeli me takvog ili ne. Za mene to je stvar časti. Jugoslavija, možda, više ne postoji, ali ja, kao Jugosloven trajaću ako ništa kao sjećanje na nju. Imam prijatelje po čitavoj Jugi i na to sam ponosan.

– Prvi ćemo ostati bez posla - bio je Senadin komentar - vidjećeš.

Zapravo je Mirko, po mišljenju učenika najbolji profesor u školi zadnjih dvadesetak godina, bio taj koji je prvi osjetio posljedice spomenute "analize". Najednom su mu nešto iznašli što mu više nije omogućavalo da predaje matematiku, tako da je do daljnjeg bio primoran da u prvim razredima uči djecu tehničkom obrazovanju. Skoro u isto vrijeme P. je opazio da je njegov direktor sasvim zaboravio gdje se nalazi njegova kancelarija inače na par koraka od vlastite mu, kao i od prostorije gdje je sa upraviteljima drugih škola, kriomice igrao šah i ljuštio "aperitiv". Ono što je međutim naročito zabrinjavalo P.-a bila su stalna odbijanja njegovog šefa da uzme u razmatranje prijedloge koje mu je izlagao vezano za posao. Ne mogaviši ipak svo radno vrijeme posvećivati samo radu na zadnjoj knjizi P. je i dalje nastavljao sa ostvarivanjem svojih "birokratskih" ideja dajući naročito posla "najružnijoj sekretarici u Konjicu", Stipi.

– Hamo - više nije mogao izdržati jednog dana - imam utisak da smatraš da moj posao ne služi ničemu. P. je odavno poznavao svog direktora i premda je veoma dobro znao da bi ovoga takav gest oduševio, ni najmanje nije imao namjeru slijediti novu modu koja je svakoga učila da se svom šefu obraća sa "Gospodine direktore". Najednom, milioni drugova pretvorili su se u "gospodu". Isto kao što je do juče znao da je nemoguće imati toliko drugara u samo jednom životu, tako je sada odbijao mogućnost da se najednom i tako lako postaje gospodin ili gospođa.

– Svi to smatraju u školi - ne oklijevajući ni sekunde odgovori "gospodin direktor" kao da je samo čekao na njegovo pitanje.

P. ga ostavi imajući utisak da ga je neko maljem mlatnuo po glavi. "Mora da je čuo kasetofon u mojoj kancelariji, sve to dugujem tim vražjim kasetama" pomisli P. ulazeći u zbornicu i spuštajući se na stolicu. Nekoliko minuta kasnije, začu se zvono i profesori uđoše na odmor.

– Baš dobro da sam te vidjela - jedva da je čuo glas naspram sebe - Treba da mi za sutra uradiš jedan test. P. diže pogled prema Snježani, profesorici engleskog.

– Ne pada mi na pamet, direktor mi je upravo rekao da vi svi mislite da moj posao ne služi ničemu.

– Nije moguće - graknuše skoro uglas članovi "Narodnog fronta žena".

P. istovremeno opazi kako dvojica njegovih kolega, ništa ne govoreći, upravo napuštaju prostoriju.

– Znaš šta stoji iza svega toga? - reče zagonetno Senada, ona koja je inače znala sve lokalne aktuelnosti.

– Ne, ne znam, ali možeš u svakom slučaju zamisliti kako se osjećam.

– Hamo bi to trebao reći na sastanku, kada smo svi tu, i onda bi vidjeli da li je u pravu - Borana, profesorica francuskog nije se slagala sa takvom vrstom omalovažavanja.

– Radi se o tome... - Senada se nagnu prema P.-u i poče tiho goviti što je trebalo značiti da će ono što slijedi biti povjerljivo i za internu upotrebu ...da Mara iz osnovne škole namjerava da se prebaci u našu školu.

– Ništa ne shvatam - reče P. ne bivajući nikad jak u kulinarstvu.

– Znaš da ona to želi već odavno i budući da je njezin muž jedan od aktivista SDS-a postoji međustranačka kombinatorika sa SDA da ti ideš u osnovnu a ona ovamo. Borana se prekrsti iako je bila udata za Muslimana.

– Ali ona se ne razumije u računare.

– Izgovor je da ona može predavati latinski a ti ne.

– Ipak ništa ne shvatam.

Senada navuče osmjeh iskusne osobe.

– Sjećaš se šta sam ti nedavno govorila.

P. ništa ne odgovori. Nije bio u stanju da joj sasvim vjeruje jer je, u više navrata, ipak uspjela da se u svojim procjenama prevari.

Nekoliko dana nakon zgode sa direktorom on uđe kod "svoje sekretarice" da se ogrebe za cigaretu imajući sve više potrebu za nikotinom. U Stipinoj kancelariji zateče još dvije osobe - Hamu i jednog neznanca kome je Stipe upravo nešto objašnjavao na računaru.

– Evo, to je taj P. o kome smo vam govorili - učini Stipe sa zadovoljnim osmjehom na licu.

Neznanac se ustade sa stolice i čvrsto stisnu P.-u ruku.

– Čestitam vam. Prošao sam kroz sve škole u regiji ali ništa slično nisam vidio. To je izvrsno šta ste uradili.

– Ma, najveći je posao uradio Stipe - P. se osjeti malo nezgodno pred takvim pohvalama.

– Ne, ne. Ja imam računar i ja znam koja je vaša zasluga.

Bio je to finansijski inspektor iz Sarajeva, onaj pred kojim direktori pune gaće. Zahvaljujući njemu i njegovom računaru za igre, P. je za ubuduće bio oslobođen od svake opasnosti vezane za radno mjesto, i, istovremeno, mogao uživati u povećanju plate.

Lazo krojač

"Upoznao sam Lazara Drljaču prije rata. Uz rat kada se zaratilo on nikuda nije htio bježati sa naših Boraka. Poslije, kada se to sve zagužvalo on je dvije zime zimovao vamo u ovoj kolibi i ja sam k'o dječak dolazio kod njega. On je pravio sebi pantalone i kapu od kože srneće. Donosili mu lovci i on bi to nekako pravio na svoj način da možeda sašije i da obuče, pantalone u svojoj kolibi. A kada bi mu dosadio on bi rekao:

- Anđelko, hajde se ti udalji malo, eto ti, nađi svojijih dječaka pa se igraj da me ne ometaš dok ja ovo sastavim.

Kasnije koliba mu se zapalila i i izgorila. Imao je mnogo slika divnih i mnogo mu je izgorilo ...Divne slike imavao."

NA POSLU

Nakon inspektorove posjete uslijedio je P.-ov najplodniji period što se tiče njegovog rada na materijalu zadnje knjige. Tako da, uprkos izvjesnoj griži savjesti, umalo nije uspio dostići ideal "rada" propovjedan od strane njegovog prijatelja Voje. Kasete su u svakom trenutku bile u džepu jakne i kao talisman čuvale ga od zala kako van njega tako u njemu samom. Na televiziji pratio je jedino sport, a već duže vremena ni novine nije kupovao. Izbjegavao je sve razgovore čija je tema bila "aktuelna situacija" te je tražio društvo osoba sa istom potrebom za normalnim životom i mislima. Sa Blekom, već poznavaocem, raspravljao je o zadnjim programima koje su nabavili, a sa Pepsijem, u kafani kod Dojca, između ostalog, uživao je u svježini djevojaka koje su navraćale na Koka Kolu. Zbog njegove manije da sve kritikuje, sa Mehmedom je bilo malo drugačije i nije uspijevao sasvim odmoriti misli. No, za razliku od Pepsija, Sene i Bleka, koji nisu vidjali neku korist od šetnji, Mehmed je često dolazio po njega da naprave par krugova po gradu.

Bjezeći od stvarnosti, P.-ovi su dani bili ispunjeni jednim takoreći nestvarnim bićem iz pisanja. Ono je bilo toliko različito od ostalih i van vremena, da P. ni u jednom trenutku nije imao utisak da po prvi put u životu piše nešto tičući se, bar formalno, zemlje u kojoj živi.

Radenko je nekoliko puta navraćao da bi se poslužio telefonom i pozvao ljude na svadbu svog mlađeg brata. Iz više razloga bio je zadovoljan, između ostalog, neko će ga najzad zamjeniti u kućnim poslovima.

– Da li poznajem mladu? - upita P.

– Mislim da si predavao u njenom razredu zadnje godine...

Upravo je završila školu - opisivao je djevojku. Cura je bila doista lijepa i P. se sjeti da ju je nekoliko puta vidio u autu sa njegovim bratom.

Radenko je jako volio svoga brata.

– A ti, šta ti čekaš? - upita P. svog prijatelja koji, međutim, nije bio bez iskustva sa ženskim svijetom. Avaj, već je bio zašao u "kritične godine" te kao da je, u četvrtoj deceniji, i dalje oklijevao i tražio - na kraju ćeš se oženiti sa konobaricom iz birtije u Bradini. Radenko se nasmija. Žurilo mu se. Pripreme za svadbu uvijek su velik posao i umor.

– Ne brini se. Naćiće se nešto. - Zatim zašuti nekoliko trenutaka pa ga pogleda. - ...Reci mi, šta ti misliš o ovoj situaciji?

– Nemoj me samo o tome pitati, molim te.

– Mogu ti reći da se jako gužva.

Izgovarajući te riječi Radenkovo se lice prekri nekim oblakom. Kao da je nečim, što njegov drugar nije mogao znati, bio zaplašen.

– Vama je ovdje, u gradu, mnogo lakše.

– Ne razumijem te.

– Gore, kod nas, ne miriše na dobro.

P. se učini da je u pogledu svog prijatelja "brđanina" prepoznao strah. Taj mu se utisak kasnije uvijek vraćao kada bi se sjećao tog susreta.

Nakon što je Radenko otišao, P. se opet vrati svojim kasetama i bilješkama. Zatim, neko ponovo zakuca na vrata. Ima dana kada vam ne daju mira. Bila je to Lejla, mlada profesorica biologije koja je s vremena na vrijeme navraćala da na štampaču izvuče svoje testove. Preokupiran onim što je upravo radio, prije nego što će ona sjesti za računar, htjede joj pokazati piskaranja. Nažalost, ona se uvijek žurila da bi otkucala svoja pitanja. Što je još gore, insistirala je da sve sama uradi da bi se obučila na kompjuteru.

Kao i svi mladi profesori bila je ambiciozna, puna elana, entuzijazma i ideja koje će revolucionisati rad u razredu i ostatku svijeta. Prema tome nije imala vremena za književne razbibrige P.-a. Kako i uvijek kada bi došla, P. izađe iz vlastite kancelarije da bi se zaputio na kafu u biblioteku kod Zrinka i Dragana.

Lazo i cesta

"Ja poznajem lazu Drljaču, slikara. Išao je cestom, ali ne bi htio ići cestom, ili po asfaltu, već bi išo po travi. Kad bi išo po travi ja ga zapitaj:

- Što ideš po travi, gospodin Lazo?

- Da ne bi podero opanke. Odgovorio bi."

POČECI

Rat u Bosni i Hercegovini počeo je na sjeveru, na granici sa Hrvatskom. Dugo je postojala nada da njegov plamen neće zahvatiti ostatak Bosne. U kućama gdje se redovno išlo na posao, sjedalo za sto i pričalo o sportu, slike sa televizije i dalje su izgledale kao da dolaze odnekud daleko i uprkos svemu nisu se mogle vezati za ovaj dio planete i zemlje.

Sebično ubjeđenje koje je nagonilo pojedinca da misli kako se takva stvar neće dogoditi u njegovom mjestu istrajalo je do zadnjeg trenutka.

Veliku nadu P. je polagao u federalnu Armiju. Nešto mu je neprestano govorilo da njezini generali neće dozvoliti rat u Bosni. On nije htio vjerovati da je ona samo srpska kao što su je optuživali hrvatski i muslimanski političari u Bosni. Sa svoje strane vojnici su zamjerali vladi u Sarajevu što je prekinula slanje regruta Muslimana i Hrvata u vojsku i da je tako primorana da ih zamjeni rezervistima iz Srbije i Crne Gore.

P. je bio zadovoljan što njegov Gordan ima tek petnaest godina.

Poslije sjevera, incidenti su počeli na jugu republike, u Mostaru, oko velikog vojnog aerodroma. Rat se priblizavao i polako ih okruživao lažući ih svojom nevinošću. Mostar je poput Konjica na obali rijeke, ali jedne mnogo veće, mirnije i spremajući se da uskoro izlije svoje vode u more. Tih dana, kada se njegovi stanovnici, sa prvim mrakom, već više nisu usuđivali izaći iz kuća zbog mnogobrojnih čarki, P. je morao odvesti Gordana na alergijske testove.

Grad je bio preplavljen rezervistima. Mogli su se iz daleka prepoznati po uniformama kao i plastičnim kesama u rukama. U prosjeku imali su 30-35 godina i, za vojnike, bili su vidno nemarnog izgleda. Naročito ih je bilo mnogo na pijaci oko preprodavača deviza.

P. i Gordan poveli su sa sobom Zorana da bi sva trojica otišli na picu. U malom restoranu, naspram velike robne kuće "Napredak", za stolom pored njih, trojica rezervista pravila su im društvo. Zoranov pogled neprestano se okrenutao prema oružju obješenom o njihove stolice. Tokom tog sata niko drugi nije ušao u restoran. Mostar više nije bio grad odmora i turističkih ekskurzija. U autu, P, osjeti veoma jaku glavobolju. Žurio je da se sa klincima što prije vrati u Konjic gdje je Zoran i dalje išao na treninge stonog tenisa a Gordan na časove engleskog. Nekoliko sedmica kasnije, Mostar je bio ruševina.

 

Ljudi su pričali da drugi svjetski rat Konjic skoro da nije osjetio. Po selima i planinama okolo, bilo je sukoba, spaljenih kuća i siročadi na dan kada je stigao mir, dok je grad bio svega toga poštedjen. U Konjicu su čak voljeli reći da su tokom tih godina gladi i bijede "...talijanski vojnici bili ti koji su pomogli narodu da preživi". Zli jezici su tvrdili, takođe, da nakon rata, na licima izvjesnog broja novorođenčadi, nije bilo previše teško prepoznati latinske crte "okupatora".

Avaj, najvažniji dio grada, onaj od koga ovisi njegov život i sjećanje, podlegao je zadnjih dana rata - stari most. Povlačeći se pred partizanima, Nijemci su ga digli u zrak. Velik žal za tim prelijepim mostom iz turskih vremena ipak je uspio da ga oživi čineći od njega, dugo nakon smrti mu, gradski znak. U svakodnevnom životu "stari most" označavao je zapravo sakatu građevinu koju su ljudi nakalemili na njegovim ostacima poslije rata. P. je volio sa Senom govoriti o tom fenomenu koji se mogao naći u svim ratovima - oazama mira. Kao što u svakom očaju ima bar jedan tračak nade, tako i u svakoj poplavi ima ostrvaca sreće i spasa.

Povodanj se, međutim, malo po malo i uporno približavao uprkos privikavanju na nesreću drugih i zadovoljstvu vlastitim položajem. Ljudsko biće, ne želeći do zadnjeg trenutka svog života vjerovati u najgoru od stvari, ostavlja, možda, tako sebi jedinu mogućnost da preživi. Kao i većini njegovih sugrađana, P.-u je to prilagođavanje, istovremeno nečovječno i jedino logično, oduzimalo svaku sposobnost da osjeti bliskost onoga što su prenosili radio i televizija.

Razaranja i smrti na malim ekranima neonske svjetlosti u drugim mjestima, kao i nekadašnja u Bejrutu, brzo su postala uobičajena porcija video jelovnika nakon večere. To nikoga nije spriječavalo da sjedne za sto i dobro jede. Za vrijeme jednog od takvih ispijanja otrova i zadovoljstva sobom, što nije tamo, P. prepoznade na televiziji, naspram armijskih oficira, svog školskog druga Miku, koji je za studija sa Smokvom i sa njim činio trio "bratstva i jedinstva". On pojača ton na prijemniku da bi čuo svog drugara novinara.

– Može li se, gospodine majore, zaista reći da je armija vojska svih naroda Bosne i Hercegovine? - upita Miko.

– Naravno da je to vojska koja nastoji, u okviru svojih mogućnosti, da održi mir među narodima.

– Recite nam, onda, gospodine majore - reče Miko - zašto njeni vojnici nose samo čisto srpske oznake? Na to pitanje Miko nije dobio odgovor. P. ugasi televiziju i ode u drugu prostoriju, tamo gdje se nalazio kasetofon.

Mali čovjek, zatvoren u čauru zidova svojih četrdest i pet kvadrata, na kojima je farba još bila svježa, i dalje nije htio čuti i složiti se da će rat jednog dana zakucati na njegova vrata. Mnogo je ljudi čak bilo ubijeđeno da se to neće dogoditi, jer su se ta vrata zvala Sarajevo i niko normalan, zaista niko, nije mogao zamisliti taj grad u čeljustima rata.

Lazo i vojske

"Vidilo se odmah da on bijedno živi. Da je taj poseban tip čovjeka... Ako se neko provodio sa nekim bogatstvom, to uopšte nije volio.

I onda tokom rata - sa nama je tu bio čitav rat - nije prilazio ni četnicima ni partizanima. Ali više je osuđivaočetnike.

Ako bi nešto o tome pričali reko bi:

- A jes, boga mi, četnici kažu: "Juriš!", a više po selima jurišaju na vareniku i na janjce."

ŠVAJCARCI

(Ovo poglavlje čitalac može jednostavno da preskoči)

Ta je pomisao vezana za Sarajevo bila skoro deplasirana. Njegovi stanovnici već su odavno življeli jedan život koji je iz daleka prevazilazio provincijski i zaostao duh unutrašnjosti Bosne i Hercegovine. Tom ostatku zemlje Sarajevo je bilo vrata i prozor jednog vanjskog svijeta nekad priželjkivanog a ponekad odbijanog. Uprkos odjecima prošlosti grad je izgledao isuviše naviknut na novo da bi mogao prihvatiti povratak u istoriju.

Taj se duh ispoljio na jedan tragičan način onog dana kada su sa djecom u rukama njegovi stanovnici izašli iz kuća da bi rekli ne prvim podignutim barikadama na ulicama. Tog sunčanog i lijepog dana, oni su izgledali kao da su pošli na zajedničku šetnju prema zdravom razumu i dogovoru sa maskiranim ljudima na preprekama.

Inače u tom istom Sarajevu, u skupštini republike, tamo gdje su zasjedali i vladali delegati tri nacionalne stranke nad jednom opozicijom koja to nije bila, već se odavno odvijao jedan poseban teatar. U očima gledaoca, njegovi su prvi činovi izgledali lagano komični, da bi u slijedećim, veoma brzo uzeli oblik gorkog humora koga ljudi sa pravom zovu - crni.

Komika prvog čina, sastojala se u "dogovoru o saradnji tri nacionalne stranke". I dalje oduševljeni i pod utiskom izbornih rezultata koji su izgleda poprilično iznenadili i njih same, nacionalne vođe nevjerovatno su se brzo i lako složili da skupa upravljaju zemljom. Ipak, svako nije uspjevao zamisliti kako će šefovi stranaka, čiji su ih programi neposredno suprostavljali jedne drugima, podijeliti tako delikatnu stvar kao što je vlast. U svakom slučaju, narod je osjetio olakšanje katarze nakon dogovora SDS-a, HDZ-a i SDA da vladaju u troje i u punoj slozi, što su nekadašnji komunisti nazivali "bratstvom", izraz koga su novi političari prezirali isto onoliko koliko i jedan drugi, "jedinstvo". Obadva su stavljali u usta jedino kada bi htjeli ukazati na razlog svih trenutnih zala u zemlji. - Vidite do čega su nas doveli "bratstvo i jedinstvo" - imali su običaj izjaviti pred kamerama i novinarima, koji pak uvijek nisu izgledali da razumiju šta ovi time žele reći. Njihovi prvi međusobni nesporazumi započeli su zapravo oko novinara, odnosno njihovih kuća. Skupština se (izuzev opozicije) veoma brzo složila da radi dobra zemlje na Televiziji i radiju, kao i drugim redakcijama, treba učiniti izvjesne promjene u osoblju. Međutim, od trenutka kada je postavljeno pitanje podjele tog kolača koga je narod naivno shvatao kao sredstvo za slušanje muzike i praćenje fudbaslkih utakmica, stvari se nisu dale usaglasiti.

Pošto je mjesecima bilo nemoguće da se tri saveznika nagode kome će pripasti Televizija, kome Radio a kome "Oslobođenje", novinari su poslije dugogodišnjeg ponižavanja za vrijeme vladavine "mrskih" komunista, najzad mogli uživati u slobodi i upražnjavanju onoga šta su ih učili na studijama.

Ljudi su se pak pitali koliko će taj brak u troje trajati. Ono što je naročito zbunjivalo i zastrašivalo u novom parlamentu bila je pretjerana upotreba riječi "demokratija". Demokratija, ta abstraktna stvar, koja se uzalud i već poodavno u ljudskoj istoriji pokušava kako definisati tako i usavršiti, kao da je poprimila neke nove oblike. U svakom slučaju načini njene primjene izgledali su jedinstveni ili bolje rečeno naslijeđeni od prethodnog sistema i njegovog "demokratskog centralizma". Naime, za vrijeme glasanja članovi stranaka bili su oslobođeni svake nedoumice i zamora mozga - jer su svi bili ili za, ili protiv, ili su se bez izuzetaka demokratski suzdrżavali od podizanja ruke.

Tako, ako bi neki prijedlog bio ponuđen od "Srpske Demokratske Stranke", on je obavezno i demokratski odbacivan od svih članova "Stranke Demokratske Akcije", kao i svih članova "Hrvatske Demokratske Zajednice". S druge strane Srbi, čim bi se prilika ukazala, jednoglasno su glasali protiv ideja ponuđenih od strane Muslimana i Hrvata. Ipak u svemu tome treba naznačiti da su Hrvati uživali u dodatnoj porciji slobode pošto su, ponekad, dozvoljavali sebi luksuz da sa Srbima dignu ruku protiv prijedloga Muslimana. Jedini koji su kršili pravila te "demokratije" bili su članovi opozicije što, s obzirom na njihov broj, nije imalo nikakvog značaja. U takvoj vrsti saradnje, skupština se takođe nije mogla usaglasiti ni oko knjižice, kažu, najvažnije za život jedne zemlje - ustava. Ukratko, SDS je bio za federalno rješenje a dvoje drugih za konfederaciju sa ostalim jugoslovenskim republikama.

Budući da su izdaleka imali većinu, u trenutku glasanja Muslimani i Hrvati nisu našli za ometajuće odsustvo delegata SDS-a u klupama parlamenta koji su se, vjerovatno ogladnivši u nekih tri-četiri sata ujutru, jednoglasno zaputili u kantinu.

Uprkos primicanju zore, svi gledaoci tog morbidnog pozorišta, gdje je zadovoljstvo izvođača bilo preče od svega ostalog, i dalje su bili prikovani za svoje stolice. I ne znajući oni su prisustvovali izricanju smrtne kazne, vlastitoj zemlji, a da i dalje nisu uspijevali sasvim dobro razlučiti razliku između te dvije ključne riječi - federacija i konfederacija.

U trenutku kada se tri vlasnika kuće ne mogu složiti oko njenog korištenja ona je osuđena na propadanje. Prije tog "istoriskog" skupštinskog zasjedanja bilo je i drugih koji zaslužuju isti epitet a čije datume svako pamćenje ne upsijeva niti pokušava zadržati. Na nesreću svaki su put sve tri stranke, na svoj način, glasale za prekid mira. Brak u troje, u kome je svako htio biti "muškarac" u krevetu, raspadao se.

– Šta misliš o tom glasanju? - upita P. Bleka.

– Formalno, sa 60% glasova, sve je regularno.

– Ja smatram, ipak, da se ustav ne može izglasati i primjenjivati bez podrške stranke koja, htjeli mi to ili ne, prestavlja jedan od tri naroda ili više od 30% stanovništva - P. je pokušavao da brani "svoje". Blek zapali cigaretu sa uvijek sporim i umjerenim pokretima, zatim povuče dim.

– Naravno... Uostalom šta smo drugo mogli očekivati od tih stranaka nego preglasavanje?

– Ja tvrdim - učini P. osjećajući i dalje potrebu za objašnjavanjem - da se stvari takvog značaja moraju donijeti samo u saglasnosti sa svima, čak i sa manjinama. Švajcarci nikada ne bi učinili nešto slično.

– Ma nemaju oni predstave o demokratiji. Neprestano nam govore o nekakvoj Švajcarskoj, ali za Švajcarsku trebaju vijekovi tolerancije i civilizacije. Jednostavno mi nismo narod tradicije i kulture.

Prije izbora, i nešto kasnije, nacionalni su lideri voljeli obećavati svojim biračima blagostanje i napredak te alpske zemlje čuvene po rupama u sirevima. Na nesreću, prije nego što će se unutra urediti stvari, Evropa (naročito neke germanske zemlje, "prijatelji" sada već bivše Jugoslavije) jako se požurila da prizna najprije nove republike, Sloveniju i Hrvatsku a sada i novi bosanski ustav. Isti "simpatizeri" iste zemlje (i možda njezinih partizana tokom drugog svjetskog rata) bile su takođe prvi da čestitaju, ovaj put nezavisnost Bosne i Hercegovine, uskoro proglašene u istoj skupštini i na isti demokratski način.

– Što se tiče spomenute demokratije 2 na prema 1, bilo bi korisno uporediti pravo na veto u Vijeću sigurnosti u Ujedinjenim Nacijama koje broji tridesetak članova i gdje je dovoljno da je jedan od članova protiv da volja ostalih padne u vodu - nastavi P.

Ista se stvar dogodila povodom referenduma koji je imao samo jedno pitanje: "Jeste li za cjelovitu, suverenu i nedjeljivu Bosnu i Hercegovinu...?" P. nije glasao jer nije htio izaći ni na sličan plebiscit, ali sa malo drugačijim pitanjem, organizovan od strane SDS-a, iako je znao da je Bosna, cijela, jedini način da se u njoj sačuva mir. Odbijanje svih članova SDS-a da učestvuju u tom događaju priređenom prije svega pod okriljem SDA objašnjavalo se većinskim interesom Muslimana koji bi, tako, zadržali prevlast na cijeloj teritoriji republike. Hrvate, naročito one iz zapadne Hercegovine, manje je više boljela neka stvar što se tiče referenduma, pošto su, na neki način, svoju neovisnost djelomično već ostvarili u saradnji sa Hrvatskom. Upravo nešto prije referenduma njihov je lider Stjepan Kljujić, inače Sarajlija, morao ustupiti mjesto jednom drugom Hrvatu, ovaj put iz Zapadne Hercegovine gdje su imali malo drugačije ideje po tom pitanju.

– Ja sam spreman da živim čak i u islamskoj državi, samo da se održi mir i da me puste da radim - govorio je P. Bleku koji, poput njega, nije bio previše oduševljen sve brojnijim znacima islamizacije u gradu. Svi koji su osmatrali stvari sa strane, shvatali su da se iza projekta "demokratske i građanske republike", proklamovane od strane SDA krije mogućnost uvođenja jednog više orijentalnog nego zapadnjačkog režima. P. se trudio da stvar okrene na šalu.

Budući da u zajedničkom parlementu sa Muslimanima i Hrvatima, nisu uspjevali da se izjasne na odgovrajući način, Srbi su osnovali, naspram zajedničke zgrade, svoju vlastitu skupštinu. Tako im je najzad kod glasanja sve postalo mnogo lakše i izvodljivije.

Pošto skupština bez zemlje ne znači mnogo, tokom jednog od svojih zasjedanja SDS je vjerovatno zaključio da bi za sebe trebalo napraviti jednu u Bosni i Hercegovini. Na nesreću, po svim kartama, već odavno spremnim i najtraženijom robom u trgovini, očigledno je bilo da to bosanski mozaik ne dozvoljava. Bosanksi lonac, najpoznatije lokalno jelo podrazumjeva sve vrste povrća iz bašte.

Tako su neime umjesto jedne skupštine, ljudi iz Bosne uskoro imali na izboru tri. Pošto je zemlja bila samo jedna valjalo je dijeliti. Bivajući najzainteresovaniji za tu podjelu, SDS je ponudio čakiju, HDZ nešto manju a SDA je i dalje uporno i uzalud vapio za jedinstvom i nedjeljivošću jedne države već priznate u svijetu.

Više od 60% stanovništva bilo je da Bosna ostane onakva kakva jeste. Srbi (izuzev izdajica poput P.-a) u duhu lokalne tradicije i po instrukcijama SDS-a toliko su bili zainteresovani da čak nisu znali gdje se nalaze glasačka mjesta. Njihova švajcarska ideja odnosila se prevashodno na kantone. Međutim rupe na bosanskom siru nemoguće je bilo definisati. Svako je predlagao njegovu vlastitu topografiju. U toj demografskoj kuhinji Hrvati su imali malo više sreće, jer oblasti koje nastanjuju, često sa više od 90% njihovog stanovništva, nisu bile previše diskutabilne. Ono što je bilo sporno bio je ostatak sira. Tamo, gdje u prošlosti nikada nije bilo granica trebalo ih je nacrtati. Imajući u vidu pregovarački dar suprostavljenih strana, jedini način da se to učini bio je po svemu sudeći - rat.

– Uostalom ratovi se uvijek vode zbog granica - bio je Blekov komentar.

– Složio bih se sa kantonizacijom koju bi izveli Švajcarci... s druge strane - reče P. malo oklijevajući jer je znao da to neće oduševiti njegovog prijatelja - ima jedna stvar, iza svega ovoga, koja se ne spominje, bar koliko poznajem evropski duh, ...oni će dozvoliti da Srbi i Hrvati podijele Bosnu čak i po cijenu rata.

– Zašto? - upita Blek.

– Katolička Evropa ne bi voljela da u srcu kontinenta gleda jednu islamsku državu... Blek zaćuta.

– ...Možda su crkve najkrivlje za sve ovo šta nam se dešava. Ne vjernici nego crkve - P. je nastavljao da izlaže svoj utisak.

Zahtjevana prije svega od strane Srba i Hrvata, ta je kantonizacija uskoro bila prihvaćena od Evrope. Tokom nekakvih pregovora u Portugalu Kontinent je još jedom dokazao da se ne razumije u stvari Balkana, ili da ih možda previše poznaje. Demokratija 2 na prema 1 još je jednom funkcionisala. Jedina je razlika ovaj put bila da su se na jednoj strani našli Hrvati i Srbi a na drugoj Muslimani čiji predstavnik inače nije imao ništa da izjavi novinarima po povratku na Sarajevskom aerodromu. Spomenutu je novost P. saznao gledajući kod kuće dnevnik. Događaj je bio takav da nije mogao a da mu ne pokloni pažnju. Kada je spiker pročitao vijest praćenu slikom sa aerodroma na kojoj su dva lica bila vidno ozarena a jedno se jedva primjećivalo, P. je učinio jedan gest, inače dotle upražnjavan samo kada bi jugoslovenska fudbalska reprezentacija primila go. Naime, za vrijene prenosa utakmica, samo se pravio da pljuje na televiziju, koja inače nije bila bog zna čemu kriva, dok je ovaj put njegova žena odista bila primorana da očisti ekran. Ono što ga je naročito ozlojedilo bila je količina radosti na licima dvojice - kao da na svijetu nema ništa ljepše nego dijeliti zemlju. Bolila ga je takođe ona stvar za neraspoloženje trećeg, ali nije mogao ne biti siguran da su "tri narodna oca" na taj način zajedno stavili finalnu tačku na mir.

– Moja djeco to je dogovor o ratu... - Uskliknu P. pred porodicom koja je u punom sastavu pratila meč i izreče jednu reklo bi se nadrealističku psovku na račun te Evrope koja je ozakonila čin - Samo ludaci mogu crtati granice po Bosni.

Drugačije rečeno sir balkanske Švajcarske dobio je zvaničnu dozvolu da bude izbušen.

San

"Vazdan je kod mene dolazio i živili smo, razgovarali smo. Veliku je vjeru u meni držo i pripovjedo je o svačeme.

I jedan put meni kaže:

- Ja bi tebi nešto, Goše, reko, ali ti nemoj nikome.

- A neću gospodin Lazo. Ko bi tebe odo. Ne bi nipošto.

- Ja sam noćas Danicu Čabrilovu... - i sve štapom lupa - da sam je poljubio u obraz.

- A jesi li moj Lazo?

- Jesam... Ha, ha, ha... Snila baba šta bi bila rada."

DRUGOVI

Cijeli je grad govorio o tome. Vijest je uprkos svemu izgledala istovremeno nevjerovatnom i prijetećom. Da bi se uvjerio i saznao nešto više P. je svratio u radio stanicu, kod Nade.

Kao što je čest slučaj, novinari nisu bili obavješteniji od ostalog svijeta. Uskoro se studio ispunio narodom koji je htio saznati pojedinosti. U svakom slučaju novost je bila tačna. Očekujući saopštenje predstavnika lokalnih vlasti oje su trebale stajati iza tog čina, sva je ekipa bila na okupu. Pokušavale su se predvidjeti moguće posljedice i domet hapšenja oficira za bezbjednost vojne fabrike, Voke.

Zatim je telefon zazvonio. Zaim podiže slušalicu.

– Da..., da počinjemo u 15h 30, kao i obično... - učini Zaim obilazeći pogledom, jedno po jedno od prisutnih lica u prostoriji, što je značilo da je tema njenog razgovora sa osobom na drugom kraju žice upravo hapšenje - ... Dobro, onda je dogovoreno, pustićemo ga u 17h 30. ...Da, dogovoreno.

On spusti slušalicu i poče odmah da govori.

– Kvočka mi kaže da žele da emitujemo priznanje Voke... kaže da je sve priznao.

Opet tišina u prostoriji.

– Mogu zamisliti kako su ga dobili - reče P. misleći na svog školskog druga.

– Izgleda da su ga ispitivali u Buturović Polju.

Čekalo se na 17h 30. Mnogo se pušilo. Maja je napravila kafu. Neko je donio flašu konjaka. Svi su osjećali da će se sa hapšenjem Voke stvari natumbe promijeniti u Konjicu. Blek je pričao kako su tog jutra uhapsili njegovog radnika Neđu, radio amatera pod optužbom da je sakrio radio stanicu.

– Bilo ih je tridesetak oko zgrade firme sa uperenim mašinkama prema našim prozorima. Sve to zbog jednog takoreći starca. Jadni Neđo, bilo bi dovoljno da su poslali neko dijete po njega. Vratili su ga kući poslije podne. Žena mu kaže da od tada niti izlazi iz sobe niti miče sa stolice. Ni riječ nije progovorio. Otiću sutra da ga obiđem.

Blek je govorio o poštenju svoga radnika.

Vokino priznanje nije emitovano u 17h 30, čak ni u 18h 30. Suviše duvana, P. se na kraju zaputio kući. Boljela ga je glava. kući mu nije bilo nikoga. Tijana, sa klincima vjerovatno da je otišla kod oca.

On upali radio i nađe lokalnu stanicu. Osjetio je glad.

Od jutros ništa nije stavio u usta. Samo cigarete i kafa.

Voko je bio dobar kuvar i znao je odlično spremati lignje. Nada je najvaljlivala Vokinu "izjavu". Sav je grad bio u iščekivanju.

Jedva da je prepoznao njegov glas. To nije bio glas ljudskog stvora.

Inače kreštav i jak, sada je, slab i nevjerovatno spor, Vokin glas pripadao nekom drugom biću, nekom starcu ili nekom robotu. P. je imao osjećaj da živi scenu iz filma "Odiseja 2001" kada veliki računar umire i moli svoje ubice da mu ne oduzimaju život.

Svaki je trenutak izgledalo da će se taj glas poput kakve niti prekinuti. On je sprečavao P.-a da prati sadržaj izgovorenih riječi. Dolazeći sa mjesta gdje se dodiruje smrt, glas je odavao bolje nego išta drugo stanje užasa kroz koje je Voko morao proći. Njegova je sporost istovremeno govorila da on nešto mukotrpno čita pred sobom.

– Ja..., K..., priznajem da sam isporučivao članovima SDS-a oružje... kao i da sam ih pomagao... Taj je glas bio nešto najužasnije što je P. čuo u svom životu. Ono što je naročito davalo težinu tim trenucima bio je upravo radio. Sav je grad prisustvovao poniženju jednog ljudskog stvora koji je između ostalog volio kuvati kada bi imao goste i koji je, sticajem okolnosti, koje obično zovemo sudbinom, radio na obezbjeđenju neke fabrike. Poruka samoga glasa izdaleka je prevazilazila smisao riječi. Ona je prije svega govorila da duše od kojih će ubuduće ovisiti količina sunca na ovoj zemlji, dolaze sa dubina vremena.

P. sebi postavi pitanje da li bi isti glas, pripadajući nekoj nepoznatoj osobi, izazvao u njemu sličan očaj. Uvijek je drugačije i teže kada poznajemo ljude. Međutim, imao je istu mučninu i bol gledajući scenu ubijanja računara. Svaki put kada ju je gledao osjećaj se vraćao.

Zbog glasa P. nije čak bio u stanju da se pita da li je priznanje Voke istinito ili ne. U tom trenutku uopšte se nije zanimao za to, kao i da li je Rutalin, njihov zajednički školski drug, stajao iza te pobjede nad Vokom. On je jedino tražio način kako da se spase ono malo dostojanjstva što je ostalo kod njegovog drugara iz đaćkih dana.

Sutradan, našao je Smokvu dok je ispred kuće pio kafu. Ono što P. uvijek cijenio kod svog prijatelja bila je njegova vjera. Ta je stvar, na jedan neodređen način doprinosila poštovanju i iskrenosti osjećanja koje je gajio prema ovome. U vrijeme kada su išli u gimnaziju, doba kada se na to nije dobro gledalo od strane tadašnje politike, Smokva nije odustao ni sa jedne nedeljne mise. Uprkos nedaćama zbog "crkvenjaštva", tokom njihovih "filozofskih" diskusija za vrijeme studija, volio se pohvaliti ljevičarskim idejama.

Od nekog vremena, razočaran viškom strasti i mržnje u političkokm životu, Smokva se vratio svom "idealizmu" kada je riječ o odnosima među ljudima.

– Upravo si dobro stigao da popiješ sa mnom kafu - reče Smokva pridizući se sa stolice da bi se sa P.-om rukovao i zatim da bi otišao po nešto u kuću.

– Znaš za šta sam došao? - P. je bio nestrpljiv da pređu na stvar koja ga je potpuno stavljala van sebe.

– Pretpostavljam, ali prije toga popićemo čašu - učini Smokva spušajući flašu na sto.

– Sjećaš li se tvoje afere za vrijeme onih političara?

– Da, sjećam se.

Za vrijeme tatašnjeg lova na vještice, Smokva je sa jednim drugim Hrvatom, vjernikom, bio žrtveno janje i od strane gradskog komiteta u novinama osuđen "da rovari protiv sigurnosti sistema".

– Ti znaš da sam ti onda, iako simbolično, htio pomoći.

– Ono što si mi učinio neću nikada zaboraviti. U trenutku kada mi je sav grad okrenuo leđa, ti to nisi uradio. Zapravo P. ga je pozvao sa ostatkom porodice, ženom i dvije ćerkice na večeru, a zatim mu je, sa svojom uzvratio istu posjetu. To je bilo što se tiče familija. Što se tiče grada, P. je otišao jedno veče po svog prijatelja, zatim su izašli da ga što više ljudi može vidjeti kako se šeta po ulicama u društvu tog "državnog neprijatelja".

– Nadam se da ti ne trebam objašnjavati - reče P. i dalje nestrpliv.

– Znaš da je sada malo delikatno zanimati se za Voku.

– Znam, ali da li si čuo njegov glas na radiju. Taj je glas slika osvete. Na isti sam način bio protiv tvog obećašćenja kada su te nepravedno optužili. Ja sam protiv svakog ponizavanja i moja mi savjest ne omogućava da pređem preko toga. Ja ti kao drug tražim da odeš do Rutalina, Vokinog školskog druga, kao i tvog i mog, i da ga zamoliš da ga poštede ostalih užasa. Mene zanima samo ljudsko biće. Ako treba da ga sude neka ga sude, ako treba da ga kazne neka ga kažnjavaju, ali neka ga ne muče, a naročito dušu mu. Nema ništa gore nego javno poniženje i kazna. Njegovo je priznanje samo priznanje jednog stravičnog mučenja.

– Dobro... otiću sutra da vidim našeg školskog druga Rutalina, iako, moram ti još jednom reći, stvar je malo delikatna. Nisam u stanju da ti mnogo obećam, jer je takođe pitanje koliko on može učiniti.

– Ne razumiješ me. Ono što treba, to je da mu bar pokušamo pomoći. Treba pokušati. Mene ne zanimaju greška i grijeh koje je Voko mogao učiniti. Ja govorim o civilizaciji - P. je počinjao već da zamara Smokvu koji im je upravo točio drugu čašu.

– Znaš kada sam zadnji put vidio Voku? - upita on P.-a.

– Ne - P. zapali cigaretu. Sa alkoholom pušio ih je jednu za drugom.

– Ima jedva sedmica dana. Sreli smo se u ulici i kada me ugledao rekao mi je "Smokva, idemo na piće. Moraš sa mnom da popiješ koju cašu!" ...Skroz smo se nacvrcali. Sav je bio uzbuđen. Znaš kako je uvijek bio stisnut, ali ovaj put nije prestajao da nam naručuje duple viskije. Zaista smo se nalilali, nikada ga nisam vidio takvog... Bio je jako uzbuđen - ponavljao je Smokva - i rekao mi je nevjerovatne stvari. Kao da se osjećao obaveznim da mi ih kaže, odavao je utisak da je znao da je to naš zadnji susret. To mu je izgleda jako teško padalo.

– O čemu je govorio? - P. je bio radoznao.

– Rekao mi je da će obadvije obale Neretve pasti u ruke Srba.

– Onda i Konjic takođe?

– Da.

– Ali u Konjicu ima samo 15% Srba.

– Tako je rekao da će se dogoditi... bio je jako uzbuđen.

– Od cijele naše generacije najviše je tebe volio.

– Vidiš, imao sam taj utisak da strašno trpi. Znao je da se moramo rastati, možda zauvjek.

Napustivši Smokvu, P. je i dalje bio pod utiskom njegovih riječi. Prema tome, karte, koje su ga često zasmijavale, nisu bile crtane iz ničega. Voko je bio od onih ljudi koji su u stanju da potvrde stvari o kojima govore. P. pokuša da ne vjeruje Vokinim riječima, ali mu ne pođe za rukom. Ostvarivanje ludosti "Svi Srbi u jednoj državi" kao da se realizovalo uprkos njegovoj naivnosti.

– Prema tome - govorio je Pepsiju i Seni u polupustom "Rolling Fly-u" neće samo Bosna biti obuhvaćena velikom Srbijom. Naime, počinjem, boga mi, strahovati i za Ameriku, jer, tamo, koliko znam takođe ima Srba. Tako bi New York mogao postati beogradsko predgrađe.

Seno se na to ko zamisli, zatim zauze pozu govornika za binom. - Uvidjevši da kod nas pa ni u svijetu nema odgovarajuće stručne literature za doček oslobodilaca, spasitelja, i ostalih dobronamjernika slične vrste, došli smo na pomisao da bi jedno uputstvo u tom smislu svakome moglo dobro doći pa čak i vama - reče obracajući se Dojcu za šankom i mladom paru u dnu kafića - Stoga, preporučujemo slijedeće...

P. podiže ruku da upita može li nastaviti, na šta ovaj blagonaklono klimnu glavom.

– ...Ukoliko ste o dolasku oslobodilaca obaviješteni na vrijeme, pod hitno zauzmite sve prevoje, usjeke i kote kuda treba da dođu i postavite barikade od slijedeceg materijala: frižidera, zamrzivača, električnih šporeta (može i slovenačke proizvodnje), televizora (ne preporučuje se crno bijeli), videorekordera, muzičkih linija - sve upakovano u kartonske kutije kao da će se negdje daleko nositi, zatim sa obaveznim prevodom uputstava na odgovarajući jezik i pismo ovisno da li oslobodioci dolaze sa zapada, istoka ili dalekog orijenta. Zatim, nemojte zaboraviti staviti baterije u daljinske upravljače, garantne listove kao i adrese servisera, naravno uz napomenu da ćete u slučaju kvara vi snositi troškove popravke. Ne preporučuju se kompjuteri, knjige i slične stvari...

Pepsi kao vegetarijanac morao se pobrinuti za ishranu:

– ...Budući da oslobodioci većinom dolaze iz daleka barikadu utvrditi i ojačati sa što je moguće većom sofrom na kojoj će se osim hljeba i soli naći i nešto na ražnju: prase, janje ili vo, ovisno od protokola. Od pića ne preporučuju se sokovi. Što se tiče escajga možete ostaviti koju viljušku...

– ...Ukoliko međutim niste stigli da organizujete doček na prethodno opisan način, odnosno gosti požele takođe da se prošetaju ulicama vašega grada - nastavi Seno - preporučuje se da ispred svoga stana iznesete i uredno složite već navedene vama nepotrebne stvari, s time da ne zaključavate vrata ukoliko putnik dobronamjernik uvidi da ste nešto u kući zaboravili odnosno poželi da sa vama popije kafu...

– ...Takođe - sjeti se P. - ako već niste stigli da to učinite za njih, jer vam je možda slučajno upravo taj dan prahnulo da obiđete vikendicu ili ste se zaputili u berbu gljiva i ljekovitog bilja, između ostalog ispred vrata ostavite i koji šarafcigen i kombinirke za lakše odvajanje od zida prekidača, utičnica, bojlera i slično.

– Pripazite zatim da u rasejanosti ne zaboravite ostaviti ključeve od auta u čijem će se gebeku zbog eventualne nestašice zateći i bidon benzina. Auto karte nisu potrebne. Obavezno, međutim, pored saobraćajne dozvole i osiguranja na najmanje godinu dana, spremite i potvrde i papire o prepisu (poklonu) automobila na onog ko ga prvi nađe... - Pepsi zastade kao da se nečeg veoma važnog sjetio - Napomena! U slučaju da niste uhvatili vremena da operete auto, uz izvinjenje ostavite i odgovarajuću sumu novca (ako nemate ništa bolje kod sebe može i u dojč markama) za najbliži servis za pranje kola.

– ...Što se tice drugih vidova dočeka - P. se obrati auditorijumu koji se iza šanka kreveljio - preporučuje se kao prigoda (a ovisno od ukusa oslobodilaca) da se, na primjer, džamije ukrase zastavama koje se u gradovima (ili selima) vaših posjetilaca mogu vidjeti samo na crkvama, a da se sa njihovih minareta puste ploče horova bradatih dječaka. Odnosno, u slučaju posjete oslobodilaca s druge strane svijeta da se na crkvenim zvonicima organizuje gostovanje ilahija i kasida te njihovo kićenje znamenjima pokreta zelenih.Naravno, ima i treća i četvrta varijanta...

– P. se zatim sjeti i zastade poput Pepsija - Napomena!

Ukoliko niste u prilici da obezbjedite spomenutu muziku dobro vam mogu poslužiti svi dobitnici zlatnih i platinastih ploča novokomponavane muzike u zadnjih desetak godina na ovim prostorima. Ne preporučuje se nikakva rok, džez, a naročito klasična muzika.

Sada Seno podiže ruku za riječ na šta mu P. očinski klimnu glavom.

– Za razonodu i odmor, kao i oslobađanje od napetosti uzrokovane dužim izbivanjem od kuće preporučuju se razna smirujuća sradstva.

Najprije, pored svakog telefona ostavite po nekoliko razglednica vašeg grada sa već napisanim pozdravima. Zatim, gostima se može omogućiti, na primjer, pecanje, ali sa već zakačenim ribama na udicama. Ukoliko, međutim, gosti iskažu potrebu za ribama druge vrste, radi higijene, obezbjediti im dovoljan broj kondoma uz uputstvo i opis na koju se glavu stavljaju...

– Ukoliko se kojim slučajem desi da su oslobodioci došli sa oružjem, a usput nisu imali prilike da ga isprobaju, izdvojite u vašem mjestu one građevine koje su od najmanje koristi za zadovoljenje spomenute potrebe - javi se arhitekta - Za tu svrhu najpogodnije su kakve starudije ili istoriski spomenici. Zatim dobro mogu doći i spomenici žrtvama fašizma, kao i pozorišta, muzeji, galerije i sve drugo slične provinijencije i beskorisnosti. Odabrane objekte obilježite uočljivim znacima crvenog krsta.

– ...Pošto se sticajem okolnosti može dogoditi da upravo taj dan sav vaš grad ode na kolektivni godišnji odmor na more, odnosno da u mjestu ne bude nikoga da službeno dočeka oslobodioce, a oni, osim na nepokretnim, dobiju želju da isprobaju nišane i na pokretnim metama, ukoliko se niko među vama nije javio za dobrovoljca - Napomena! Naročito nemate pravo u tome spriječavati djecu i starce - preporučuje se da uhvatite nekoliko nacionalno neodređenih individua, mogu poslužiti i (stari) Jugosloveni - oni su svakako krivi za sve. Zatim ih pustite da malo džogiraju po gradu - završi Seno uz aplauz Dojca i sada većzbunjene poglede mladoga para.

Kroz nekoliko dana Konjic je saznao da je "oficir Federalne armije" prebačen iz jednog hrvatskog sela, gdje je bio "ispitivan", na Bradinu. Bradina je već bila okružena barikadama i P. se pitao gdje je sada njegov prijatelj Radenko.

Neki su ljudi iz Konjica vidjeli Voku. Ništa mu se nije primjećivalo na glavi, ali nije mogao hodati. Govorilo se da je "ispitivan" vrećicama za pijesak.

Zatim, jednog dana došao je helikopter da ga prebaci u vojnu bolnicu u Beogradu.

O hljebu uz kavu

"On bi došo kod nas, ja bi mu rekla:

- Gospodin Lazo, jesmo li za jednu kavu da mi popijemo?

- Pa, boga mi, Goše, moremo popiti kavu.

Pa kada bi mi kavu pili on bi meni pričo da bi četrnaest dana on hljeb jeo što bi on kuvo i peko, da ne bi bio pokvaren. Za četrnest dana jedan bi mu bio hljeb.

A nisam ga pitala kako ga je kuvo i u čemu ga je držo."

KLINCI

Nakon Vokinog hapšenja i glasina da su "Borci puni četnika" a "Hosovci" stigli u motel, počele su velike selidbe u Konjicu. Ljudi su se sve više odlučivali da sklone porodicu, naročito djecu, u zaklonjenije krajeve opštine ili dalje, a gdje se, prije svega, suprostavljeni narodi nisu dodirivali. Rizično Vokino hapšenje sve ih je učinilo svjesnim da su nove snage izašle na scenu i da će od dojučerašnjih drugačiji zakoni ubuduće važiti u igri. U Vokinom slučaju gradski sudija i tužilac, kao i svi ostali, samo su iz daleka i sa podozrenjem posmatrali šta se događa. Dolazilo je vrijeme vojnika. Vrijeme nesigurnosti i nepredvidljivih događanja.

S tim u vezi, Voko je bio pušten ne uslijed nastojanja njegovih školskih drugova, već vjerovatno nakon prijetnje Armije.

Naime, već sutradan od njegovog hapšenja, Smokva je došao da upita P.a za auto da bi evakuisao svoju porodicu u Buturović Polje.

– Naravno, samo treba da se snađeš za gorivo pošto ga nemam.

– Naċi ċu.

Gorivo je već duže vremena postalo ogroman problem. Zbog noćnih krađa, niko ga više nije držao u vozilu. Svako ko je imao nekakvo auto nastojao je da se snabdije tom rijetkom tečnošću za putovanje koje bi moglo biti odlučujuće i spanosno. P. je na terasi držao u bidonu nekih petnaestak litara i to ga je koliko toliko obezbjeđivalo. Smokva mu predloži da skloni porodicu sa njegovom kod rođaka mu na selu, ali P. odluči da još sačeka i da ne podliježe opštoj panici u gradu.

Velika prijetnja Armije, ona koja je izazvala bijeg najmanje pola stanovništva desila se nakon zauzimanja tvornice municije od strane konačkog TO-a. Situacija se između ostalog još više pogoršavala uslijed zahtjeva lokalnih vlasti za naoružanjem koje je pripadalo TO-u i bilo smješteno u vojnoj postaji u Ljutoj, na desetak kilometara od Konjica. Dvadesetak vojnika nisu bili u stanju da sačuvaju oružje u slučaju napada TO-a i HVO-a na postaju.

S druge strane čarke su već bile počele u okolini grada, naročite u Bijeloj, selu na par kilometara od Konjica, između Boraka i grada.

Stanovnici opštine, ili su pažljivo pratili pregovore između zaraćenih strana ili su, na ovaj ili onaj način, uzimali ucešċa u događajima.U glavnoj ulici, i dalje zvanoj "Ulica Maršala Tita", P. naleti ispred opštine na grupu ljudi iz Bijele. Među njima prepoznade muža jedne svoje daljnje rodice. Odmah shvati zašto su svi, sa cigaretama u ustima, bili tu. Zadržao se dvadesetak minuta slušajući objašnjenja dvije grupe seljana, sa jedne strane Srba a sa druge Muslimana i Hrvata. Trebali su biti primljeni kod gradonačelnika i imali su potrebu da nekome kažu svoje jade. Kao da su, više nego uzbuđeni, samo čekali da P. naiđe. Svako je najednom stao da viče i maše rukama.

Svi su bili razdraženi. Glasovi su im bili prejaki i primjetno višeg tona nego što je normalno. U njihovim pogledima vidjeli su se plamen, zabrinutost i strah. Već neko vrijeme počeli su u noći pucati jedni na druge. Svako je govorio o tragovima kuršuma na svojoj kući. Sva su se traganja i objašnjenja kretala oko pitanja "Ko je prvi počeo?" Takođe, niko nije imao predstavu ko i dalje puca. To je uvijek ostajalo "nepoznato". Obadvije su grupe, takođe, najiskrenije tvrdile da su za mir u selu. Napuštajući seljane P. osjeti neizmjernu tugu i sažalenje. Ti jadni ljudi nisu bili svjesni da su samo igračke u rukama sila koje počivaju negdje daleko od njihovog prelijepog sela kroz koje je on, ne imajući nikakvu predstavu koja je kuća srpska a koja muslimanska ili hrvatska, bezbroj puta prošao na biciklu i gdje, osim lajanja par kerova koji su se dosađivali, nikada nije osjetio mržnju ili bilo kakvu odbojnost. Bog zna odakle dolaze te sile. Možda su usađene u ljudskom biću, u unutrašnjosti svakog od nas, kao teret i naslijedstvo prirode kojih ne može biti poštedjen ni jedan živi stvor.

Na nesreću pregovori, kao igra skrivalice, ublažavali su stanje samo na nekoliko dana ili ni toliko. Ono se pogoršavalo poput nadolazeće rijeke što ruši sve prepreke koje izbezumljeni ljudi suprostavljaju njezinim vodama. Izgledi za mir u Konjicu rasprskavali su se kao para iz ključalog lonca. Vjetrovi su donosili sve više pijeska koji je prekrivao oazu.

Svako se spašavao na "svoju" stranu. Isuviše se događaja žurilo i preticalo. Opšte se ludilo čitalo na licima. Na ulici, više se nisu mogle sresti osobe normalna koraka i pribranog govora. I dalje je mnogo svijeta dolazilo na posao, ali sa odsutnim mislima. Bila je to još jedna potreba za sigurnošću i da se ne izgubi stvar toliko potrebna u miru.

Tijana se sve bljeđa vraćala sa posla. Radila je u opštini, "u centru zbivanja". Bila je izložena svim mogućim glasinama koje su kružile gradom kao i raznoraznim tumačenjima zadnjih vijesti. Kući, sjedila je ukočena od straha i P. je nije uspijevao umiriti. Neprestano mu je govorila o porodicama koje su pobjegle, a P. nije htio o tome raspravljati. Uprkos svemu, bio je ubijeđen da će ta uspaničenost trajati samo nekoliko dana i da će zatim ljudi shvatiti da Konjic neće doživjeti sudbinu jednog Sarajeva ili Mostara.

Naveče, uporno je nastavaljao da izlazi u šetnju po sada već avetinjskim ulicama. Događalo mu se da bude jedini šetač. Zatim, kao i obično, svraćao bi u kafanu kod Dojca koji je u zadnje vrijeme radio sa bombom za opasačem, a onda u klub u Centru gdje su svi manje više bili na broju.

Izlazio je takođe da sačeka Zorana koji je i dalje išao na treninge. U devet sati naveče, u ulicama na kojima se odrasli više nisu usuđivali pojavljivati, klinci su se sa sportskim torbicama na ramenu doimali nadrealistički. Jedini koji su se tu osjećali ugodno bila su naoružana lica, često bivši kriminalci koji su sada, kao članovi svojih stranaka, bili jedini ukras grada. Među njima, bilo ih je koji su se sjećali svojih nekadašnjih sukoba sa P.-om i koji su ga sada, sa svojim mašinkama, gledali poprijeko.

– Tata hoću da se upišem u neki klub - rekao mu je jednog dana Zoran. Još je bio "mali" i svako je veče sa njim šetao.

– Znaš li šta bi volio da treniraš?

– Znam, to jest ne znam, dvoumim se između džudoa i stonog tenisa. Imam drugare u obadva kluba.

– Upisaćeš se u stonoteniski klub. Učiniceš mi zadovoljstvo.

– Ali, zašto? Ti si bio trener džudoa... Zašto više ne treniraš dzudo?

– Više ga ne volim. Zapravo nikada u njemu nisam uživao.

Sada više volim bicikal. A jednog dana vozaćemo se skupa.

– Onda, upisaću se na stoni tenis?

– Otićemo skupa da se upišeš.

Nauzor žito

"...I onda su ga posle terali u zadrugu. I on bi viko:

- Neću ja ići tamo!

I oni su mu nauzor uzorali jednu parcelu.

Pa mu predali i pokosili mu žito. A puhno vjetar tako jak da mu je odnio to žito sve po polju Boračkom."

RASTANAK OD PORODICE

P. se nikada nije smatrao naročito hrabrim, međutim, s vremena na vrijeme, bio je sposoban da savlada to osjećanje koga se ljudi, a da nisu u pravu, često stide. S druge strane bio je ubijeđen da su oni koji se ne mogu pohvaliti hrabrošću, oslobođeni mnogih iskušenja i rizika.

– Hrabrost je sposobnost da čovjek savlada strah - imao je običaj da kaže Zoranu, kada bi se ovaj, kao mladi sportista, zabrinuo što ga osjeća - Veoma je dobro što to priznaješ i to je možda važnije nego da ga nemaš.

Tijana nije bila u stanju da se kontroliše. P. je imao velike muke da je umiri i naročito da joj kaže da paniku ne treba ispoljavati pred djecom. Čim bi došla sa posla, uključivala bi radio da bi čula zadnje novosti. Na početku, bile su to vijesti sa radija Sarajeva, a sada one iz Konjica.

Saobraćaj prema Sarajevu i ostalim mjestima bio je odavno prekinut, a onaj prema Borcima postao je sve teži i često nemoguć zbog barikada. Čak su u najmanjim mjestima ljudi podizali svoje prepreke - iz straha, predostrožnosti ili da bi uradili kao i ostali. Već se bilo zaboravilo kada je poslednji voz krenuo sa stanice. Novosti koje su se odnosile na mogućnosti putnog saobraćaja dobivale su iz dana u dan na važnosti. U trenutku kada se niko više nije osjećao sigurnim, razmišljalo se samo o mogućnosti kako se iz opasnosti izvući i spasiti od vlasititog straha. Bila je možda srijeda mjeseca aprila kada su se zbili ti pregovori o deblokadi svih puteva oko Konjica, naročito onog prema Borcima, već neko vrijeme najosporavanijeg pravca. Sav je grad čekao sa nestrpljenjem rezultate susreta suprostavljenih strana. Ljudi su i dalje vjerovali u mogućnost dogovora između ljudi koji se nisu prestajali uzajamno optuživati i spletkariti.

 

Izvještaj na radiju je ohrabrivao. P. je bio zadovoljan zbog Tijane čije se raspoloženje odmah promijenilo. Njezina izbezumljenost prelazila je na njega kao kakva struja. Nikada nije činio velik pritisak na članove porodice. U najvećem broju slučajeva ostavljao je svakome pravo da odluči o izboru. Isuviše se dobro sjećao svoga oca koji mu je uskraćivao svaku slobodu. Ipak, dešavalo mu se, s vremena na vrijeme, da bude primoran da igru igra do kraja i da se pokaže "demokratom" protiv svoje volje. Stoga je ovaj put bio zahvalan školskom drugu, Rutalinu, koji je upravo pročitao na radiju "priopćenje" o "suglasju sa srpskom stranom o slobodnom prometu na području cijele općine". Na taj mu je način pomogao u nastojanju da ne evakuiše svoje.

– Onda, šta cemo? - upita on svoju ženu, iako je znao da će ga njezin odgovor zadovoljiti.

– Možemo vidjeti još nekoliko dana... Rašo i njegova žena takođe su otišli sa djecom.

Bile su to komšije iznad njih. Ono što je neprijatno iznenađivalo P.-a bili su ti odlasci ljudi, noečekivani i bez riječi pozdrava. Kao da su to radili kriomice ili, možda, u nadi, ako se stvari srede, da se za koji dan vrate kao da se ništa nije dogodilo i sa bilo kakvim izgovorom.

Avaj, sutradan, ništa više nije moglo zadržati Tijanu da ne pođe sa djecom. Vrativši se sa posla tresla se kao prut i govorila drhtavim glasom što je primoravalo Gordana da je zagrli i ohrabri. Strah njegove žene osjećao se kod dječaka.

– Rekla sam ti da se ne može vjerovati takvim ljudima - govorila je dok joj je pogled lutao po prostoriji - a ti stalno tvrdiš da će se sve srediti. S druge strane ovi neprestani telefonski pozivi i po danu i po noći. P. je vjerovao da se ona neće osvrtati na ta uporna i gluva ometanja. U početku klinci, naviknuti da uvijek prvi dižu slušalicu, nisu tome previše poklanjali pažnju. Ali već neko vrijeme nisu trčali na zvuk telefona. Tijana inače nikada nije voljela taj aparat.

Nekoliko sati nakon pregovora sa Srbima i izjave njegovog školskog druga koja je trebala umiriti stanovnike oštine, TO iz Konjica napala je malu vojnu postaju u Čelebićima, na nekoliko kilometara zapadno od grada. Postaju je držalo desetak vojnika i njezino se zauzimanje odigralo bez žrtava. Komandir (inače Musliman) odmah se predao sa svojim vojnicima od kojih je sedmero bilo iz Srbije. To je sljedećeg jutra izazvalo masovno bježanje Srba iz Čelebića i dobrim dijelom onih iz Konjica u pravcu Boraka. Ovaj put P. nije mogao ništa odgovoriti svojoj ženi. Uostalom, više nije htio rizikovati njihove živote i zbog jedne druge prijetnje, mnogo određenije i bliskije. Već nekoliko dana glas generala Kukanjca, komandanta sarajevskog sektora, prijetio je preko radio Sarajeva bombardovanjem Konjica u slučaju napada TO-e na armijske postaje oko grada.

Poput ono malo njegovih susjeda koji su ostali, P. je već učinio najneophodnije pripreme za slučaj bombardovanja. Gordan i on, sa velikim kamenicama i drvenim trupcima koje im je dao Seno, zaštitili su mali prozorčić na dječijoj sobi, nekada podrumu. Racunar je takođe bio demontiran, kao i druge osjetljive stvari, izuzev kasetofona, i sakriven ispod kreveta.

Bombardovanje se trebalo dogoditi sutradan.

Grad se praznio nevjerovatnom brzinom. Srbi su hitali u jednom pravcu, a ostali prema zapadu i jugu, bilo u Buturović Polje ili Jablanicu i zatim preko planine Risovac, prema Hrvatskoj. Pravci prema Sarajevu i drugim djelovima Bosne već su odavno bili prekinuti.

Automobili, kamioni i traktori, pretovareni prtljagom i putnicima izbezumljenih lica neprestano su prolazili ulicom. Vraćajući se iz škole, P. je imao osjećaj da sav grad trči. Zatim je opazio da svako nešto nosi u rukama. najčešće su to bile plastične kese za zadnjom robom koja se još mogla naći u prodavnicama.

U trenutku kada je već prešao most, jedan se kamion zaustavi ispred njega.

Bio je to Tijanin brat, Roka.

– Šta čekate?... - reče proturivši svoju bradatu glavu kroz prozor - Ako ti nećeš, skloni bar porodicu na sigurno.

– Zašto? - učini P. sa ciničnim osmjehom.

– Zar ne vidiš šta se događa?

– Panika.

Roka zavrti glavom. Znao je da mu se zet samo pretvara da ništa ne shvata kao i da je "malo na svoju ruku".

– Naići ću kod vas za pola sata.

Tijana se vratila sa posla mnogo ranije nego obično. Podjednako je bila isprestavljena zbog zauzimanja Čelebića kao i sutrašjnjeg bombardovanja avijacije. P. je najviše strahovao od aviona i da ih se dječaci jednog dana ne sjećaju.

– Ideš sa klincima na Borke, u našu vikendicu - Sve troje je gledalo u P.-a ne mičući se - ...Hajde, spremajte se. Dječaci su savršeno znali šta treba da čine i šta, od stvari, valja ponijeti. Čak i prije svega ovoga već su postali mali ljudi na koje je P. uvijek mogao računati. Malo kasnije stigao je i Roka.

– Voziš ih mojim autom na Borke.

– A ti?

– Ja ostajem. Hoću da sačuvam ovaj stan... Sve što smo stekli tokom ovih petnaest godina rada u njemu je. To je moja domovina i moja zemlja.

Zatim je dao ženi polovinu od deviza koje na sreću nisu bili stavili na banku, otprilike dvije hiljade DM. Ostatak, nekih pet hiljada švajcarskih franaka, bio je izgubljen.

– Fantazije su gotove - reče P. kao da govori sam sa sobom. - Ne brini se, Konjic će pasti za nekoliko dana - obrati mu se Roka siguran u sebe i kao u povjerenju.

– Od koga? - upita P. sa izvjesnom gorčinom i podsjmehom.

– Vidjeceš.

– Nisam sasvim siguran.

– Zašto onda ostaješ?

– Zato... Ne želim da učestvujem u ovom sranju.

– Tata, hoćemo li uzeti školske knjige? - upita Gordan.

– Ne,... možda ćete sici za nekoliko dana... - Zatim pomisli na barikade koje su često držali ludaci - A barikade? Kako ćeš ih proći sa njima? Možda bi bilo bolje da ih ja vozim.

– Ne brini se, poznajem sve momke na barikadama, kako naše tako i njihove.

– Ako stvari okrenu loše, idete za Herceg-Novi, kod mojih roditelja. Ti, Roka, snađi se kako znaš da ih odvedeš. Imate auto, malo goriva i novac. Ti si mi za njih odgovoran, O.K.?

– U redu.

– Dogovorili smo se? - P. je bio malo ljut na pritisak koji je Roka činio na svoju sestru.

– Ne brini se kada ti kažem.

– Ja, ostajem. Ako četnici ili bilo ko drugi napadne Konjic, ja se spašavam preko planina. Ako sam primoran da ga napustim, idem za inostranstvo.

– Kako?

– Snaćiću se.

– Sve je već blokirano - reče Roka.

– Izvuću se... a Role? - P. se sjeti svog punca - Šta će on uraditi.

– Još se nije odlučio. Možda će poći sutra.

Tada se P. sjeti još jedne stvari. Ovaj se put obrati svojoj ženi.

– Slušaj me dobro, u slučaju da neko, bilo ko, dođe u našu kuću na Borcima i pita da li ima mjesta da se skloni reci da ima. U ovoj situaciji treba svakome pomoći bilo ko da je... Za svaki slučaj, takođe, uzmite jednu vreću brašna u podrumu.

Zatim, na brzinu, P. instalira računar i učini nekoliko kopija disketa. Nakon što ga je nanovo demontirao, stavi ga kao poslednjeg u auto gdje više nije bilo mjesta. Bojao se da se mašina ne ošteti za vrijeme bombardovanja. Neobično ju je volio i dobro se slagao sa njom. Lijepo su radili i sarađivali tokom ove godine. Sada, na Borcima, staviće je vjerovatno u istu sobu i možda u isti orman gdje je nekada bila lovačka puška.

U autu bilo ih je šestero. Zoran, Gordan, Tijana, njezina maćeha i dva brata, Roka i Dragan koji je imao tek trinaest godina.

Lada je bila pretovarena paketima, torbama i glavama, od kojih su se Draganova i Zoranova, kao i uvijek kada su bili skupa, smijale, kao da su išli na izlet na selo da bi ganjali loptu ili skakali po šumi.

Pošto je porodica jednom otišla, P. osjeti olakšanje. Bio je sretan da klinci neće sutra biti u Konjicu kao i da više neće morati dijeliti Tijanin strah. Njihovi su živci već bili načeti. Uostalom žene su u pravu što se boje muških igara. Kada bi samo one vodile politiku. On pomisli takođe kako bi trebalo izmisliti način da djeca mogu prespavati ratove.

Uostalom, čim opasnost od aviona prođe, oni će se vratiti. Sve ono što je maloprije rekao bilo je samo jedno preterivanje njegove mašte, isuviše podlegle atmosferi i situaciji.

Imao je želju da izađe. Telefonski poziv od Gordana, nakon sat čekanja umiri ga. Prošli su bez problema barikade.

Lazo u hapsu

(Sjećanje jednog đaka)

 

" ...Međutim učiteljca je bila jako mlada, vjerovatno joj je to bilo prvo službovanje, sa dolaskom na Borke. A on je već bio u godinama i kao takav

zaljubio se u nju. No, međutim, ona nije gledala na njega i počela ga, na izvjestan način, odbijati i, naravno, on je počeo protestovati.

Između ostalog, jednu je noćpolupao sve prozore na školi. Tako da je, sutradan, kad smo došli u školu - ja sam tada bio đak drugog razreda osnovne

škole - učiteljica nas je vratila kući i rekla je da je "Lazo Drljača polupao prozore u školi".

Mi ne znamo zašto i ona nas vratila kući.

I na to smo mi pošli kući. Kada smo se udaljili od škole nekih pedesetak metara do sedamedeset, do česme odakle se voda nosila za školu i naselje okolo, ona i sada postoji, sreli smo Lazu - tjeraju ga žandari. Patrola žandarma. Međutim, mi smo se sklonili u stranu. On je između nas prošao i rekao:

- Gdje vam je učiteljica?

Mi smo rekli:

- U školi je - i skinuli kape i pozdravili, a oni su njega protjerali i mi smo prošli i, tako dalje.

Kroz dva dana mi smo opet došli u školu... Stakla popravljena.

Lazo pentnest dana odležo u zatvoru, ... pritvoru."

ČEKANJE

"Obećanje" generala Kukanjca trebalo se ostvariti sutradan u 18h. Iza spuštenih roletni koje će to biti nadalje svake noći, sav se grad zavukao u podrume i podzemlje - što je dalje moguće od površine zemlje.

P. nađe Pepsija, Dojca i Senu da skupa dočekaju stvar. Odlučili su iskoristiti priliku da naprave krug po ulicama koje su, u nedostatku saobraćaja i prolaznika, bile dušu dale za tako nešto. Uskoro naletiše na Mehmeda koji im se priključi. Bilo je oko 17h 45 kada im pade na pamet da sjednu na kameni plato oko spomenika partizanu čija je jedna ruka bila podignuta prema nebu, tamo odakle su se trebali spustiti "Kukijevi" avioni.

Pepsi izvadi malu plosku loze i nakon što je potegao gutljaj pruži je sledećem. Spomenik, inače omiljeno sastajalište konačke mlađarije u vrijeme mira, nadvisivao je most i rijeku. Vazduh je bio blag a proljetno se veče brzo spuštalo.

Gore, u nebu, ništa se nije čulo. Ni jedan pokret na mostu. Ni jedna svjetlost na prozorima. 18h sati već je bilo prošlo.

– Hajde, Kukanjac, čekamo te! - viknu Seno sa rukama prema nebu kao da ga izaziva.

– Boga mi, - uzvrati Dojc glasom punim razočarenja - neće održati obećanje. Iznevjeri nas je.

– Znao sam - reče Pepsi udarajući rukom o koljeno - Toliki narod koji je zbog njega otišao na vikend a on sve usere.

– Tako ti je to kada imaš posla sa nekim ko nije karakter - nastavi Seno - Ja, da sam obećao bombardovati grad, sve bih učinio da ne izigram nadanja ljudi.

– Zaista, to je neozbiljno od strane jednog vojnika - P. dodade malo soli na tu comedia d'ell arte - Moramo se žaliti generalštabu. Kuki bi trebao snositi posljedice zbog nepoštivanja vojnog kodeksa. Gje su mu čast i obraz?

– Jedan general, kada obeća bombardovanje dužan je po svaku cijenu da to učini, inače nije nikakav general. Zar nije tako, drugovi! - Seno je jedini stajao "iznerviran" neočekivanom situacijom.

– Tako je, nije nikakav general! - graknuše ostali.

Uskoro nestadoše zadnji tragovi dana. Riječi su odjekivale u tami koju nebo, prekriveno samo zvijezdama i bez mjeseca, nije uspijevalo da razbije. Tišina okolo samo je pojačavala utisak pustinje. Jedino je žar od cigareta narušavao crnilo mraka.

Njihovi su glasovi uskoro privukli dvije "patrole". Bili su to ljudi iz susjedstva koji su, naoružani džepnim baterijama i nekakvim puščetinama stali da im svjetle u oči da bi provjerili da to, slučajno, četnici već nisu sišli sa planina. "Patrole" su bile iznenađene prepoznavši među njima, između ostalog, jednog dječjeg ljekara, arhitektu i profu.

Imali su žive muke da ne prasnu od smjeha na pogled ljudi sa tandžarama i veoma ozbiljnih izraza lica. Malo razočarane "patrole" ih ostaviše na miru. Skromna flašica loze bila je na izdisaju. Među "Kukijevim prijateljima" uskoro se zapodjenu jedan razgovor koji će sasvim pokvariti veče. Prisustvo spomenika partizanu izgleda da je isuviše iritiralo Mehmeda koji je, inače, svo to vrijeme, samo šutio.

– Treba srušiti sve ove socrealisticke spomenike. Nema ništa ružnije - započe temu o kojoj ostali, u tom trenutku, nisu namjeravali raspravljati.

Jedino Seno nađe živaca i hrabrosti da se suprostavi tom "kritičaru svega postojećeg" kako ga je P. imao običaj nazvati.

– A zašto? - upita ga Seno - šta bi to ti stavio na njegovo mjesto?

– Bilo šta, u svakom slučaju ne ovo đubre.

– Ali, to je ipak jedan spomenik partizanu. Ja smatram takođe da nije previše lijep, međutim treba imati bar poštovanja prema onome šta predstavlja.

– Ma, jebe mi se za partizane, pun mi ih je kurac - zatim reče nešto što je sve prisutne malo prenerazilo i, htjeli to ili ne, primoralo da se uključe u tu nezdravu raspravu - uostalom, ja sam rušio bistu Maksima Kujunžića. I to sam učinio više puta. Naime, već nekoliko mjeseci prolaznici su mogli primjetiti bistu jedinog narodnog heroja u opštini kako leži u travi. Ljudi su je vraćali na mjesto, ali bi se uskoro jadni Maksim opet našao ispod postolja. Ovaj put Seno, osoba koja je prezirala svako divljaštvo i koju nije bilo lako iznervirati, stade da govori drhtavim glasom.

– Ali, kako se možeš pohvaliti nečim sličnim, boga mu njegova?... To je užasno što govoriš!

– Radio sam to sa velikim uživanjem - Mehmed nastavi da pripovjeda svoj podvig. A ni to mu nije bilo dovoljno - Uostalom, pun mi je kurac i tebe.

P. osjeti obavezu da se stavi u zaštitu Sene kao i vlastitih stavova kada je riječ o toj temi.

– Stari moj, ti si samo dokaz više da su snage koje su sada na vlasti u Jugoslaviji, one koje su izgubile drugi svjetski rat protiv partizana. A mi svi znamo kako se one zovu i sa kime su sarađivale.

– Briga me za Maksima Kujunžića, to je četnik kao što su svi drugi Srbi četnici - Mehmed je počeo skoro da se dere, dok P. i dalje nije htio odustati da brani jadnog partizana.

– To nije četnik, nego partizan i ima neka razlika između te dvije riječi. U prilično zemalja bili bi ponosni da su ih imali više.

– Čak sam se popišao na njega ako hoćeš da znaš.

– Ti nisi normalan - reče Seno, čineći pokret kao da želi napustiti mjesto.

Mehmed se takođe ustade - rekao sam ti već da mi te pun kurac.

Seno je bio jedna od najpoštovanijih osoba u gradu i P.-a je boljelo srce što ga vrijeđa individua koja to ni najmanje nije bila, a sa druge strane i mnogo mlađa.

– Ono što me iznenađuje kod tebe to je da kao nekakav umjetnik na sličan način govoriš o spomenicima koji, i pored njihovog estetskog grijeha, ne zaslužuju slično ponašanje. Radi se prije svega o ličnoj kulturi i civilizaciji koje ti, sve su prilike, nažalost ne posjeduješ. S druge strane, bilo šta da predstavlja taj spomenik, ne treba ga rušiti. Ako nije lijep, treba ga zamijeniti sa onim koji to jeste, ali ne pišati po njemu. U Francuskoj možeš vidjeti jedan pored drugog spomenike istorijskih neprijatelja i to nikome ne smeta. Svaki spomenik je neka vrsta svetinje, stari moj.

– Hajde ti, znam te, i tebe mi je pun kurac! Ti si četnik kao i svi tvoji Srbi. Idi, uostalom, na tvoje Borke – nastavi Mehmedov sa krešendom.

Svi se ustadoše u želji da što prije napuste plato.

– Idi ga izdrkaj, kretenu, ...i idi u tvoj Prkanj! - predloži mu sa svoje strane P.

Mehmed se ustade i zaputi u mraku u jednom pravcu a oni u drugi. Svi su bili veoma napeti zbog Mehmedovih riječi.

– Moja je žena bila u pravu što mi je uvijek govorila da ga se klonim. Ja sam međutim neprestano imao namjeru da mu na neki način pomognem, sve sam se nadao da će se promijeniti.

– Ovaj je tip sasvim lud - ponovi Seno - zaista je lud.

– A ti si mu pomagao za izložbe - sjeti se Dojc - i sada da ti tako kaže.

– Volio sam njegove duboreze... Junačina koji se u mraku piša na spomenike - P. je drhtao.

– Baš me briga za Maksima Kujunžića, ali ti ipak nije trebao to reći - bio je Pepsijev komentar.

– Mora da mu je bilo jako teško da cijelo ovo vrijeme krije svoje pravo lice - P. je, zapravo, do dna duše bio užasnut - osjećam se, sada, apsolutno nemoćnim pred bilo kakvom provokacijom. Pošto se, uprkos svemu, u meni vidi samo Srbin, primoran sam da se bojim svakoga idiota. Osjećam se kao krme u Teheranu - P. pokuša da se nasmije na svoj račun, ali ne uspijevaše tome. Njegovo se grlo stiskalo od nepredviđenog i dotle nepoznatog straha. Da li je moguće da se ljudi tako brzo mijenjaju? Ili samo razgolićuju neka lica koja dotle nisu pokazivali.

– Ne brini se. Mehmed je budala - reče Dojc spustivši mu ruku na rame - Dok je ovdje ove "kruške" možeš biti miran. Pepsi i ja ćemo te čuvati od Mehmeda i sličnih idiota.

"Kruška" je bila bomba u Dojčevom džepu.

Pepsi, Dojc i P. bili su prijatelji već dvadesetak godina. Ranije, kao sportista, P. je prije svega bio u položaju da brani drugu dvojicu koji u svojim naravima nisu imali ničeg ratničkog. Prijateljstvo koje je trajalo od doba muzike Led Zeppelina i žurki. Dojc je bio nešto mlađi, naročito od P.-a i među njima važio zasigurno kao najmirnija i najpovučenija duša. Za dvojicu "staraca" on je i dalje ostao malo kao klinja koji im "s vremena na vrijeme zadaje brige". Odkada ga je žena, koju je veoma volio, ostavila, naročito se vezao za Pepsija koji je sa svojom takođe imao problema.

Ta je noć bila prva u nizu da su Pepsi i Dojc spavali kod P.-a. Dojc je imao "krušku", a Pepsi "krušku" i mali pištolj, za koga je P. volio reći da je "upaljač". Bila je to donekle moda. Svi su u Konjicu mogli nositi oružje, izuzev Srba, koje su kao "poštene građane" preko lokalnog radija počeli pozivati da ga prijave i predaju. Pošto je bio "mali" i, ponekad imao običaj da zahrče, Dojc je smješten u dječiju sobu, dok su Pepsi i P. spavali u dnevnom boravku gdje su do kasno na Screensportu gledali play off od NBA koji je tih dana upravo počinjao.

Lazo i glavica kupusa

"Sve u svemu čudak. Boem.... Evo, jednu ću ispričati priču: Jedan slučaj koji se desio. Pokojna "Knjeginjica" Mićević čistila je kupus i Lazo je naišao i pito je:

- Knjeginja, bi li mi dala jednu glavicu kupusa da i ja pokiselim?

Prošlo je poslije toga jedno vrijeme, nakon jedno sat vremena - baš sam bio dole u kuhinji, a Knjeginja je došla i zvala je:

- Lazo, Lazo, evo sam ti donijela glavicu kupusa!

Lazo se odazvo:

- Ostavi pred vratima.

Žena je otišla svojim poslom. Nakon pola sata ja čujem gore galamu na spratu i momentalno pogledam, kad niza stepenice ona glavica kupusa kotrlja se niza stepenice.

Ja ga pitam:

- Šta je gospon Lazo?

A meni Lazo kaže:

- Vidi, majku joj seljačku, donijela mi je najveću glavicu kupusa, a ona ne more da stane u moju kacu, a ona hoće da se pohvali kako joj je kupus rodio...

Tako, ali ipak su ga ovi ljudi ovdje poštovali, da vam kažem."

OBIJANJE AUTA JEDNOG "ČETNIKA"

Jedan od P.-ovih susjeda bi je Uroš. Nekada, pod starim režimom, mogao se pohvaliti bogatom biografijom u svim opštinskim fukcijama. P. ga je smatrao veoma lošim predsjedikom opštine, ali je zadnjih godina izgleda bio jedan od najboljih privrednika u Konjicu. Čim je poklopac bosanskog lonca počeo da se diže, "novi" su ga stali sumnjičiti da fabričkim novcem naoružava članove SDS-a. Bile su to glasine kojima, u vrijeme kada je svako "na suprotnoj strani" bio sumnjiv, P. nije poklanjao veliku pažnju. Poput svih birokrata, njegovog komšiju nije krasila prevelika hrabrost uspijevajući da zbriše iz Konjica čak prije svoje porodice i to zahvaljujući jednom prijatelju Hrvatu.

Vidno uspaničena žena mu je jednog dana došla kod P.-a da ovome kaže da oni više neće moći živjeti u Konjicu zbog svega onoga što je njezin muž pretrpio i da "se spasio u zadnjem trenutku". To čak nije stigao učiniti u svojoj lijepoj Mazdi.

Nekoliko dana zatim, ona je takođe pobjegla sa njihovo dvoje djece.

Te noći Dojc nije bio kod P.-a. Kao i obično P. je sa Pepsijem gledao sport i praznio bocu vina koju je našao u podrumu.

Bilo je nešto prije ponoći kada su se negdje vani u noći začula dva jaka i podmukla praska. Buka je dolazila od strane niše, naime iz pravca kuće pokojnog Ahme, Seninog oca.

– Mora da neko provaljuje Ahminu kuću - reče P. tiho i sa načuljenim ušima. Zbog bombardovanja svi su prozori bili zamračeni i niko iz vana nije mogao vidjeti da li kod P.-a ima neko. On ugasi svjetlo, otvori vrata na terasi i izvuče se vani da bi sa te strane provjerio da li kuća pokojnog Ahme ima posjetioce. Pope se pažljivo na ogradu da izbjegne ružu i ništa sumnjivo ne primjeti. Zatim, prebaćujući se što je tiše moguce, vrati se ka prozoru od niše koji je gledao pravo na kuću, a odakle je mogao baciti pogled na jedan dio dvorišta od njegove zgrade.

Pokuša bez buke otvoriti prozor, ali to bi neizvodljivo zbog spuštenih roletni koje su uvijek škripale kada bi se dirale. On ih podiže jednim naglim pokretom što izazva pravi lom u noći. Izvlačeći se kroz prozor učini isto sa svojom papučom koja zape za nešto i na kraju sasvim spade sa noge.

Na sreću napolju je noć bila više nego debela.

– Hoceš li pištolj? - Pepsi mu ponudi svoj "upaljač" od 5.2 mm.

P., međutim, nije osjećao nikakav strah. Bio je u jednom od onih stanja kada ga ništa nije moglo uplašiti. Iz vremena vježbi diverzantske jedinice u TO, kojoj je nekada pripadao, znao je kako se u sličnoj pomrčini osjeća onaj koji je "u akciji", naročito što ovaj nije mogao razaznati odakle dolazi buka.

Vrata Ahmine kuće izledala su zdrava i čitava. Zatim se izverao na ogradu koja je oivičavala prazninu ispod prozora da bi provjerio da neko ne provaljuje u napušteni Rašin stan, iznad njegovog, a koji je imao mali balkon prema Ahminoj kući. Stakla na balkonu, na metar od zemlje, bila su, međutim, neoštecena. Ispod terase bio je mali uvučen prostor od dvorišta gdje P. opazi krov Uroševe Mazde.

– Ništa nisam vidio - reče P. uvlačeći se u nišu i nakon što je spustio roletne - Ne razumijem. Međutim, jasno su se čula dva udarca u noći, za ne?

– Da, bili su jaki. Kao da je neko nešto razbijao.

Jedno su vrijeme još ostali pitajući se šta se to moglo dogoditi, zatim su pošli da legnu.

Sutradan ujutro, čekajući da Pepsi okrene svoju "Bubu" u dvorištu, P. se skoro nesvjesno zaputi prema Uroševoj Mazdi. Dva stakla na njoj zjapila su razbijena. Unutra, sve je bilo ispretumbano.

– Iznenadili smo ga. Mora da ga je uplašila roletna - reče P. ubijeđen da se radilo o samo jednoj osobi koja je zvršila "inspekciju" auta njegovog susjeda. Uskoro su saznali da su to zapravo bila tri naoružana tipa sa automatskim puškama na koje je umalo naletio u noći. Neki Muriz, izvjesni Omar i još jedan. Takođe su saznali da se po gradu širi priča kako je P. spriječio krađu auta jednog "četnika".

Glasina je imala tim više na težini što ju je P. saznao iz usta svog bivšeg komandira u diverzantskoj jedinici koga je slučajno sreo u ulici.

– Kazao sam im da si naš - rekao mu je na kraju razgovora.

– Od mene vam je dovoljno što nisam protiv vas.

Sjećanje na Lazu

"-... Samo, kada bi bio raspoložen onda je, ako te simpatiše, onda je mogo pričat o čitavoj, šta ja znam, Evropi...kuda je hodo, gdje je i kako je devero... kako je koji svijet...

On bi pričao o svom doživljaju kud je hodao i školu dok je završavao po Francuskoj, po Njemačkoj... Kaže da uz rat, prvi svjetski rat, proveo na francuskom brodu kao tumač, prevodilac stranih jezika...i mnogo bi se nasmijao ponekad u onoj svojoj priči, kao dječak, kad mu padne napamet šta je činio i radio kad je bio kod svoje kuće još. Pričao je iz djetinjstva šta je radio... i smijao bi se kad bi se nečeg sjetio.

...Lazo je govorio nekoliko jezika...

...Taj je avion nedje bio ranjen, i iz Konjica jedan ga je Talijan pogodio i on je pao na Vrapču... Bio je to američki avion... i tu dvojicu američkih pilota zarobe i dovedu ih...

I onda je on sa njima govorio...

...Sve je on poznavao jezike i razumio."

DRŽAVNI UDAR U KONJICU

Ti su dani bili uzbudljivi i neprestano ispunjeni iznenađenjima. Seno, Pepsi, Dojc i P. i dalje su nastavljali da se izmotavaju na račun onoga što je pritiskalo ostali svijet i da ga tumače na svoj način. Možda je to bio jedini način odbrane. Pred pomahnitalim talasom oko sebe bježali su u smjeh koji, od strane drugih, nije uvijek gledan kao normalan. Ljudi ga nisu shvatali i često su ga, osuđujući ih za neozbiljost u situaciji koju su skupa življeli, odbijali.

Alkohol je u svemu imao svoga udjela ali nije bio odlučujući za takvu reakciju, na prvi pogled nelogičnu i van pameti. Žedj za njim rasla je geometriskom brzinom kako kod potrošača sa stažom tako kod privremenih ili početnika gdje je P. sebe svrstavao.

Niko nije previše obraćao pažnju na vrstu, marku i kvalitet - samo da ga ima. Za hranu još se moglo snaći. Još se daleko bilo od Sarajeva gdje su koprive postale roba na pijaci.

Što se tiče Pepsija i P.-a imali su zahvaliti svom rijatelju "kapitalisti" Dojcu i njegovim zalihama flaša iz "Rolling Fly-a" koji je inače brojao zadnje dane. Naravno, u njihovom pražnjenju, "Mali" im je pomagao u okviru svojih mogućnosti koje nisu bile za potcjenjivanje. Zahvaljujući Dojcu nisu manjkali ni u novcu. Već više od dva mjeseca niko u gradu nije digao ni pare sa banke. Zadnji novac iz Sarajeva u pravcu Konjica bio je "zapljijenjen" na nekoj od barikada. Zahvaljujući njemu Pepsi i P., kao prave domaćice, svakog su se pazarnog dana sa cekerima u rukama zapućivali na pijacu da potraže sira, salate i jaja, jedine robe koja se tamo još mogla naći. Kulturni je centar uskoro bio zatvoren, odnosno izbačen od strane TO-a, koji je privučen debljinom njegovih zidova nadošao da ne bi bilo loše smjestiti se u "Hramu umjetnosti". Za uspomenu, P. je ponio jednu staru ratnu trubu.

Sada su navraćali na drugo mjesto i iz drugog razloga. Lokalna radio stanica, po svoj prilici veoma važna stvar za ratne i predratne uslove, i dalje je radila. Jedina je razlika sada bila što su Nada, Zaim, Maja i Franjo zbog sigurnosnih razloga bili primorani da se presele nekoliko metara niže, u pordrume zgrade vatrogasnog doma. To veče, nakon što su, po običaju u zadnje vrijeme, obavili "kontrolu" pustih gradskih ulica i uzalud se ponadali bombardovanju, oni se zaputiše "kod Nade" s jedne strane da vide ima li šta novo a s druge da bi pružili malo moralne pomoći (često u obliku flaše) ekipi koja je praktično dvadeset četiri sata dnevno radila u nepodnošljivim uslovima. Novosti - narod ih je toliko bio gladan.

Članovi Nadinog tima nosili su breme komunizma i skoro su svi živjeli u mješovitim brakovima, tako da niko od stranaka na vlasti nije imao vele povjerenja u njih. Međutim bili su dobri novinari i zaljubljenici u svoj posao da su ih Rutalin i ostali, na nekin način, i dalje morali zadržati. Često su bili provocirani i izloženi prijetnji kako od jedne tako i druge i treće strane. Uvijek bi se obradovali kada bi "mušketari" naišli da ih obiđu iako je to ponekad bilo teško izvodljivo zbog stražara pred zgradom.

– Zdravo narode - uđoše u improvizovani studio.

– Psss...! - učini Maja pokazujući na Zaima koja je upravo slušao nekoga na telefonu.

– Da... ali kada?... - Zaim je govoro kao da ga svaka riječ njegovog sagovornika iznenađuje. Seno je bio previše pijan, nešto više od ostalih. Ništa nije moglo spriječiti "bečke dječake" da zapjevaju njihov top N° 1 u zadnje vrijeme.

"Kud narodna vojska prooođe, Sreeeetna će se, Sreetna će se zemlja zvat!..."

– Ovi su skroz ludi - konstatova Nada i dalje jako ozbiljna sa slušalicama na ušima i dajući im znak da napuste prostoriju.

Najzad, izuzev Sene, grupa shvati da se nešto ozbiljno dešava.

– ...Vodnik Radović i Rutalin su bili uhapšeni, kažete...

Više nego nelogične riječi otrijezniše ih. Moglo se očekivati da Rutalin uhapsi vodnika, ili još prije da vodnik uhapsi gradonačelnika, ali da oni tu sudbinu dožive zajedno, bilo je ipak previše.

– Govori sa pukovnikokm D.-om u Sarajevu - šapnu im Nada.

Ovaj put i Seno se umiri.

– ...ali gdje su sada?

Zaim pritisnu dugme za zvučnik na telefonu.

"Vodnik je pušten i nalazi se sa svojom jedinicom."

– A gradonačelnik?

"To, ja ne znam. To bi trebali pitati njegove." Zaim zatim uzdahnu duboko prije nego što će mu, sa samo sebi svojstvenim diplomtaskim darom, postaviti pitanje važnije od svega ostalog.Ô _ - ...Gospodine pukonovniče, da li postoji mogućnost da nam kažete, a pitam vas u ime svih građana ovog grada, nešto o mogućnosti da Konjic bude bombardovan od strane JNA?

"To prije svega ovisi od onih koji žele da zauzmu Ljute.

Treba ostaviti na miru Ljutu i sve se možemo dogovoriti. Prema tome, ako se ne dira vojna pošta Ljuta, Konjic nema razloga da strahuje" - objasni pukovnik veoma mirno i sa jednim prijatnim glasom.

– Hvala mnogo, gospodine pukovniče, za tu informaciju, a mi se nadamo da se to neće dogoditi... Do viđenja. Zaim spusti slušalicu sa licem na kome se ogledala iscrpljenost. On okrenu pogled prema ostalima.

– Kvočka je uhapsio Radovića i Rutalina u Bijeloj, u trenutku kada su trebali da predaju Borčanima sedam vojnika zarobljenih u Čelebićima. Takav je izgleda bio dogovor između njih i Rutalina... Dajte mi cigaretu. Pošto je povukao nekoliko dimova on opet uze telefon i poče okretati neki broj.

Vodnik Radović mu potvdi svoje poslijepodnevno hapšenje na putu prema Borcima od strane Kvočke. Njegov glas bio je glas čovjeka umornog od situacije u kojoj se nalazio već mjesec dana.

"...Bilo je dogovreno da se sedmero vojnika prebaci do Boraka odakle bi se zatim mogli vratiti kući u Srbiju... Tako je bilo dogovoreno, razumijete, i odjednom ima ludaka koji se usuđuju da to učine."

– Dakle i gradonačelnik je bio uhapšen?

"Da, vašeg gradonacelnika Kvočka je takođe uhapsio.

Oslobodili su ga tek nakon prijetnje njegove braće." Završivši sa vodnikom, Zaim je oklijevao nekoliko trenutaka prije nego što će nazvati Rutalina. Neko predloži da bi možda bolje bilo da se ode njemu kući iako je ponoc već bila podebelo prošla. Na kraju se, ipak, odluči da okrene broj. Njegova radoznalost nije mogla odoliti skušenju.

Rutalinov glas nevjerovatno je ličio na glas od školskog mu druga Voke koji je u tom trenutku liječio rane u vojnoj bolnici u Beogradu. Bilo mu je jako teško da prizna ono što se dogodilo, a, s druge strane, Zaim nije htio da mu neposredno postavi pitanje o hapšenju. Svi su u studiju prije svega bili zainteresovani za nov Rutalinov položaj. Po svemu sudeći nije bio sasvim razvlašcen što ih sve malo umiri, jer pored jednog Kvočke i njemu sličnih, reklo bi se da je prije odavao utisak mirovnjaka uprkos svojim čestim ratobornim i prijetećim izjavama na radiju. "...Ubuduće baviću se naročito civilnim stvarima u općini... Svako treba da obavlja svoj posao... u oblasti svojih djelatnosti..."

Kvočka je bio veterinar a Rutalin ljekar. Najzad, kao šlag, bio je razgovor sa Kvočkom. Zaim je sa teškom mukom održavao razgovor u normalnim vodama jer je Kvožka, veoma zadovoljan sobom od užinjenog posla, ne neki način koristio priliku da se takođe pokaže kao svestran govornik. Tek je nakon tridesetominutnih priprema terena uspio da mu postavi krunsko pitanje da li je gospodin gradonačelnik tokom poslijepodnevne "operacije" bio uhapšen ili ne.

– ...Pa moglo bi se tako nazvati - reče Kvočka nakon kratkog premišljanja. Pošto je spustio slušalicu i odlozio telefon, svi su u studiju osjećali da prisustvuju nečem izuzetnom. Pitali su se prije svega šta će slijediti. Strah od najgoreg bio je podjednako velik koliko i izvjesno zadovoljstvo kod nekih što su "se vukovi počeli proždirati".

U tom trenutku niko se nije pitao kakva je sudbina sedmorice vojnika iz Srbije kojima je malo falilo da budu oslobođeni.

Nije li njihovo drugo hapšenje samo izgovor da se prelome stvari oko podjele vlasti ili, iza svega, ipak stoji neki cilj?

– Pa to je pravi državni udar - zaključi P. sasvim ozbiljno - Prema tome, ako to jeste jedan, možemo se ponadati brzoj posjeti ovdje. Uvijek se prvi zauzimaju radio i televizija, je li tako?... Ako im do sada nije palo na pamet da to urade, ovi ih razgovori mogu lako podsjetiti.

– Šta cemo, sa ovim šefice? - upita Nadu Franjo držeći u rukama nekakvu kasetu.

Kao i sve ostalo što je moglo koristiti za program, Franjo je snimio telefonske razgovore. Snimak je bio malo nezgodan.

– Trebalo bi ga izbrisati.

– Ma ne, dajte ga meni - reče P. osjećajući se kao da učestvuje u nekakvom filmu o ilegalcima - Jednog dana ljudi će možda imati želju da više saznaju o onima koji su im preprimali ovu čorbu.

Ovi se rado otarasiše kasete.

– Idemo sada svi kod mene. Smatram da ne bi bilo poželjno da spavate u vašim kućama - predloži P. čiji je stančić bio prazan i koji nije bio stalni član družine - Ako vas neko bude tražio vjerovatno mu neće pasti na pamet da to uradi kod mene.

Međutim, pošto su jednom izašli vani, Seno, ispred stražara, povika iz sveg glasa kao da kreću na kakvu zabavu:

– Hajde, narode, idemo svi kod P.-a!

Ostali, koji su upravo ulazili u auta, slediše se ne znajući jedan trenutak šta da čine. Zatim stotinjak metara od stražara zaustaviše se da bi, zahvaljujući Seni i čistom zraku koji ga je po svoj prilici dodatno opijao, odlučili da ipak ne idu kod P.-a. Zaim, P i Dojc okupili su se kod Pepsija.

Dugo u noći nisu imali želju za snom. Događaji koji su se zbili toga dana nisu im izlazili iz glave. Zapravo, sve je jasno i još jednom pokazivalo da umerenjaci, čak i oni koji to sasvim nisu bili, kao što je to bio slučaj sa Rutalinom, nemaju mjesta u sadašnjim vlastima. Kao djecu koja ne znaju uraditi domaću zadaću, njih su micali u stranu i često obeščašćivali i ponižavali.

Na primaku zore P. je legao. Glasovi Dojca, Pepsija i Zaima i dalje su se čuli iz dnevnog boravka. Desetak minuta potom neko otvori vrata sobe. Bio je to Pepsi.

– Znaš šta sam ti htio reći svo ovo vrijeme? - I pored mraka P. prepoznade u njegom glasu smjeh.

– Ne znam, šta?

– Ima jedna mala koja mi je jutros rekla da joj se sviđaš.

– Zajebavaš me?

– Nisam - Pepsi samo što nije prasnuo u smijeh.

– Je li dobra?

– Danijela.

Bila je to jedna od najzgodnijih cura u gradu. Studentkinja i čiji su pogledi već odavno uznemiravali P.-ovu maštu.

– Ali, zašto mi to sada govoriš? Da ne bi mogao zaspati?

– Ne, nego zato što je danas poslije podne zbrisala u Hrvatsku - završi cičeći od smjeha.

– Ah, stoke li... ah, stoke!

P. zaspa sa slikom i tijelom Danijele u rukama.

Zapravo, ista vrsta "državnog udara" najprije se zbila u sredini SDS-a. Njezin lider Božo, nekada zanatlija, a od zadnjih izbora potpredsjednik opštine, u početku je svojoj stranci služio kao smirivac u pregovorima sa Muslimanima i Hrvatima, da bi kasnije bio sasvim maknut kao kakav kamenčiću cipelama koji čoveku smeta da požuri.

– Ma, oni svi hoće rat i sam Bog (osoba koju je, inače, rado pozivao u pomoć) ne bi ih mogao zaustaviti - rekao je pošto je napustio, odnosno pobjegao sa zadnjih razgovora u Konjicu sa Rutalinom, Kvočkom i drugima. Na neki je način imao povjerenje u raju iz Centra i jedne je čak prilike, nakon što skrenuo nekoliko čašica niz grlo, izjavio da je zapravo uvijek bio komunista.

Kao takav, isuviše slab i neodlučan, bio je primoran da se spašava kako od svojih tako i ostalih. Iz prostorije gdje se pregovaralo jadni je Božo izašao samo sa jednom željom - a to je da se što brže moguće dočepa svog rodnog sela, Trajine, i da ga više ne napušta. Zaim, koji se u tom trenutku zatekao na ulici, učinio je jedan gest rijetke i plemenite hrabrosti sa kakvim nas ljudi, za koje često mislimo da su strašljivi, ponekad iznenade. On upali svoje auto, sjede "Srpskog lidera" i proveze ga kriomice kroz grad i zatim šumskim putem u planinu do kuće Božinih roditelja.

Nešto slično dogodilo se u hrvatskom taboru. Tamo je najprije počelo sa Smokvinim odustajanjem od političke karijere, zatim, tih dana, očitim nepravednim zapostavljanjem samog predsjednika HDZ-a, Bartuna, čija se uloga, nekada jedna od vodećih u životu komune, sada sve više pretvarala u sporednu i od statiste uprkos maskirnoj uniformi koju je, poput Rutalina, uporno navlačio. U gradu, zapravo, sve se više govorilo o izvjesnom Vinku, bivšem oficiru JNA, koji je, čim je u Hrvatskoj rat započeo napustio jednu i otišao na drugu stranu.

Inače, odmah sutradan poslije "državnog udara" i Rutalinove vojne diskreditacije od strane jednog veterinara, po gradu su se počele širiti svakojake priče. Po njima, iza cijele ujdurme krila se afera oko novca, odnosno njegove raspodjele. Mnogo se govorilo o trgovini oružjem. A onaj ko, po tim glasinama, nije bio zadovoljan bila je najmoćnija glava u Konjicu. Bila je to osoba koja nikada nije zauzimala ni jedno zvanično mjesto u politici ili životu opštine, ali za koju su stanovnici Konjica redom tvrdili da, iz sjene, vuče konce većine odluka. Tako su, po istim izvorima, ostali, one na koje obično ukazujemo prstom i koji sebe uzimaju za ljude od značaja, bili samo njegovi olovni vojnici. Isto se tako za njega govorilo da ga u svemu nije toliko zanimao nacionalizam koliko novac. "Želi da jednog dana sav grad bude njegov" objašnjavali su mitomani. Takođe se pouzdano tvrdilo da ima jako dobre veze sa Hrvatskom. Što se tiče Odiseje srbijanskih klinaca koji su imali nesreću da služe vojni rok u toj nesretnoj zemlji Bosni i Hercegovini u trenutku kada ona više nije bila dio one koja ih je tamo poslala, TV gledaoci iz cijele Jugoslavije - sa izuzetkom možda onih u Srbiji - imali su uskoro priliku da ih vide snimljene u sunčanom Splitu. Oni koji su ih uhapsili po drugi put, naime, procijenili su iznenada da bi za vojnike Srbijance bilo praktičnije i kraće da se kući vrate preko bratske republike Hrvatske. Koristeći dobročinstvo svojih domaćina, ili radije osjećajući obavezu da im se na neki način zahvale za dobronamjeran čin, nekoliko je vojnika rado izjavilo pred kamarama takve stvari na račun JNA i njezinih generala, koji su ih "zaboravili i ostavili", da uopšte nije bilo teško zamisliti priređenu im dobrodošlicu po povratku u Srbiju.

Lazo i kralj Aleksandar

"Pričo mi je još Lazo, kada je bio u Mostaru i upozno se sa brodonačelnikom Mostara. On njega sliko... I u Mostaru je napravljen jedan most, od betona... i dolazi kralj Aleksandar da se otvori taj most. I ovaj brodonačelnik... ja, gradonačelnik, kaže njemu, kralju:

- Ima jedan dobar slikar, kako bi bilo da vas uslika na ovom mostu?

- Hajde!

I kralj spremi svoje ađutante i oni dođu kod Laze da pođe sa njima. Kaže Lazo:

- Ja ne mogu doći. Samo vas mogu za jedno dva sata primiti.

I ovima bidne krivo i nisu šćeli doc kod Laze, a ni Lazo nije šćeo doćda ga slika na mostu u Mostaru.

Koliko je Lazo imo svoje ja!? Jebo te... On je imo to svoje ja. To je veliko. On nije fermo nikoga. Neka je i kralj.

PRVE LASTE

Pošto nije znao držati obećanje general je Kuki uskoro povučen iz službe i penzionisan. Reagovanja njegovog naslijednika na sve te provokacije od strane konačkog TO-a i HVO-a, tek su se očekivala i, za sada, bila su vidljiva samo u obliku sve češcih i sve nižih avionskih letova.

– Vidio sam pilotovu glavu - reče jednog dana Pepsi, čim je ušao kod P.-a i dalje uzbuđen od susreta sa avionom koji samo što nije dodirivao krovove kuća - odjednom mi se učinilo da je izletio iza jedne lipe.

– Je li imao brkove? - upita ga Dojc.

Iako je od tih letova srce silazilo u petu, bilo je i ljudi koji na sve nisu htjeli obraćati pažnju. Tako je Seno, slijedeci Volterovu maksimu da "Treba uzgajati svoj vrt", sve više provodio vremena u bašti svog pokojnog oca. Ahmo bi jako bio zadovaljan da ga je mogao vidjeti. Za njegova života sin mu nije ispoljavao nikakvo zanimanje za prevrtanje zemlje, sada mu se pak predavao iz sveg srca. Dok bi "poljoprivrednik" čupkao korov u luku P. bi se naslonio na ogradu svoje terase i, kao znalac, davao besplatne savjete. Desilo se u više navrata tokom tog "zajedničkog" povrtlarstva da se avioni obrušavaju iznad njihovih glava, skoro dodirujući krošnje šljliva i jabuka oko Sene. Kada bi nisko doletjeli, buka njihovih motora tek bi se kasnije začula. Za razliku od P.a koji je pritom prije svega imao želju da zdimi unutar stana, ako je moguće u podrum ili bar WC, hladnokrvnost "zemljoradnika", koji se i dalje nije micao od svog mladog luka i peršuna, primoravala ga je da ostane na terasi i da mu pravi društvo.

Kod nailaska i grmljavine tih letećih metalnih sprava, Seno je podizao pogled kao da je upravo čuo pjev kakvog slavuja u granama šljive iznad glave mu. "Seno posjeduje posebnu vrstu odbijanja stvarnosti" često je sebi govorio P. malo mu zavideći. Nasuptot njemu kome se povremeno dešavalo da bude ubeđen da se ti avioni, uprkos svemu, neće usuditi da im na glavu izruče bombe zakačene ispod krila, ako ništa zato što su od svog prvog radnog dana odvajali za tu istu armiju, Seno kao da jednostavno nije bio sposoban da zamisli sličnu stvar. On je bio posebnog soja i njegova umjetnost života bila je umjetnost sladokusca tananih stvari. Obožavao je Konjic, taj mali grad, kao korijen svojih predaka i koga nije imao snage napustiti čak ni za jedno Sarajevo kada su mu nudili da pređe. Njegov prefinjeni epikureizam uspio je pomiriti orijentalno umijeće življenja sa zapadnom kulturom. Njegovo neposjedovanje smisla za tehniku bilo je legendarno. Apsolutno je bio nezamisliv za volanom nekog auta. Čak da bi uključio svoj novi gramofon bio je primoran da poziva u pomoć Zaima ili Bleka. O video rekorderu i da ne govorimo.

Što se tiče povrtlarstva svog prijatelja, P. je predosjećao još jednu stvar ali koju nije htio spominjati. Ahmin vrt bio je poprilično velik i Seno je mogao po njemu čeprkati na dosta udaljenijim mjestima. Međutim, od prepirke sa Mehmedom, on se uvijek zabavljao u dijelu vrta okrenutom prema P.-ovoj terasi. Naime, Seno je znao da P., iako to nije htio priznati, živi u neprestanom strahu i da se, sam, ne osjeća dobro, bilo u ulici, gdje se sve ređe mogao vidjeti, bilo u kući.

Seno je pripadao rijetkim stvorenjima koja nisu sposobna da nanesu tjelesnu bol bilo kakvom živom stvoru, a kamo li da nose neko oružje ili da se njime posluže.

– Nikada ne bi mogao ubiti čovjeka - govorio je kada bi o tome započela rasprava - bilo kakve da su okolnosti, čak i kada bi on htio moj život.

Njegovo oružje bilo je od drugačije materije i njegova briga za P.-a na njegov način.

– Šta to radiš? - upita ga jednog dana Huso, jedan od članova orkestra iz Kulturnog centra, naišavši da sa njim igra tavle.

– Evo čuvam jednog "četnika" - reče pokazujući na P.-a nalakćenog na terasi.

U trenutku kada bi procijenio da bi baštovan trebao biti umoran, P. bi im pristavljao kafu. Da mu se prikljući Seno je nekako preskakao ogradu od terase. Njegova žena, Maja, takođe je bila u toku u kakvom se stanju P. nalazi i da su udarci motikom u Ahminoj bašti, u odsustvu Papsija i Dojca, njegova omiljena muzika. S vremena na vrijeme pozivala ga je na ručak.

Lazo i supa od pjevca

"A imao je i jednoga pijevca. Pa ga je držo nekoliko i pjevo mu.

Moj brajko, on je njega jednog dana zaklo i zatim sušio. I kad bi nešto kuvo, on bi pristavljo komadić njegove kosti u ono. A kad bi se skuvalo, on bi onu istu kost ostavio tamo natrag, pa, opet, kada bi kuvao čorbu ili supu, opet bi onu kost prokuvavao... od onoga pjevca.

Kod njega je pjevac više bio nego kod nekoga vo".

UBISTVO

Maja i Seno imali su stan u istoj ulici kao i P., na kojih stotinjak metara od njegovog. Nije bilo daleko. Nikada nije bilo.

Međuim, izašavši na ulicu, koja je počivala na brežuljku, P. u istom trenutku osjeti kako su mu noge nevjerovatno teške. Takođe shvati, ne znajući zašto, da nema želju da ide do svojih prijatelja. U jednom trenutku zamalo da se nije okrenuo i vratio da ih nazove i kaže da ne može doći. Da se nije dogovorio sa Pepsijem i Dojcom da dođu po njega kod Sene sigurno bi to uradio. Vazduh mu je izgledao nevjerovatno težak i on ga je uvlaččo nepravilnim udisajima. Išao je naprijed sa kratkim koracima kao da ga neko gura u leđa.

Tih je nekoliko minuta bilo toliko dugo i bez kraja. Da bar u ulici ima nekoga. Niko. A bila je to jedna od najvećih ulica u Konjicu. Jedna o od najdužih i najljepših. Tišina u njoj pritiskala je i odjekivala u njegovim ušima u obliku udaraca bila. Uprkos sporosti pokreta, u unutrašnjosti njegovog tijela ništa nije bilo mirno. P. je uzalud pokušavao sebi objasniti taj pad i obeshrabrenje. Trebao bi manje piti, ili je to njegov nizak pritisak koji ga je dotukao. Mora da se radi o jednom od onih trenutaka duha za koje se treba samo strpiti i sačekati da sami od sebe prođu. Ne, ipak se ne radi o tome. Nelagodnost kao da je vezana za ulicu. Kao da u nekoj drugoj, ništa slično ne bi osjetio.

Penjući se stepenicama prema Seninoj zgradi on jedva da opazi grupu ljudi kako sjedi u ulazu. Neki je neobrijan čovjek stajao ispred njih i nešto objašnjavao. Više se glava okrenu prema P.-u koji se i dalje veoma teško peo uz stepenice. On osjeti na svojoj koži teret pogleda. Maja mu otvori. Iscrpljen, spusti se u fotelju.

Ona donese čašu i bocu loze.

– Da li znaš?

– Šta? - upita P. dižući pogled prema njoj?

– Đorđo je ubijen.

P. nije uspijevao odmah da shvati o kome je riječ.

– Gje?

– Tu, u ulici, nema ni četvrt sata... Vi ste neki rođaci?

– Da,... daljni.

Đorđo je bio prijatelj njegovog oca i već poodavno u kandžama alkohola. P. shvati odakle dolazi njegovo loše stanje. Smrt još nije bila napustila ulicu kojom je prošao. Sa zidova kuća, drveća i važni za cvijeće na prozorima njezine su ga sjene upravo motrile.

– Je si li vidio krv na cesti?

– Nisam, ništa nisam vidio... osjećao sam se jako loše.

– Hoceš li konjak ili lozu? - upita ga Seno ulazeći u prostoriju.

– Svejedno mi je.

On ispi dvije caše konjaka, jednu za drugom. Govorio je sa velikom naporom.

– Zašto?

– Ne znamo pojedinosti. Izgleda da se sve dogodilo u nekokliko sekundi.

– Ali, ko ga je ubio?

– Muriz... trebao bi ga znati. Budala odavde. Po onome što smo saznali, sa mitraljezom je zaustavio Đorđu pitajući ga gdje je pošao. Onda je ovaj, izgleda, uzeo za cijev, možda da je odmakne, govoreći mu "Šta ćeš ti mali!?" nakon čega je opalio... u stomak.

– Ali, Đorđo je imao sedamdesetak godina.

– Kažu da se tako odigralo.

– Da li su se poznavali?

– Jašta su, obadvojica su iz komšiluka.

– A, Đorđo, je li bio pri piću?

– Znaš kako je sa njim, nikada se nije znalo.

P. je bio primoran da popije još jednu cašu. Nije uspijevo da se smiri. Sjedoše za sto. Gutao je hranu ne osjećajući njezin ukus u ustima. U stomaku, izgledalo je kao da ga trpa kamenjem.

Uskoro stigoše Pepsi i Dojc da naprave krug oko grada. Cijelo je proleće bilo predivno i P. je imao veliku potrebu za kretanjem, ali, sam, u tome više nije nalazio zadovoljstvo. Šetati se - kakva lijepa riječ.

Ulica je i dalje bila pusta. Spuštala se prema starom Konjicu. Prva osoba na koju su nakon pedesetak metara naišli bio je tip koji je, u trenutku dok se P. peo stepenicama ka Seni, stajao ispred grupe ljudi u ulazu. Njihovi se pogledi ukrstiše.

P. u trenu shvati da je to Đorđin ubica, i da ga je zapravo odavno znao. Nekada je kod njega trenirao, nekoliko mjeseci u džudo klubu, ali se ni na koji način nije izdvajao.

P. nije mogao vjerovati. Muriz je bio bez mitraljeza i to je sve su prilike, bila jedina kazna.

Oni nastaviše jedno vrijeme ne govoreći ništa.

– Da li znate priču o partizanu na Borcima za vrijeme drugog svjetskog rata? - upita P. Pepsija i Dojca kada su se našli na starom mostu.

– Ja je ne znam - reče Dojc.

– Ovako... kada su partizani prelazili ovu teritoriju poslije bitke na Neretvi, mislim da je to bilo za vrijeme pete ofanzive, oni su u velikom broju naišli preko Boraka. Bili su iscrpljeni i mnogi su umirali od gladi. Starci su mi pričali da su jeli bukovu koru, ali da se nisu usuđivali išta uzeti u selu bez dozvole vlasnika. Dogodilo se međutim da jedan partizan nije mogao odoliti i da je uzeo krompir u jednoj seoskoj kući,... ili jedno jaje... - P. je pokušavao da se sjeti detalja.

– Onda, šta je bilo jaje ili krtola? - Dojc se poče nervirati zbog dužine kazivanja.

– Ukratko uzeo je bez dozvole, i seljanka koja ga je vidjela, odala ge je. Odmah je bio streljan u šumarku pored njezine kuće, uprkos suzama i preklinjanjima seljanke.

Zašto je učiteljica Marica napustila Borke

"...I ona njega, stvarno, poštovala i počasti ga i tako dalje i on njoj:

- Hajde Marice da te slikam!

I ona pristane...

Kad to ... Povremeno... on počne malo i rukama... maricu, ama, to iznenadilo i ona o jutru - mi u kafani pili kafu - kada ona to priča... Bila se i prepala.

On je bio stvarno zaludio za njom i Marica je morala zbog toga da traži premještaj da ide sa Boraka i, boga mi, udovolje joj i ona pređe u Čelebiće."

HVATANJE TOBE I OSTALIH

Ima ljudi koji imaju običaj da vode dnevnik. Uprkos nekoliko pokušaja, uslijed svoje ljenosti, P. nikada nije uspio baviti se sličnim stvarima. Pripadao je ljudima koji imaju velikih muka sa datumima. Između ostalog, nije volio te oznake protoka vremena i života. Uvijek je gledao na poznavaoce datuma kao ne neku vrstu nekrofila. Naročito je u ovim trenucima života koji su se neumoljivo igrali sa smrću, osjećao za tim potrebu. Zapravo, bio je siguran - nešto mu je neprestano govorilo da upravo živi neku knjigu koju će, možda veoma skoro, morati prepisati na papir.

Bilo bi dovoljno da zabilježi datume. Kasnije, pamćenje bi učinilo ostalo.

Događaji su se nadovezivali takvom brzinom da je njegova glava po svemu bija jedna isuviše mala i već raštimovana fijoka. Svaki je dan donosio nešto novo. Svaka promjena bila je važna i tražila svoje mjesto. Uzbuđenja koja su događaji izazivali, pratila su sve u obliku sve težeg tereta. Te su emocije bile isuviše jake, dotle da su P.-a često činile nesposobnim za bilo šta. Njegova volja previše se lako i brzo iscrpljivala. Njegove su se misli okretale samo ka jednom jedinom cilju - kako spasiti razum. Prilazio je kasetama i kasetofonu sa mnogo napora i često sa pitanjem o korisnosti i dometu sličnih poduhvata. Bilo je oko 11h i njih su dvojica već ispraznili nekoliko caša u jednom od još otvorenih kafića. Ispijena je količina za P.-a bila pretjerana. Dok se to na donkihotovskom držanju Pepsija ni uz najveći napor nije moglo opaziti, P.ovo lice, u nedostatku kondicije u toj vrsti sporta, odmah se mijenjalo i bivalo okićeno kreveljećim osmjehom koji ga više nije htio napuštati. Već iz daleka njegovi su poznanici mogli konstatovati da li je njegova glava, inače smrknuta i odbojnog izraza, u svom redovnom stanju.

– Veoma si smiješan tako - Imali su običaj da mu kažu - Trebao bi češce popiti koju.

Na nesreću nije uvijek imao želju. To jest, mogao je trošiti alkohol samo u prilikama kada bi se već osjećao dobro. Tek ga je sada uzimao iz čiste potrebe. Ta je žeđ bila sasvim nova stvar, možda ona koja ljubitelja voća neprimjetno pretvara u pijanca.

U takvom stanju Pepsi i P. naletiše na Huska, novinara sarajevskog "Oslobođenja" dok im je sa druge stane ulica mahao i davao nekakve znake.

– Upravo vas tražim.

P. pogleda Pepsija.

– Zašto? - upita P. dok je Pepsi htio produžiti ne zaustavljajući se.

– Treba obavezno da dođete u 13h u osnovnu školu...

Formiramo odbor za mir, inače će nas ove budale sve otjerati u vražju mater.

– Dogovoreno - obeća P. iako je odmah znao da neće biti u stanju održati riječ.

Husko ode zadovoljan što je našao još dva člana za svoj odbor.

– Hoćemo li ići? - upita Pepsija koji kao da je već nešto znao o tome.

– Neću, ja neću da idem - reče ovaj ne oklijevajući.

– Zašto, ja mislim da je to dobro.

– I to je politika... ne, ja neću.

Svojevremeno se Pepsijevo i P.-ovo prijeteljstvo bilo prekinulo. Tišina između njih trajala je dugo, godinama. Do razlaza nije došlo iznenada niti povodom određene stvari. Prije bi se moglo reći da je on bio rezultat okolnosti i promjena koje su se stavile između njihova dva razlicita životna puta.

Pepsi je bio izuzetan intelektualac. Možda najoriginalniji u gradu.

Njihovo je prijateljstvo trajalo od doba Ten Years After, "Engie" od Rolling Stones, kao i prvih slušanja klasike - Bolera, Šopenovih Poloneza i Adađa bez kojih se u ono doba nisu mogle zamisliti završnice ni jedne žurke. Međutim, taj svijet koga je Pepsi nastavljao uporno i stoički i dalje da živi urpkos svom radnom mjestu - najprije pripravnik a zatim i gradski prijektant - jednog se dana počeo rušiti. Sve je počelo sa pozivom u gradski komitet gdje su mu rekli da će s obzirom na njegovu ozbiljnost uskoro postati sekretar partije za konačku opštinu. I pored preklinjanja, primorali su ga da prihvati funkciju o kojoj su inače sanjali svi lokalni karijeristi.

Od tog trenutka, mogle su se pratiti promjene - najprije površne a zatim duboke. Kao što je to bio slučaj mnogih intelektualaca koji bi uletjeli u zamku, na veliku žalost svog prijatelja, Pepsi se preobrazio u tvrdog dogmatu. Neki su se veoma brzo prilagodili njegovoj metamorfozi, dok P. to nije bio u stanju. On je žalio i čekao.

– Tada sam doživio pravo ispiranje mozga - govorio bi Pepsi kada bi se kroz razgovor vraćali u vrijeme koje je on, inače, nastojao što prije zaboraviti.

Kasnije, sve, što je mirisalo na politiku, bilo mu je odvratno da je pred tim iskazivao skoro neki strah. Poslije nekoliko godina razočarenja i strpljenja, P. je najzad bio zadovoljan što vidi svog prijatelja onakvog u kakvog je uvijek vjerovao i oslobođenog teškog tereta.

– Ja ću ići - reče P. smatrajući da je skup ljudi koji žele spasiti mir važniji od njihove zajedničke averzije prema politici.

– Ako hoćeš, ti idi.

Zatim su ponovo svratili u kafanu. Popili su još nekoliko caša koje P.-u uskratiše svaku mogućnost da prisustvuje sastanku mirovnjaka.

Taj se prvi sastanak Odbora za mir, inače dogodio nekoliko dana prije Đorđine smrti. Kada je Husko pozvao P.-a na sledeći skup, bio je dan njegove sahrane. Na sastanku P. je, između ostalog, predložio da se "Đorđin ubica ako ništa makne sa konačkih ulica ako se želi da ono malo Srba, koji se nisu htjeli boriti protiv svog grada, ostane i sačuva povjerenje u opštinske vlasti."

Međutim, između dva sastanka, odnosno dan uoči drugog, jedan se veoma važan događaj zbio. Zapravo, prilikom prvih razgovora predstavnika Odbora za mir sa Srbima na Borcima, TO iz Konjica iskoristila je priliku da zarobi "šest četnika" koji su po informacijama na radiju "imali namjeru da vrše diverzije u Konjicu".

– Bili smo u zgradi tvornice na Borcimam kada se odjednom razlegla pucnjava i vriska oko nas. Svi su nam počeli prijetiti i psovati nas. Jedan me šumar uzeo za vrat i ja sam mislila da će me udaviti - Zorka novinarka radio Sarajeva prepričavala je događaj koji je P. ispustio. - Oni gore misle da su svi srpski stanovi u Konjicu provaljeni i useljeni. Da bi ih smirila ja sam im rekla da si ti spriječio kradju auta Uroša Tomića. Bilo bi dobro ako bi na radiju potvrdio da je njegov stan ostao netaknut.

– Dobro, ako misliš da može posluziti nečemu. Žao mi je što nisam bio gore.

– Kakav si živac, bolje je da nisi. Svi su gore poludjeli.

S druge stane, znaš, na nas Srbe, koji nismo sa njima, ne gledaju baš najbolje.

– A TO je izabrao pravi trenutak kada će hvatati šestoricu. Jednima ste poslužili kao lažni mamac a za druge ste saučesnici.

Za sve to vrijeme Zorka je u rukama držala nekakav papir.

– Ali, koji su što su uhvaćeni na Borcima?

– To je ono što sam ti htjela pokazati - ona mu pruži papir.

Tekst je bio otkucan na pisaćoj mašini. P. ga je dugo posmatrao. Tri imena koja su stajala na njemu bila su mu jako dobro poznata. Dva su bila od njegovih rođaka. Vlado i Toba bili su zarobljeni.

Zorka ga je posmatrala.

– Ovaj je ranjen u rame - reče pokazujući na Vladino ime.

Vlado, premda samouk, smatran je nadaleko za najboljeg stolara. Toba, prevodilac engleskog, morao se nedavno skloniti iz Sarajeva. Zadnji se put čuo sa njim prije dvadesetak dana da bi ga pitao kako im je i kako podnose rat u Sarajevu. Porodicu je već bio sklonio u Beograd, sada je došao da se prikljući roditeljima u svom rodnom selu. Obadvojica su bezbroj puta pomogli Jovanu i njemu kada su pravilu kuću na Borcima. Toliko ih je volio, naročito Tobu, koji je bio jako nespretan, kada su se ljeti, kao studenti, udvarali turistkinjama na Boračkom jezeru. Sa Jovanom i Lojpom proveli su nezaboravno djetinjstvo. A sada? On, koji je uvijek među njima važio kao najbolji sportista i spreman na svakojake podvige, sada je "na suprotnoj strani". P.-ovo se srce rascijepa. Došavši kući on stade okretati jedan broj u Sarajevu. Veze su bile loše i jedva je uspio da dobije rođaka.

– Alo, jesi li to ti Jovane? Ovdje P.

– ...Da, ja sam.

– Je si li čuo šta se dogodilo sa Tobom, Vladom i malim Brankom?

– Da, čuo sam. Telefonirali su mi.

– To mora da se dogodilo prema Gakićima, prema Neretvi.

– Sve znam kako se desilo, kažem ti.

– Pokušacu da ih vidim, bar da se raspitam kako su.

– To ništa ne vrijedi - P. je osjećao u glasu svog rođaka izvjesnu hladnoću. Jovan je već mjesec dana trpio najgora bombardovanja u Sarajevu a on ga je zvao tek drugi put.

– Kakvo je stanje na Dobrinji - Nakon dugih godina čekanja, Jovan je tek prije par mjeseci dobio stan, trosoban. Tek useljena, zgrada je već bila pogođena nekoliko puta. Najgora su se razaranja događala na Dobrinji.

– Čuvamo stražu neprestano.

– Ko?

– Komšije. Neki dan neka je banda provalila u jedan stan u ulazu. Iskoristili su trenutak dok smo bili na večeri.

– A granate?

– Stalno.

– Kako djeca sve podnose?

– Dobro - reče Jovan odsječnim glasom. Izgledalo je kao da bi želio da završe razgovor.

– Šta namjeravaš činiti?

– Napustićemo Sarajevo.

– Pa gdje ćete?

– Na Borke. A ti?

Lazin žal

"Kada je otišla on bi došo kod mene - ovako se okrene prema Borašnici i gleda. Plače, suza suzu goni... ko kiša.

- Oteše mi je, boga im jebem, oteše mi je.

Šta ćeš... ko ne voli žene ne voli ni sebe."

REVOLVER

Zoran je još bio beba kada su se Tijana i P. zaputili u Italiju da bi obišli tu lijepu zemlju koju nisu poznavali a koju su već odavno imali želju da vide. Djeca su bila ostala na Borcima sa babom i dedom. Imali su dovoljno novca da bi sa "Folcikom" i njegovim šatorčićem iz autostoperskih vremena mogli provesti bar dvije sedmice u Italiji. Prvu noć proveli su u jednom hotelu na slovenačkoj granici. Sledeci dan stigli su u Veneciju. Oduševljeni i smlaćeni njezinim čudom, naveče su, mrtvi umorni, jedva uspjeli naći kamp sa slobodnim mjestom. Pošto su podigli svoj minijaturni šatorčić uklješten između dva ogromna "dvorca", jedne njemačke i jedne engleske porodice, oni bosonogi zatabanaše prema plaži koja se još nije bila ispraznila.

– Pogledaj ovog mališu! - reče Tijana pokazujući na klinca koji se upravo posipao pijeskom po glavi - Isti je naš Zoran.

Dječak je zaista imao oči njihovog mlađeg sina.

– A onaj tamo - pokaza P. jednog mališu od nekih pet godina - zar te ne podsjeća na Gordana?

– Podsjeća.

Zatim su otišli da legnu. Sutradan ujutru, ustali su se oko šest sati. Zaustavljajući se samo da bi pojeli po sendvič, stigli su u Konjic oko ponoći. Nikada više nije uspio da odjednom toliko vozi.

Već je dvije sedmice bio odvojen od dječaka i žene. S vremena na vrijeme čuo bi se sa djecom koji su ga zvali od Nikole, Jovanovog brata. Sa ženom koja nije bila zadovoljna što je ostao u Konjicu govorio je takođe jedanput. Na Borcima nije htio uvoditi telefon, želio je da gore vrijeme provodi ne misleći ni na šta drugo nego na zadovoljstva koja nude šume, planina, jezero i rijeka. Imao je apsolutnu potrebu da vidi klince. Smatrao ih je kao najveće ulaganje svoga srca i znanja. Bio je veoma zadovoljan što su već postali osobe sposobne da misle svojom glavom i što su istovremeno bili toliko različiti jedan od drugog. Gordan je imao petnaest godina a Zoran jedanaest, a za svog njihovog školovanja svratio je samo nekoliko puta u školu da vidi kako uče. Od prvog razreda dogovorili su se da se ta "nezgoda" koju ni on nije naročito volio kada je bio u njihovoj koži, mora podmiriti prije igre i ostalog.

Njegovo auto više nije bilo kod njega. Jednog je dana odlučio da petnaestak kilometara do Boraka pokuša prevaliti pješke. Koristeći kratice trebalo bi mu nekih tri i po sata da se popenje gore. Ali nije imao sreće. Čim je izašao iz grada, na prvoj su ga barikadi primorali da se vrati.

– Lud si ako misliš da ideš pješke. Neko će te skinuti...

S druge strane četnici ne daju nikome da prođe.

– Ali, vi me takođe ne puštate.

– To je zato što oni nikome ne daju - Vojnik TO-a nije bio zadovoljan njegovim poređenjem - Hajde, bez pitanja, pošto ti kažem. Vrati se odakle si došao i zdravo! Situacija između Srba na Borcima i Muslimana i Hrvata u Konjicu bila je jako zategnuta od zarobljavanja Vlade, Tobe i ostale četvorice. Srbi su blokirali sav saobraćaj prema Borcima. Očekivali su se pregovori. Pod izgovorom da želi opravdati privremeno odsustvo žene sa posla P. pokuša da nađe Kvočku, njenog šefa u SUP-u, takođe bivšeg džudistu, ali iz jednog drugog kluba od Jovinog i njegovog.

Tražio je načina da vidi Tobu i ostale. Ali niko mu nije mogao reći gdje da nađe Kvočku. Neprestano se premiještao. P. je dva puta obišao mjesta gdje je predpostavaljao da bi ovaj mogao biti ali bez uspjeha. Pod istim izgovorom, otišao je više puta do milicijske zgrade gdje je šest Srba bilo zatvoreno u nadi da će mu se ukazati nekakva prilika da do njih dođe. Poslije podne, već umoran, vratio se kući da se odmori i vidi šta mu preostaje činiti. Na radio Konjicu upravo su javljali vijest koja ga je obradovala. Tokom dana učinjen je dogovor između Srba i predstavnika konačkih vlasti. Od sutradan sav će saobraćaj na pordučju oštine opet biti slobodan.

P. izađe odmah vani. Uskoro je našao osobu koja je vidjela zatvorenike.

– Nisu fizički mučeni, ali su po svemu pretrpjeli psihičku torturu.

Užasna su im lica. Izgleda da tokom noći ispred njihove ćelije oštre noževe.

– Da li si zapazio jednog među njima mojih godina, smeđe kose i omanji?

– P. se zanimao za Tobu.

– Jesam, ima jedan. Ali svi neprestano šute i samo gledaju ispred sebe.

P. se sjećao smijeha koga je Toba izazvao kod Gordana, Zorana i njega kada su ga ugledali na televiziji među manifestentima na mitingu za mir u Sarajevu, onom do koga nije uspio doći zbog kvarova na biciklu. Bio je skromne visine i svake se prilike trudio da malo "poraste" propinjući se neprestano ne prstima i nadasve veoma ozbiljna lica. To je naročito bilo smješno u ženskom društvu. P. ga je jako volio i bio je zadovoljan što ih nisu tukli.

Zatim je našao bolničarku koja je previjala Vladu.

– Predlagano mu je da ostane u bolnici zbog rane, ali je odbio. Htio je da bude sa ostalima.

– Je li rana ozbiljna?

– Ne, nije previše.

Sa drugom dvojicom Vlado je upao u zamku u trenutku kada je trebao da izvrši smjenu druge grupe na straži. Kada su skočili na njih, htio je pucati iz mitraljeza ali se ovaj zaglavio. Tada je ranjen.

Sutradan ujutro P. je uzeo staru Pepsijevu Folciku. Onu u kome su nekada Tijana i on "obišli" Italiju. Stavi u njega dječiji računar da se mogu zabavljati dok ovaj nepredviđeni raspust ne prođe.Ovaj put, na izlasku iz grada, nije bilo barikada. U jednom trenutku on povjerova da bi se, možda, moglo desiti da ih do Boraka nikako nema. Međutim, na petom kilometru od Konjica, bio je primoran da stane ispred prepreka na putu i dvojice teritorijalaca sa kalašnjikovima u rukama.

– Gdje idete? - upita ga manji dok se drugi držao malo po strani. P. opazi trećeg kako sjedi u hladu šljivika pored puta.

– Idem na Borke da obiđem porodicu.

– Morate izaći iz auta - zapovjedi i dalje ljubazno, ali na način koji P.-u reče da ima posla sa nekim neumoljivim - malo ćemo pogledati šta prevozite.

P. siđe a ovaj uđe. Odmah je naletio na kutiju sa dječijim računarom.

– Šta je ovo?

– Računar mojih klinaca, rekli su mi da im ga donesem da se mogu igrati kada je loše vrijeme.

– Ovo ne možete nositi. Primorani smo da vam ga uzmemo.

P. zanijemi, toliko je bio iznenađen. Nije uspijevao shvatiti zašto ne bi mogao ponijeti jedan Commodore 64. Ovo je zaista zemlja gdje se ljudi boje računara. Čak i sa svojim PC-om nije vidio načina kako bi mogao naškoditi TO-u.

– Ali nema nikakvog razloga... to je igračka. Ja radim u konačkoj gimnaziji...

– Znamo mi gdje vi radite.

P. je sve manje shvatao.

– U gimnaziji, ima li računara?

– Ima, ja se njima bavim.

To ni najmanje ne pojednostavi stvari. Vojnik se okrenu prema onome koji je i dalje sjedio u šljiviku.

– Nazovi šefa!

Onaj uze toki-voki i uspostavi vezu sa nekim. Pošto je završio razgovor pozva P.-a da mu se pridruži u hladu.

– Dođite da popijete kafu, profesore, dok šef ne stigne.

P. pomisi kako je nekad dobro što ga bivši učenici, čak i oni kojima nikada nije predavao, prepoznaju. Za to je vrijeme njegov drugar nastavio da prebire po autu dok se treći negdje izgubio.

– Hocete li malo? - vojnik pokaza na poluispražnjenu flašu konjaka - Nemamo caša.

– Hoću rado - P. uze flašu i primjetno je olakša.

– Znaš - reče vojnik na klupi pored P.-a tišim glasom i pokazujući očima na drugoga i dalje u Folciki - da nije ovdje ja bi te pustio da odneseš računar. Ali on je takav, u svemu sistematican i ništa mu ne može izmaći. Poslije kafe i konjaka, umalo da nije ručao sa vojnicima koji su mu ponudili tanjir nekakve čorbe. Bilo je lijepo vrijeme i nije se previše dosađivao. Sa onim što ga je pozvao u hlad šljivika govorio je o "situaciji". Obadvojica su se nadali da do rata u Konjicu neće doci i da će se stvari u Sarajevu nekako srediti među političarima koji "su odgovorni za sve".

"Šef" je došao poslije više od sata P.-ovog čekanja.

– Ja se izvinjavam, gospodine profesore, ali morali smo provjeriti u školi.

P. se nasmija. Bio je osumnjičen za krađu.

– Trebali bi da naučite razlikovati računar od igračke, s jedne strane, a sa druge, ja ih imam tri kod kuće. Dakle, mogu li da idem i da ga ponesem?

– Možete, naravno.

– Pri povratku imaću dvije vreće krompira - reče P. sjedajući u "Bubu".

– Nema problema. Mi smo ovdje do tri sata - namignu mu onaj koji je volio hladovinu.

U autu P. pomisli na neobično osjećanje što za svo to vrijeme niko drugi nije naišao cestom. U trenutku kada se auto počelo penjati krivudavim putem sve se više uvlečeći u šumu, P. je, uprkos brujanju motora, osjećao tišinu koja je vani vladala. Nekada, kada bi se na biciklu verao ovim teškim usponom, radovao bi se kada ne bi bilo prometa. Sada mu je pak isti uzani i pusti asfaltni put izgledao kao bez svoje duše. On ga podsjeti na stripove koji govore o napuštenim civilizacijama.

Sa tim razmišljanjima u glavi priblizavao se prevoju gdje bi trebala biti barikada njegovih "rođaka", Srba. Sjeti se takođe psihodeličnih farbi na "Bubi" i pomisli kakav efekat one izazivaju kod ljudi na barikadama. Mora da boje na autu na neki način šokiraju vojnike.

Tada je opazio nekoliko trupaca na putu. Bio je primoran da se provlači. Iza krivine jedan mladi policajac izađe na cestu i dade mu znak da se zaustavi.

P. se sjeti da ga je prije nekoliko dana vidio na službi u Konjicu. Zapazio je njegovo veoma lijepo i skoro dječije lice. Glasom sa kojim se nije moglo šaliti i pitati ga "kako stoji sa onima dolje" reče mu da pokaže vozačku dozvolu.

– Gdje ideš? - gledao je i dalje isprave.

– Idem da vidim djecu. Oni su tu... na Borcima.

– Možeš da ideš.

Napuštajući mjesto P. opazi na brežuljku iznad ceste grupu mještana sa automatskim puškama kako sjede u travi.

P. je jako bio sretan što opet vidi Borke. Poslednji je put, neposredno prije zadnjih događaja, došao sa Gordanom da bi zasadio voćke. Tog proljeca zasadili su šezdesetak šljiva, trešanja, jabuka, krušaka - sve što im je padalo na pamet. Naročito su se nadali dobrim trešnjama. Utrošili su četiri vikenda da bi obavili sav posao. Prije nego što bi krenuli na selo, najprije bi svratili u neku od trgovina u Konjicu da kupe zasad za vikend. Nikada nisu išli u istu radnju i nikada unaprijed nisu imali predstavu šta će tražiti.

– Šta ćemo danas uzeti?- pitao bi svoga sina koji je od ranih dana pokazivao sklonost prema bašti, domaćim životinjama i svemu ostalom što je ima ikakve veze sa prirodom.

– ...Ne znam... - najčešće bi, i malo oklijevajući, govorio Gordan što je obično značilo da još jednom ima želju da ekpserimentišu. Tako su na njegov prijedlog zasadili i nekoliko bresaka, pa čak i jedan kivi da bi vidjeli da li mogu rađati na planini.

Primičući se vikendici P. je znao da li će imati vremena da obiđe voćnjak i pastrmke u potoku pored, kao i da učini redovnu šetnju sa klincima. U hladu šljivika pored barikade TO-a nešto mu je palo na um što mu kao kakav izazov više nije davalo mira. Isprovocirana vojnikom koji je volio "sistematičnost" misao ga više nije napuštala. S druge strane to se slagalo sa odlukom koju je donio dana kada je Đorđo ubijen.U kući zatekao je cijelu porodicu. Momci su bili zadovoljni što ga vide. Tobin otac takođe se tu našao, u društvu Tijaninog oca, Roleta.

– Da li si išta saznao o njima? - upita ovaj sa varljivim izrazom na licu koje je odavalo odsustvo zabrinutosti i straha za sina.

– Jedino što znam to je da ih nisu mučili. Ne treba da se brineš. Primorani su da ih puste veoma brzo - zatim su govorili o smrti Đorđe koji je na radio Beogradu predstavljen kao srpski pop u Konjicu. Onda se obrati svome puncu:

– Želim da provedem nekoliko trenutaka sa klincima i Tijanom, a ti ćeš otići odmah do Vladinog oca. Tražićeš mu revolver koga je moj stari ostavio kod njega prije nego što je otišao za Herceg-Novi. Reci mu da mi treba. Reče takođe Gordanu da nađe dvije providne plastične vreće i da ih napuni krompirom.

Roka se spremao da ide na barikadu.

– Kako se dole snalaziš? - upita P.-a dok ih je Tijana slušala. Pepsi i Dojc stalno mi prave društvo. Imaš od njih pozdrav i zamolili su te sa svoje strane da ih poštediš ako počneš granatirati grad.

Roka se zasmija.

– Ja imam samo ovo - pokaza automatsku pušku - u svakom slučaju pozdravi ih i reci im da im se zahvaljujem što mi čuvaju zeta. Shvatio je da je ovaj u gorem položaju.

– Dobro, ali stvarno, hoće li grad biti bombardovan?

– Hoće, čim puste zatvorenike... Prkanj će biti razoren... a vojske, ima li je mnogo u Konjicu?

– Ima, imo ih mnogo, čak iz Sandžaka i Hrvatske, a vi?

Dole se govori da ovdje ima sila bradonja iz Nevesinja.

– Ima ih tridesetak, ali ako te neko pita reci da ih ima tri stotine.

– A, gdje su?

– Gore - Roka pokaza u pravcu planine Prenj koja je nadvisivala Borke - kod baterija. Jedan mi je od njih pričao da bi bilo dovoljno dovesti tridesetak Arkanovaca da se Konjic zauzme.

U međuvremenu stigao je Role koji ništa nije uradio.

– Neda. Kaže da mu ga je Risto povjerio i da ga nikom neće dati čak ni tebi.

– Idem - reče P. ljut što mora ostaviti porodicu.

– Boga mi, neće ti ga dati.

– Ne sekiraj se.

Vladin otac bio je mnogo uzbuđeniji od Tobinog. Oči su mu bile pune suza.

– Vidio sam bolničarku koja ga je previjala i rekla mi je da rana nije ozbiljna... Pustiće ih veoma brzo, primorani su.

Ovaj odmahnu rukom što je značilo da mu ne vjeruje. Nikada nije imao povjerenja u P.-a i više su se puta zakačili. Bio je takođe veoma nezadovoljan što mu mora dati revolver.

– Ti ne znaš šta je rat. Ja sam preživio jedan i znam da u gradovima nikada nije bilo ozbiljno.

– A Đorđo? Ubijen je na stotinjak metara od mene.

Na putu prema vikendici P.-a prenuše rafali od protivavionskog mitraljeza koji su dolazili sa jednog od brda. On primjeti da njegov sin Zoran, koji je u tom trenutku ubacivao loptu u improvizovani koš, na to ni najmanje ne obraća pažnju.

– Imaš li revolver?

– Imam, zašto pucaju? - upita ga P.

– Vježbaju - reče ovaj nastavljajući i dalje da pogađa.

– Ne plaši te?

– Ne, zašto?...ah, sranje, promašio sam! - otrča po loptu u žbunju iza koša.

Roka mu pomože da sakrije revolver. Stavili su ga među krompire. Šura ga je veoma volio. Prije nego što se, poput većine svojih kolega šofera, dao na kafane, bezbroj su puta skupa otišli u ribu. Ovaj isti revolver, nakon što su Roletu maznuli kutiju municije, jednom su isprobali u kanjonu Neretve. Bilo je to već dosta davno.

– Treba da se vratim prije tri sata.

– Zašto? - upita Roka kome su oči već bile pune suza.

– Zbog jednog na barikadi TO-a - reče P. ubacujući na zadnje sjedište Folcike vreće sa krompirom. - Sjecaš se šta sam ti rekao prije petnaest dana? Ako se stanje pogorša voziš Tijanu i klince u Herceg-Novi. Inače ode ti glava od mene. Roka pođe da na cesti sačeka vozilo koje će ga prebaciti do barikade.

– Hoceš li da nešto pojedeš? - upita ga Tijana.

– Neću, napravi nam samo kafu da još malo ostanem sa vama.

Vladin otac stiže u međuvremenu da mu donese još kutiju municije za pištolj.

P. bio je napet i veoma mu se žurilo da što prije prođe barikade. Podjednako je strahovao od prve koliko od druge. Nije se bojao ljudi koliko mogućnosti da ga ovaj besmislen rat ne uzme u svoje čeljusti. A te su barikade bile njegova usta.

On dade Tijani deset hiljada dinara koje mu je Dojc poklonio. Zatim se poljubi sa svima. Svima su oči bile suzne, čak i Roletu, tvrdom. Zorana je morao zovnuti da bi se sa njim pozdravio, i dalje je pepao loptu ispod koša.

Na prvoj barikadi bilo je novoga svijeta - nekakvi uniformisani oficiri i Roka na brežuljku među stražom. Bilo je poznatih lica ali i nekih koje je vidio po prvi put. P. izađe iz auta.

– Šta ćeš dole? - postavi mu pitanje stariji brat Branka, jednog od uhvaćenih od strane TO-a - Trebao bi nam se pridružiti.

– Ako obećate da ćete mi napraviti gimnaziju na Borcima, ostaću.

Prisutni oćutaše na njegove riječi jer je na Borcima bilo jedva jedno odeljenje osnovne škole. Svi su mladi nastavljali školovonje ili u Konjicu ili u Sarajevu. Tada, među okupljenima P. prepoznade kolegu iz gimnazije. Ovaj dođe da se pozdravi sa njim i da ga upita bi li mogao da mu doveze auto koje mu je ostalo u Čelebićima. Ostavivši iza sebe barikadu na prevoju, P. osjeti olakšanje. U tom trenutku dobi želju da zapjeva. Česta je bila i dalje pusta. Imao je osjećaj da je taj dan bio jedini putnik na njoj. Međutim, prevario se. Na par stotina metara prije barikade TO-a mimoiđe se sa jednim "Fićom" koji mu zadade podjednako straha koliko svi vojnici zajedno na koje je tog dan naišao. Sva četiri putnika u malom autu imali su veoma duge brade, znaci vojske protiv koje se, između ostalih, za vrijeme onoga rata borio njegov stari. S obzirom na vrijeme koje je trebalo proći, brade su mogle pripadati samo sinovima, eventualno unucima ondašnjih protivnika partizana. Bili su to Nevesinjci. P. se ne usudi ni da okrene glavu a ni da doda gas.

Na drugoj barikadi, na veliko P.-ovo razočarenje, teritorijalac koji je u poslu bio "sistematičan", samo mu dade znak da prođe.

U svojoj uobraženosti i pripremajući se kako će Pepsiju i Dojcu prepričati "avanturu", P. osjeti veliko zadovoljstvo sobom. U tom trenutku nije znao da njegov poduhvat nije završen i da će njegovi prijatelji, koji su ga nestrpljivo čekali prije svega zbog krompira koga odavno nisu vidjeli u tanjuru, uistinu imati šta da čuju.

Ostatkom puta cijelim bićem uživao je u ljepom danu i činjenici što je vidio porodicu. Možda je jedino učinio grešku što im nije rekao da odmah idu za Herceg-Novi. To je požalio naročito pošto je vidio dužinu brada u "Fići". Zapravo njegova se krv sledi na pogled teritorijalca na sred ceste, upravo pred ulazak u Konjic. Jutros, napuštajući grad na istom mjestu nije bilo traga od kontrole. U ovom trenutku to ništa nije mijenjalo.

– Odakle dolazite? - upita jedan od tri vojnika u maskirnim uniformama.

Čim je izgovorio riječ "Borci" oni odkoračiše od auta i upriješe cijevi prema jadnoj "Folciki". Istovremeno P. nadođe da se mogao izvući da je slagao. U svakom slučaju nije se trebao opuštati. Inače bi njegova zbunjenost bila mnogo manje vidljiva. Tolika smetenost mora da je bola oči.

Ispred kuće pored ceste grupa radoznalaca gubila je vrijeme prateći kako vojnici obavljaju posao.

– Izlazi! - zapovjedi teritorijalac koji se ni najmanje nije zanimao za njegovu vozačku dozvolu.

– Molim? - učini zbunjeno P..

– Kažem ti, izlazi! - reče ovaj ledenim glasom.

P. posluša poput malog djeteta i nastavi da izigrava usranka sa čudnim predosjećajem da će se stvar ipak dobro završiti.

– Išao sam po krompir, jer nemam skoro ništa da jedem.

Rekli su mi jutros da se može voziti krompir... - improvizovao je ispred uperenih cijevi.

– Otvori gepek! - zapovjedi onaj koji je po svemu bio šef grupe. P. istovremeno shvati da se "sistematični" od jutros čak nije ni sjetio da provjeri to mjesto.

P. pritisnu dugme na poklopcu "Bube" ali bez rezultata. To je izgledalo neizvodljivo. On pokuša jednom, dva puta. Bez uspjeha.

– Otvori ga! - povika teritorijalac još se udaljivši za korak sa dvojicom ostalih od vozila, dok P., znajući da unutra nema ništa opasno, ponovo sa zadovoljstvom zaključi da poklopac od prtljažnika njegovog starog prijatelja ne odgovara na pritisak dugmeta. Čak i pošto je povukao ručku unutar "Folcike" dugme ne reagovaše.

– Nećeš poći dok ga ne otvoriš!

– Ali to je auto mog prijatelja i možemo ga oštetiti - nastavi P. da i dalje izigrava budalu.

– Boli nas neka stvar čiji je.

– Možda bi trebali pokušati udvoje? - predlozi P.

Čak i udvoje poklopac odoli.

Popusti tek pod naporom sve četvorice. Svi su bili u goloj vodi. Unutra, jedna se stara rezervna guma dosadjivala.

– Nadam se da ništa nismo oštetili u autu, pripada mom prijatelju - reče P.

Zadovoljni što su provjerili sadržaj prtljažnika niko se ne sjeti krompira koji je, u nedostatku zraka, već počinjao da se znoji u dvjema velikim plastičnim vrećama.

Ostavljajući trojicu teritorijaca P.-ove se misli okrenuše prema komadu metala u budućem pireu i polama. Davao mu je neku sigurnost. Bila je to lijepa igračka proizvedena negdje u Belgiji i ona će mu ubuduće praviti društvo u trenucima samoće i straha. Sada, imao je u svojim rukama slobodu da sam sebi oduzme stvar koju je toliko volio - život.

Lazo i predsjednik opštine

"Što se tiče ribolova, jedne prilike na čudan način uhvatio je veliku ribu, glavaticu od 11 kila, gore u Bukovici na Neretvi, pravo dobra.

Ja sam uveče bio kući. Mujo Lugić predsjednik skupštine opštine tada, vidim njegov Fijat 13OO, dolazi tu na kapiju. Ja mu otvorim, a Lazo sa Mujom sjedi u autu.... Što je bio vrlo rijedak slučaj da bi sa njim došao.

I Lazo izlazi. Vuče veliku ribu. Ja mu čestitam, a njemu drago. Muji se u međuvremenu žuri... predsjednik. Upali auto i ode.

Ja kažem Lazi, tako, našalim se:

- E, boga mi gospon Lazo, eto postade i ti neko čim te voza predsjednik opštine!

A meni Lazo kaže:

- Eheeej, moj Bane, mislio je predsjednik da ću ja njemu odsjeći jednu kilu ribe. Evo mu, što će dobiti predsjednik."

VRIJEME BOMBARDOVANJA

Svijeće u svakoj prostoriji stana i podrumu čekale su da budu upaljene. Ruksak sa nekoliko čokolada, konzervi, malom flašom konjaka i vrećom za spavanje ležao je na podu i uvijek na domak očiju. Većje stekao naviku da kod sebe nosi sav novac kao i isprave, a naročito pasoš. Zgrada se bila ispraznila. Dječiji se smjeh više nije mogao čuti u dvorištu i parkovima. Ljudi su napustili grad u jednom ili drugom pravcu.

Osim Igora koji je takođe sklonio porodicu ostao je i Haso. Jedino su iz njegovog stana još dopirali dječiji glasovi. U gradu koji je sve više postajao avetinjski, bila je to stvar podjednako rijetka koliko i čudna. Nasuprot dvojici komšija koji su ostali i koji su se do stana trebali peti, P. ja bar imao sreće. On je do svoga silazio. Ovaj put nedostaci njegovog stančića - napola u prizemlju napola u podrumu - pokazali su se kao velika prednost.

Kada je najavljena prva uzbuna našao je Hasu.

– Evo ti ključevi od moga stana. Čim počne, silazite kod mene.

– Hvala, ali i ti ćeš biti?

– Nikada se ne zna, može se dogoditi da se baš u tom trenutku zateknem napolju. Pokazaću ti takođe gdje stoje ključevi od podruma, u njemu je, osim dječije sobice, još sigurnije. Zatim, ako ima naroda koji se želi skloniti pusti neka uđe. Pepsi ima takođe ključeve. Tebi i tvojoj familiji, vama je uvijek na raspolaganju velika spavaća soba.

– Ma, pretjeruješ, možda nam neće trebati.

– Ne govorim ti zbog tebe, već zbog djece i nene. Za njih se brinem. Hoću... - P. poče govoriti zapovjednickim tonom - da čim prva granata pukne siđete kod mene. P. je mnogo zamjerao Hasi što i dalje nije sklanjao porodicu. Naročito imajući u vidu što su stanovali na zadnjem spratu, odakle je njegov komšija mogao direktno gledati na Prenj gdje su bile smještene srpske baterije.

 

Gledali su televiziju kada je prva eksplozija prasnula u noći. Izgledalo je kao da dolazi odnekud veoma blizu. Zatim, veoma brzo iza nje, začu se druga. Na brzinu oni napustiše stan i izađoše u hodnik ispod stepenica. Još dvije detonacije rasparaše noć. Geleri su padali po krovovima i dvorištu.

– Ma šta čekaju - učini P. iznerviran što Hasina djeca još ne silaze.

Uskoro je prostor ispred ulaza bio ispunjen. Zvonko, Radenkov cimer sa studija, koji je stanovao u kući pored, njegova žena, kao i Igor, Pepsi, Dojc i najzad Hasina porodica.

P. smjesti djecu i nenu u dječiju sobu. Upali im lampu i izađe u hodnik kod ostalih.

Granate su padale jedna za drugom.

Igor je brojao.

– ...25...26... - eksplozije su uvijek išle u paru, u nepravilnom ritmu čije su povremene pauze oživljavale kratku nadu da će se noćni mir vratiti u grad. Detonacije su se približavale. P. nije mogao da dugo izdrži na mjestu. Baci pogled u sobu sa djecom i nenom. Dvije su se djevojčice stiskale jedna uz drugu dok je nena počela da nešto mrmlja.

Igor i Zvonko raspravljali su da li su to po srijedi topovske granate ili minobacači.

– Ali zašto pucaju? - U jednom trenutku mlađa od djevojcica, Jasminka, izađe iz sobe. Bila je to ona koja je često dolazila na vrata po Gordana i Zorana da se igraju u dvorištu. Među djecom se znalo da je Gordan zacopan u stariju, Nelu, koja je sa njim išla u razred.

– Zato što im je gospodin Milošević to rekao - bio je komemtar bijesnog Pepsija - inače ne bi bili dobri Srbi.

– Bojim se - do P.-a doprije slabašan nenin glas.

P. uđe u spavaću sobu i vrati se sa dekom.

– Hvala, vi ste jako ljubazni - reče starica pogledavši ga u oči.

– Kada ste ovdje, onda ste pod mojom zaštitom i ne trebate se ničega bojati. Ja sam vaš komandant.

– Hvala - još jednom izgovori ona. Na njenom licu razvuče se osmjeh.

Mora da je u mladosti bila veoma lijepa pomisli P.. Nena i on odmah su počeli osjećati uzajamnu naklonost.

– Ali, zaista, zašto pucaju? - upita još jednom mala Jasminka koja se nije razumjela u politiku.

– To Roka puca na svog zeta, ali nije precizan - objasni Dojc "ozbiljan". Pepsi i P. počeše se jedini smijati.

– Ko je Roka? - upita Haso zbunjen.

– Jedan lijepi momak sa krasnom bradicom - objasni Pepsi dodajući mu bocu rakije.

– Ne, hvala - odbi Haso - ali da li je moguće da i ti to piješ? Uvijek sam mislio da si sportista - zgranu se vidljivo razočaran flašom u P.-ovoj u ruci. P. imaše želju da mu kaže brdo psovki, ali se suzdrža.

– Bolje bi ti bilo da si evakuisao djecu i nenu u Jablanicu, umjesto da se brineš za moje zdravlje. Sišli su ti tek poslije desete granate. Kao da ste se spremali na piknik. Eksplozije koje su parale uši i mozak činile su ih sve napetim. Trebao je veliki napor da se sačuva mir.

– 79 - 80! - Igor je nastavljao da broji.

Uprkos svemu, imali su utisak da granate neprestano padaju na isto mjesto u gradu. Noć je samo pojačavala njihov prasak.

Zvonko izvadi kutiju cigareta i ponudi P.-a.

– Pa ti i pušiš? - učini Haso totalno razočaran u komšiju.

"U ovom trenutku, moj dragi Haso, popušio bi i govno" pomisli P. ne rakavši ništa. Od nekoliko imao je želju da šuti. I da čeka, da sve to prođe.

Smetenost se kod Hase ispoljavala na drugi način, možda opasniji. U glavi njegovog komšije nešto se blokiralo i sasvim ga odsjecalo od stvarnosti.

Sva sreća da su Pepsi i Dojc tu. Njihov humor i način primanja stvari izgledao mu je kao jedino rješenje da sačuva zdrav razum. Uostalom sa silnim uzbuđenjima koja su pustošila dušu, jedva da je osjećao dejstvo alkohola sem kao lagano olakšanje i opuštanje nerava. Kao da je pio vodu.

– 121-122... sve padaju na Prkanj - procjeni Igor.

Prema tome, stari Konjic će biti uništen, onaj gdje je većinom stanovao muslimanski živalj.

– Da, u pravu si - P. se složi - i meni se čini da su eksplozije koncetrisane iza starog mosta.

– Ništa neće od njega ostati - reče Dojc.

– ...145...146...

Svako se u podrumu ponašao na svoj način. Niko nije uspijevao sasvim da sačuva hladnokrvnost. Oni koji su šutjeli, sa glavam u rukama i pogledom prikovanim za pod nisu se micali. Oni koji su imali potrebu da pričaju činili su to isuviše brzo i neoubičajenim glasovima. Možda su Dojc, Pepsi i on, isuviše padajući u smjeh, najporemećeniji.

Povrh svega on je imao potrebu za kretanjem i da bilo šta čini. Neprestano je svraćao do nene i djevojčica da provjeri treba li im šta i bio bi zadovljan kad bi mu one zatražile čašu vode ili bilo šta drugo.

Djeca su nepredvidljiva. Ovaj put u trenutku kada je otvorio vrata one su se šalile sa nenom. Šta ove Hasine djevojčice sada osjećaju? I njihova baka koje je već vidjela ratova? Šta trpe i koje misli prolaze njihovim glavama? Kakva su ta njihova razmišljanja? Kako se mire sa ovom osudom? Sve što im on može ponuditi to su igračke i soba Gordana i Zorana. Svako proljeće, u društvu njih dvojice i druge dječurlije iz dvorišta, one su se uvlačile u vrt staroga Ahme da mu kradu trešnje. Ima li za djecu dražeg voća?

Nešto prije nego što će umrijeti, Ahmo je sasjekao staru trešnju koja se poput njega počela sušiti. Sada su njezini trupci štitili mali prozorčić na sobi od Zorana i Gordana i Jasminke i Nele.

Zvonko je pušio cigaretu za cigaretom. Mora da i on trpi to užasno osjećanje nemoći. Mogućnost da pogineš u sledećim sekundama ili ostaneš osakaćen činila se lakšom podnijeti od nemoći da išta učiniš, a naročito da izađeš, trciš i spaseš se.

Riječ, sreća, dobivala je novi smisao, onaj od najvećeg značaja. Kada bi znao da je baš on meta strijelca, možda bi čovjek lakše podnio sudbinu što je sveden na miša. Rupa.

Čovjek u rupi. Samo da je što dublja i da se ne čuju detonacije. Hasina mala u pravu je što postavlja pitanje "Zašto?". Da, zašto? P.-u se učini da će poludjeti. Toliko je zavidio ljudima koji su, možda pomireni sa sudninom, možda mudriji od njega, uspjeli da rat shvate kao nešto normalno, kao dio života a ne smrti.

Treba se, možda, samo strpiti, ostati miran i čekati da to prođe i da se čovjek navikne. Jer, kažu, da se čovjek na kraju navikne.

– ...165...166... - bila je Igorova zadnja brojka.

Oko ponoći "Rokine želje za laku noć" prestadoše. Nevjerovatno je kako je ljudima dovoljno malo da se povrate od malopređašnjeg straha, užasa i misli. Četvrt sata poslije zadnje eksplozije, čak ni toliko, imate želju da izađete ili odete na spavanje. Kao da u našem mozgu ima nekakav potirač lošeg. Uostalom, da li bi čovjek mogao življeti bez zaborava i odbijanja? Toliko su se brzo vraćali uobičajenom životu da je to ponekad zastrašivalo P.-a. Pepsi i on žurili su da gledaju američku košarku, a "Mali", kome se uvijek spavalo, da spremi krevet. Te noći, bilo ih je devet koji su kod njega proveli noć.

Jedino se Igor popeo u svoj stan.

Sutradan ujutro Pepsi i Dojc požurili su da obiđu razaranja po gradu.

– Molim te da ne ideš u Prkanj - reče Dojc P.-u polazeći.

Ostao je da spremi stan, zatim je oko deset sati izašao da ode do škole gdje se morao svakodnevno javljati. Oklijevao je jedan trenutak i na kraju odluči da uzme put preko starog mosta, onaj koji je dodirivao Prkanj. Na malom prostoru ispred mosta opazi razbijene crijepove i komade betona otrgnutog od pločnika. Nasred raskršća zjapila je rupa. Stakla na okolnim dućanima bila su redom polomljena.

Nije se usuđivao da ide dalje. Istovremeno osjećao je strah i grižnju savjesti.

Većina granata pala je na Prkanj, a neke su završile u Neretvi, ali te noći nije bilo ni mrtvih ni ranjenih. Od tog dana, granate su svakodnevno padale na grad.

 

Prvi je projektil najopasniji. Može vas uvijek zateći na ulici. Čim bi taj prasnuo, poput miševa ispred kobca, ljudi su se rasprskavali i zavlačili u najbliža skloništa.

Slijedeće bombardovanje nikada se nije moglo predvidjeti. Najgore su detonacije koje vas probude u noći. Iznenadni prelaz iz sna u pakao ekspolozija nepodnošljiv je. To je uvijek obeshrabrujuć i neočekivan šok. Nasuprot drugim bombardovanjima, satima poslije, ne uspijevate se povratiti. Da ne bi doživjeli iznenađenje, narod je, obučen i sa cipelama na dohvat ruke, lijegao sve kasnije.

Sa danima koji su prolazili P. je primjetio da mnoge stvari gube na značaju i blijede na ljestvici vrijednosti. Prva uzbuđenja na pogled ruševina sve su više zamjenjivana čudnom ravnodušnošću. Trenutak sadašnjeg vremena, onaj koga je upravo živio, postajao je jedini predmet njegovih preokupacija. Sva se njegova spriritualnost iscrpljivala na tom kratkom i prolaznom djeliću života. Slike iz prošlosti prikazivale su se u njegovoj glavi kao nešto nemoguće i nestvarno, dok se sva budućnost svodila na nekoliko narednih minuta.

Ako bi izlazio da vidi ima li u gradu hljeba, zaobilazeći kratere na pločniku, njegove su se misli neprestano okretale prema toj prvoj granati koja bi mogla pasti ili koja upravo leti prema njemu.

Iscrpljivao se u želji da sačuva mir ili da se bar uspješno pretvara naročito kod susreta ljudi čiji su mu pogledi govorili da je on za njih ništa drugo nego Srbin poput onih gore koji im, sa Prenja, šalju smrtne darove. U tim pogledima prepoznavao je dno ljudske duše i nagona kojima se hrani ratna zvjer. Za njih, on je bio samo neprijatelj i bili su iznenađeni što ga vide među sobom. Neki su za njim pljuvali. Drugi, nekada poznanici i susjedi, okretali su glavu ili prelazili na drugu stranu ulice da izbjegnu njegovo "Dobar dan". Vraćao se zatim kući, iscrpljen i bez volje da ponovo izađe.

Međutim, na ulici bilo je i onih susreta, iako rjeđih, koji su mu jako značili. Zahvaljujući njima brzo je zaboravljao preteće poglede jednih i "amneziju" drugih. Oni su mu pomagali da mu se moral i želja da istraje povrate.

– Zdravo P, kako je? - bilo mu je dovoljno. ili:

– Ima li problema?

– Ne, nema - odgovarao bi bez oklijevanja.

Bila su to ljudi zadovoljni što ga vide među sobom a koje je često jedva poznavao. Sa nekima se, čak, do prije par dana nije ni pozdravljao, jer su se znali tek iz viđenja, a sada su se oni po svaku cijenu htjeli upitati sa njim. Za onih susreta sa pretećim pogledima P. se ponekad pitao da upravo ne mimoilazi osobu koja uporno, ne izgovarajući ni riječ i ne pitajući ništa, okreće njegov broj telefona. Htio bi joj objasniti da bi radije volio bilo kakvu psovku nego tu poruku tišine. Nije volio tišinu. Ona je, isprekidana jedino disanjem neznanca na drugom kraju žice, pritiskala više od eksplozija granata.

– To su kvarovi na pošti zbog bombardovanja - govorio je Dojc nastojeći da umirujuće prikaže stvar. Bio je takav - u očima dvojice "staraca" uvijek malo naivan. Inače, Pepsi i P. nisu prestajali da se izmotavaju na račun njegove vojničke karijere jer se, u jednom trenutku "patriotskog" nadahnuća, sa cijelim osobljem "Rolling Fly-a" prijavio za dobrovoljca u TO. To je trajalo samo jednu noć pošto mu je sutradan TO okupirao kafić, a on se, ostajući najednom bez radnje, bez ikakvog objašnjenja vratio među "mirovnjake".

– Neka se sada sami snalaze - govorio bi - bez mene nemaju nikakvih šansi.

– Od kada ti čuvaš stražu mi možemo spavati u miru - rekao bi P.

– Ne bojimo se ni četnika ni Apača - dodao bi Pepsi.

– Samo da znaju ko ih čeka.

– Ako budu kurate sreće i nalete na mene, pokazaću im ko je ovdje poglavica - Dojc se sa puno talenta i ne oklijevajući unosio u ulogu.

Scenu bi uvijek završavao sa nekoliko "karate udaraca" sa bridom dlana po zamišljenom neprijatelju. Pošto bi "protivnika" oborio na zemlju, dokrajčio bi ga jednim prezirućim i iznad svega ponižavajućim laganim udarcem noge.

Pred tim antologiskim prizorom "mašine za ubijanje zvana Dojc", Pepsi et P. valjali su se od smijeha. Dvojica P.-ovih drugara nisu bili svjesni šta mu znači njihovo prisustvo. Samo se sa njima osjećao normalnim. U njihovom društvu nalazio bi opet sve, najprije smijeh, a sa smjehom i nadu.

Lazo, slikanje i Kopernik

"Što se tiče slikanja Lazara Drljače, za tih šest godina on je stalno radio sliku Kopernika.

Kopernik je bio njegova fiks ideja. Imao je neke male sličice Kopernika olovkom nacrtane i onda je to on prenosio na tu veću sliku. On ga je radio stalno odkako sam ja bio došao i, eto, umro je i nije ga dovršio.

Ja sam bio nekoliko puta s njime kada bi radio. To je meni bilo, ovako, malo čudno - prođe, boga ti triest minuta da bi povukao samo jednu crticu na onoj slici Kopernika, a onda bi rekao:

- Gotovo je za danas".

TENIS

Potreba da se kreće, uposli mišiće i preznojava kožu pretvarala se u san. Njegovo tijelo naviknuto da troši nakupljenu energiju sve se više grčilo od gušećeg pritiska. Samo da može, s vremena na vrijeme protrčati jedno pola sata ili se popeti biciklom do Boraka ili Bradine, sve bi te napetosti postale mnogo lakše za podnijeti ili bi sasvim nestale. Toliko je nedoumica riješio trčeći u krug na stadionu, usredsredjujući se na prvi pogled samo na ritam koraka i disanje.

Sa tom opsesijom P. je jednog dana našao Šapu, jednog od bivših članova UJDI-a i pionira lokalngo tenisa. Neki dan, opazio ga je sa prozora kako se sa torbom na ramenu zapućuje u pravcu stadiona. Htio je znati da li je i dalje moguće da se tamo stigne, naročito od kada su motel zauzeli Hosovci. Pored toga trebalo je na izlazu iz grada proći bar jednu barikadu.

– Vidio sam te neki dan sa opremom, kako si prošao? - upita ga P. unaprijed se smijući. Zamišljao je Hosovce nalakćene na prozorima motela kako posmatraju Šapu na drugoj obali Neretve dok ovaj zadovoljava svoju neodložnu potrebu da prebacuje lopticu preko mreže.

– Pa, mogu ti reći da je bilo gusto.

– Zašto? - učini P. i dalje sa istom grimasom na licu.

– Čim smo izašli na teren, stali su da viču. Mislio sam da se to ne odnosi na nas, ali kada su vidjeli da ne reagujemo, počeli su da pucaju.

– Na vas?

– Nisu na nas, ali nisu ni daleko... nije bilo prijatno.

– Šta su vikali?

– "Hajde pederi..." - reče Šapa smijući se - Boga mi zdimili smo koliko nas noge nose. Međutim, nadali smo se da nećemo nikome smetati.

– Možda ste trebali umjesto reketa da uzmete kalašnjikove i da sa njime ganjate granate - primjeti P. - Ne znam kako bi postupili sa jednim Srbinom kada su se tako ponijeli sa vama.

– Trebao bi pokušati - reče Šapa smijući se.

Od tog dana, kada više ne bi mogao izdržati, P. bi u društvu Gordanove crvene ribice, poslije više godina, uzeo da radi gimnastiku. Ali to nije bilo ono pravo. Ništa nije moglo zamjeniti pokret tijela u prirodi i na svježem zraku - navika koju nije uspijevao zaboraviti uprkos granatama i pogledima prolaznika.

Lazin tabijat

"On nije htio nikome ako si mu rekao drugačije nego "gospon Lazo".

Ako si mu rekao "druže", više... gotovo je bilo. Moro si reći "gospodine", drugačije nije išlo.

...Morao sam čuvati tabijat Lazin, jer, jedne prilike ja sam mu rekao "Druže Lazo" - on tri dana nije meni rekao "Dobro jutro".

Uvijek sam ga morao oslovljavati kao gospodina.

...U to vrijeme, bio je možda jedini čovjek u zemlji a da ga je svako oslovljavao sa "gospodine", čak i najveći "drugovi".

STRAH

Preko lokalnog radija, "pošteni" Srbi neprestano su pozivani da prijave i predaju oružje. Istovremeno, počela su preturanja njihovih stanova. Najprije od članova SDS-a koji su napustilil grad a zatim ostalih. Za Srbe, postojala je samo jedna riječ "četnik", riječ Jugosloven, kao i sve druge njoj slične nisu više ništa značile. Najmanji izgovor bio je dovoljan da naoružana lica izvrše premetačinu stana, a poslije njih dolazili bi drugi, zatim treći. Nikada se nije znalo koja je patrola službena a koja na svoju ruku. Ljudi su se najviše bojali ovih poslednjih koji su često obijali pogrešan stan te koji su se između ostalog više zanimali za kasetofone, televizore, videorekordere i druge predmete koji nisu imali naročite veze sa razoružavanjem Srba. Bilo je čak specijalista za zamrzivače koje je narod zvao "škrinjari". Zahvaljujući njima crno je trzište u gradu vidno širilo asortiman.

U toj raboti bilo je sistema i važila je izvjesna hijerarhija koja se uspostavljala među patrolama. U nekoliko kuća članova SDS-a, nađene su zalihe oružja, manje više dobro sakrivenog. P. je strahovao od mogućnosti provokacije i da mu dođu preturati stan.

Najprije nije imao nikakvo oružje i time je u početku bio zadovoljan. Međutim od Djorđinog ubistva, shvatao je da je dovoljno sasvim malo da te neko skine pod uslovom da se "četnik" i da je prst na obaraču nervozan. Od tog datuma osjećao je jednu veliku potrebu -da raspolaže svojom smrću. One od drugih, nisu ga zanimale - ovakav život i ne može biti ništa drugo nego kazna - ali svojom, htio je vladati.

Čim bi Pepsi i Dojc izašli iz zgrade više nije bio ista osoba. Misli, jedna crnja od drugih, preplavljivale su mu glavu.

Veoma brzo počeo bi da osluškuje šumove vani, naročito one u stepeništu.

Ako dođu volio bi da bude kući.

Izlazeći ostavljao bi poruku: "Ključ od stana nalazi se kod komšije Hase, na poslednjom spratu" da se ne bi zamarali obijajući vrata.

U trenutku kada bi začuo buku koja bi mogla dolaziti od vojnika, stavljao bi ruku na ulegnuće na kauču gdje se nalazio revolver.

Kada bi bio u stanu najčešće je ležao opružen na tom mjestu. Bio je to njegov omiljen položaj. U vrijeme kada je porodica bila na okupu, vrativši se sa posla, zauzimao je "svoj teritorij" oko koga se prepirao sa klincima. Tako bi volio sačekati "posjetu". Nije imao namjeru da se miče. Vrata su uvijek bila otključana. Njegova se žena bezbroj puta naljutila zbog te njegove navike koju nije htio mijenjati. Mnogo se bolje osjećao sa otvorenim vratima nego zaključanim. S druge strane znao je da će otvoren stan iznenaditi svakoga posjetioca, naročito onoga koji je navikao da ih razbija i koji sa sobom ne nosi ništa dobro. U slučaju da dođu, volio bi da gleda televiziju. Ne bi takođe ispustio priliku da im ponudi kafu. Revolver je čekao u slučaju da ga žele mučiti. Bojao se toga. Predosjećao je slične srmti u ovom gradu. Događalo mu se da vidi scene. Taj je strah naročito doživio za vrijeme nekoliko noćiju koje je morao provesti sam. S vremena na vrijeme Pepsi je ostajao kući da se zabavi oko mačke koja se upravo tih dana omacila. Ponekad su ih bombardovanja spriječavala da se prebace. Ujutro se budio sa pištoljem u ruci koji je tokom noći poprimao toplotu njegovog tijela.

Čim bi se digla zora, svaki se put osjećao kao da se ponovo rodio. Imao je muke da se suzdrži da odmah ne izađe vani. Morao se strpiti do časa kada su se ulice svakodnevno punile svijetom koji je imao istu potrebu da vidi malo sunce i udahne jutarnji zrak.

–   Znaš koga smo maloprije vidjeli - upita ga Dojc ulazeći sa Pepsijem u stan.

–   Ne znam - reče P. zadovoljan da su se vratili kući.

–   Naima.

Naim je bio posebna priča kada je bilo riječ o P.-ovim prijateljima. Godinama su planirali da odu skupa u ribu, ali im se to nije nikako dalo. Uvijek je nešto ispadalo da ih spriječi. Jednom se P. zamalo nije potukao sa Naimovim direktorom zbog jedne subote koju su oni bili isplanirali da provedu pored Neretve, a ovaj mu bio naredio da dođe prekovremeno na posao. Baš im se nije dalo.

–   Bili smo u kafani u Prkanju gdje su neka raja počela da pričaju protiv tebe. Znaš... četnik... i tako. Naim ti fino izvadi nož, stavi prst na sto i reče "Ako iko išta kaže protiv P.-a, odrezaću ga".

P. se nasmija. Kada li će on i Naim otići u ribu?

Lazo, dječak i pastrmka

"Ja sam ko mali stalno hvatao skakavce starome svome pošto se na to tada hvatalo, a bilo je i rebe u Boračkom jezeru, a pošte je Lazo često dolazio onda sam hvatao skakavce i njemu.

I jedan dan otišli smo u ribu, ja i on, na čamac. Pošto sam ja imao nekakav čamac koji smo mi ko djeca - izvadimo iz vode i popravimo - i onda vozamo se malo po danu i naveče odemo u ribu. I on ode sa mnom u ribu, na čamac... I ja sam primjetio nakon izvjesnog vremena da on mota rolu... vuče, ali još on nije siguran da li je riba

- on je mislio da mu je nešto zapelo.

Ja vidim dole, u vodi, pošto još nije bio toliki mrak, vidim bjelasa se riba, pastrmka... i on je dize i spade mu ona i udari na rub čamca, i ode u vodu. I sad, meni je krivo. Svakom ribaru to je krivo - spadne mu riba. A Lazo je to... ništa. On je to toliko hladno primio. Samo je rekao:

- Eh lude li ribice! Eh, budale li kaliforniske!"

SMRT UČENIKA

Vijest o jednoj smrti ima utoliko značenja koliko poznajemo pokojnika.

Od bombardovanja još nije bilo žrtava. Uprkos stotinama granata koje su pale na grad njegovi stanovnici kao da su i dalje imali sreću. Nakon Đorđine, uslijedile su druge smrti, svaka na svoj način nerazumljiva i besmislena. Najprije se gradom pronijela glasina da su u Neretvi nađena dva leša, dvojice Srba. Za jednog od njih, oca P.-ovog učenika, reklo se da je krio radio stanicu, zatim je jedan teritorijalac usmrtio drugoga igrajući u kafani revolverašku scenu iz kaubiojskih filmova. Potom je neko u starom gradu, zaboravljajući da je zbog bombardovanja namještaj u kući promjenio mjesto, povjerovao da vidi četnika i ubio vlastitog oca. Poslije toga dogodile su se srmti vojnika.

Zapravo prva smrt vojnika u Konjicu bila je veoma čudna i na neki način simbolična. O njoj se mnogo pričalo. Na neki način, smrt je, po svemu nalik samoubistvu, pokazivala svu raspamećenost tog velikog ljudskog sukoba i neslaganja. Vojnik nije bio iz Konjica. Došao je iz Foče, grada sravljenog sa zemljom od Arkanovih ratnika. Tokom njezinog zauzimanja izgubio je svu poridicu. Došao je, sa njemu sličnim, u Konjic, da se bori protiv Srba i da se osveti, ali njegova želja da se priključi voljenima prevagnula je nad mogućnosti da nastavi taj život koji više nije imao smisla. Sa eksplozivom vezanim za tijelo pošao je da potraži te Srbe koji su ga odvojili od oca, majke, sestre, mlađeg brata. Za njega to je istovremeno bio jedini način da izbriše njihovo sjećanje i stigne do potpunog zaborava. Inače, već se na prvi pogled mogla zapaziti razlika između neiskusnih domaćih vojnika koji su više držali do svog izgleda i onih koji su dolazili iz krajeva gdje su već osjetili miris ratišta i vidjeli ljudsku krv. Naročito su oni, koji su prošli rat u Hrvatskoj, i pored svoje mladosti, odavali utisak da su se već suočili sa licem smrti. Njihovi teški pogledi veoma su odskakali od "mode" upražnjavane od teritorijalaca iz Konjica koji kao da su više vremena provodili kući pred ogledalom nego u čiščenju oružja.

Sa licima ogrubjelim od vjetra i sunca "Hosovci", kako su ih zvali, na terasama kafane, skoro da ništa nisu govorili niti su obraćali ikakvu pažnju na ono što se događalo oko njih. Nasuprot njima "manekeni", uvijek njegovani, neprestano su govorili glasom dovoljno jakim da ih za ostalim stolovima mogu čuti. Iza crnih naočara u stilu Sylvester Stalonea, svaki su čas negdje okretali pogled, naročito u pravcu zgodne konobarice koja se provlačila među stolovima. Za to se vrijeme pogled veterana, iz koga se nisu mogle pročitati misli, gubio negdje daleko. Oni su se već sjećali rata i znali su dobro šta čeka "novajlije". Jedna od opasnosti da bi se stiglo do stadiona bile su barikade podignute od Muslimana i Srba, govorilo se na desetak metara jedne od drugih, oko sela Donje Selo i dobrim dijelom nastanjenog ovim poslednjim. Međutim, za razliku od Bradine koji je ležala na putu za Sarajevo, Donje Selo, izolovano, nije imalo nikakav strateški značaj.

Na vijest o toj smrti, koja ga je jako pogodila, P. se pitao da li je Velija, njegov bivši učenik i kome je godinama bio trener, u tom trenutku bio svjestan šta ga čeka. Ne, pomisli on, kao i toliko puta ranije, uprkos vojnoj akademiji, Velija mora da je ostao i dalje naivan u prilaženju protivniku - sa jednim gardom previše otvorenim, i to uvijek, da bi pokazao gledaocima da ga nije strah. Bio je običan momak koga su u klubu smatrali isuviše poštenim za vrijeme tekmičenja. Uvijek mu je nedostajalo malo lukavstva da bi mogao dobiti mečeve.

P. ga je zadnji put vidio par dana prije njegove pogibije. Bio je kući, sam, i već neko vrijeme, koje mu je izgledalo beskrajno, osluškivao je pažljivo buku i neodređen lom u zgradi. Neko je preturao po jednom od stanova. Do njega je dopirala škripa namještaja koji se premješta, lupanje vratima i nerazgovjetni glasovi. To je trajalo. Sa revolverom u ulegnuću kauča čekao je da li će doći na njegova vrata. Buka se nije smirivala. Čula se već više od sat vremena. Uprkos naporima nije uspijevao da tačno odredi odakle dolazi. U jednom trenutku više nije mogao izdržati. Zavuče revolver za pojas, uze korpu za smeće i izađe. Čim se našao ispred ulaza naleti na Veliju koji je sa još jednim u uniformi nosio nekakav krevet.

– Zdravo P.! - rekao mu je odpuhujući od težine namještaja.

– Zdravo, Velija, šta se događa?

– Evo selimo stvari Uroša Tomića.

– Ah...- učini P. ne pitajući više ništa.

Pored kamiona u dvorištu stajala je postarija žena, bijeda i preplašena.

On prepoznade Uroševu punicu.

– Mirzo će useliti u Urošev stan - promrmlja.

Mirzo je bio bivši Rokin drugar i kao i on, šofer kamiona, inače u kraju odavno poznat kao najluđi čovjek za volanom. Nakon što su ga jedne prilike isprebijali negdje u centralnoj Bosni, pitao ga je da mu pokaže malo džudo da se tamo jednog dana vrati i osveti.

– Treba samo da mi pokazaš nekoliko caka. Hoću da rasturim svu kafanu - bio je njegov san.

– Neće ti to ništa koristiti, čak naprotiv.

Sada je bio Kvočkina desna ruka i komandant udarne jedinice kojoj je pripadao i Velija. Srbi su neprestano gađali njegovu kuću, ali je nisu uspjevali pogoditi. Za razliku od nje sve su okolne bile oštećene. Da bi sklonio porodicu izabrao je stan "četnika" Uroša. Donje Selo zauzeto je za jednog dana. Cijelo prije i poslije podne u gradu se osluškivala pucnjava i detonacije iz tog pravca. Kuće su bile u plamenu. Zašto kuće? - pitao se P.

– Zato što su kukavički ubili Veliju - neko je rekao - svo je selo spaljeno.

Velija je odmah poginuo. Još su pozivali Srbe iz sela na predaju. Izašao je naprijed sa megafonom da odlože oružje. Pogođen je u potiljak. I na mjestu ostao mrtav. Bio je poštenjačina. Čuvši za smrt P. se upita gdje su u tom trenutku bili ostali.

 

Među onima koji nisu odselili, bilo je dosta ljudi iz Donjeg Sela koji su i dalje išli na posao u Konjic. Nisu se hteli miješati i bilo ih je strah od politike njihovih zemljaka, članova SDS-a, koji su se nauružali. Sada su redom svi stanovnici sela pohvatani i zatvoreni u logor u Čelebićima. Neki su, naročito starci, uskoro imali sreću da budu pušteni a drugi nisu. Jedan je broj Srba iz Donjeg Sela uspio da se izvuče i u noći sa oružjem dočepa Bradine.

Govorilo se da ima mnogo mrtvih, "mnogo", ali niko nije mogao reći tačno koliko.

Lazo o neslaganju naroda

"Više bi puta, na primjer, u toku rata kada bi počeo ti govorit protiv tih neprijatelja, ustaša i četnika - a on je to sve znao i kada kritikovao - ali, ako ti njih počneš kritikovat, on ih stane "hvalit", pa kaže:

- To su "vitezovi". Kad je ovakav narod i treba da ga ruše!

Biva, eto, u stvari, razumijevao je da se narod ne slaže, svakako i nek se ruši kada neće u prikladu... kada neće složno."

TELEFON

Njegov unutrašnji nemir sasvim se pojačao od trenutka kada su telefonske veze Konjica sa ostatkom svijeta prekinute. Rat je stigao uspijevajući da ljude zateče svojim iznenadnim dolaskom. Za stanovnike grada sada je bilo lakše dočepati se Italije, ili Engleske nego otići na Borke. Pošto se front uspostavio, ni jedan put više nije vodio u tom pravcu bez opasnosti po život. Na osnovu glasina i koncetrisanja vojske u Konjicu, bilo je očigledno da će TO i HVO napasti Borke da bi uništili baterije na Prenju, i da bi se osvetili.

P. nije imao načina da provjeri da li mu je porodica i dalje gore.

Njihova vikendica, gdje ih je sklonio od prijetnji avijacije, sada se pretvarala u moru.

Čar i ljepota prirode oko Konjica počivala je istovremeno na nježnosti i divljini. Nježnost kod ljudi više nije postojala ni u tragovima, dok je divljaštvo, miješajući se sa mržnjom, postajalo način življenja, gorim od onoga od životinja koje su nastanjivale okolne planine i šume. U Konjicu govorilo se samo o "četnicima" koji pucaju sa tih planina i osveti prilikom koje "ni jedno dojenče ni starac gore neće biti pošteđeni."

– Kamen na kamenu neće ostati.

Kako provjeriti da li su otišli, neprestano se pitao P. Neko mu je predosjećanje uporno govorilo da oni to i dalje nisu učinili. Od strahovanja nije nalazio san. Prizori sa Donjeg Sela stalno su mu se motali po glavi. Toliko bi volio da su sada na obali mora i da se kupaju na maloj plaži ispod stana njegovih roditelja. Volio bi da, daleko od grmljavine topova i rata, klinci plivaju, trče, naveče slobodno šetaju, ne misleći ni na šta drugo, čak ni na njega koji, ostajući da čuva njihovu crvenu ribicu, to više nije mogao.

Mislio je na mogućnost kako da im pošalje "šifrovanu" poruku preko radio Konjica koji se gore čuo i već se bio dogovarao sa rajom iz Nadine ekipe kako da to izvede a da ništa ne bude sumnjivo, jer svaka je veza sa "četnicima" podrazumijevala veliki rizik. Već je počeo sastavljati poruku u kojoj ne bi bilo nikakve aluzije na Borke kao i Herceg-Novi u "neprijateljskoj" republici.

"Baba i deda čekaju porodicu M. na moru" što bi bilo dovoljno da im se prenese njegova naredba. Nadina je ekipa bila spremna da mu učini uslugu jer su dijelili njegov strah.

Zašto im nije rekao da odmah krenu. Može se dogoditi da sada, kada se rat zakolutao, Roka više nije u stanju da ih vozi. Odakle to predosjećanje?

Upravo je sastavljao poruku, kada se telefon oglasio. Bilo je oko devet sati naveče. On pomisli da je to "njegov gluvonjemi prijatelj".

– Zdravo - Bio je to Nadin glas. Govorila je brzo i tiho, kao da nije htjela da je neko čuje. - Slušaj me dobro. Upravo smo saznali da je proradilo nekoliko linija preko Sarajeva. Narod to još ne zna. Sjedi za telefon i okreći Herceg-Novi dok ga ne dobiješ... ćao!

P. primače stolicu i poče da okreće broj. Veza se ponekad prekidala odmah poslije drugoga broja, izlaznog, nekad iza četvrtog ili petog. Desilo bi se da stigne i do sedmog. Trebalo je da prođe osam. Nakon pola sata začu kako na drugom kraju žice negdje zvoni telefon. Samo da nije okrenuo pogrešan broj.

– Alo - bio je to glas njegove majke.

– Zdravo, mama, ovdje P.

– Zdravo, sunce moje - glas joj je drhtao - kako si?

– Dobro je.

– Je li istina da bombarduju Konjic? Imaš li šta da jedeš...

– Imam, svaki dan smo bombardovani, ali nema problema... - P. se bojao da se linije ne prekinu - Treba da se požurim... Da li je Tijana sa djecom kod vas?

– Nije, nisu stigli.

– A u vražju mater!... - P. istovremeno osjeti bijes i slabost. Zatim reče ono što je unaprijed spremio u slučaju da nisu otišli - Slušaj me dobro... Reci Mlađi i Risti da se snađu, kako znaju, da ih dovedu u Herceg-Novi. Ne znam zašto već nisu dolje kako sam im rekao da postupe ako rat počne ovdje... Ostavio sam im auto i novac. Hoću po svaku cijenu da su kod vas... je si li razumjela?

– Dobro, hoćeš li da govoriš sa Mlađom?

Zatim ponovi istu stvar burazeru.

– A ti, kako si?

– Pepsi i Dojc stalno su sa mnom... - P. nije uspijevao da se povrati od šoka - Neprestano mislim na njih gore. Borci će sigurno napasti.

– A stanje u Konjicu?

– Loše, jako loše. Ludnica... Ali hoću da ovdje ostanem dok se rat ne završi, poslije, ne znam. Ima toliko mržnje zbog bombardovanja naših "rođaka" sa Boraka, a i bez toga, da ne vidim kako bih jednog dana mogao opet dovesti klince.

– Mama želi da ti još govori.

– Nisi mi rekao kako se snalaziš za hranu?

– Nemoj me nervirati sa tim... Sa Pepsijem navikavam se na makrobiotiku, ako znaš šta je to. Kažem ti da se za mene ne trebate brinuti. Naročito ću biti dobro kada oni budu kod vas.

– Sine, ne brini se, učinićemo sve da dođu što prije... - bio je to njegov otac. Linija se prekide.

P. nađe cašu i flašu preostalu od sinoc. Sasu u grlo jedan konjak, zatim i drugi. U nekoliko minuta popi ih četiri.

Zašto nisu otišli za Herceg-Novi? Put za Crnu Goru nije valjda već presječen od TO et HVO kao što se govorilo po gradu.

Za tih nekoliko dana dok se mogao zvati ostatak svijeta P. je iskoristio priliku da okrene dva broja u Francuskoj. Uspio je da dobije jedan. Kukoffi izgleda nisu bili u Parizu.

Treceg dana njegov mu je otac mogao reći da su uspjeli poslati poruku porodici na Borcima preko njegovog, Pespijevog i Seninog prijatelja, "Garinče", koji je već duže vremena živio u Titogradu.

Lazo i partizani

"U toku rata nije bio strašljiv. Hrabrio je i kuražio ljude...

I onda, mrzio je svaku vojsku. Nije vojske nikako volio... Klanjao se od svake vojske, samo nije od partizana. Ali, na kraju krajeva, nije ni njih simpatisao. Čim se oslobodila zemlja i oni su mu postali neprijani, ni sa njima se nije slagao. Nije volio nikakvu vlast, a tokom rata simpatisao ih je i obožavao."

NA MOSTU

To je proljeće bilo najsunčanije koje je P. upamtio u Konjicu. Napušten od ljudi koji su sa sobom odvezli svoja auta i buku, grad se najednom prikazao čist i ljepši nego ikad.

Išao je prema školi. Bilo je oko deset sati, dio dana koga je najviše volio. Pošto je već skoro prešao most, naleti na Ibru. Ibro je bio iz muslimanskog sela Gakići, pored Boraka, prema Neretvi. Bili su poodavno drugari i P. je bio iznenađen što ga vidi.

– Kada si sišao?

– Ima pola sata, možda,... Svi smo sišli... - Ibro je teško govorio, glasom koji se svaki čas prekidao. Pogled mu se nije mogao usredsrediti na jednu tačku... Samo su došli i rekli nam da napustimo selo. Imao sam tek vremena da uzmem jaknu i ličnu kartu prije nego što su počeli da pale... Sve su kuće u selu spaljene... Ni štala nije ostala... Ostao sam ti bez ičega, a znaš i kakvu sam kuću imao i ostalo...

– Kakva ludost - P. osjeti kako mu se oči pune suzama pred tim delijom od stotinjak kila sa kojim je toliko puta igrao lopte na Boračkim ledinama.

Poznavao je i njegovu ženu i djecu. Gordan i Zoran ljeti su često išli u šumu da sa njima čuvaju stoku - šta ćeš sada?

– Ne znam, ništa ne znam, eto, svi smo živi... ali ne znam... svo je selo sišlo. Mnogi ne znaju gdje da prenoće niti šta će sutra jesti... Kada su Vlado i ostali pušteni otišli smo im kućama. Susjedi smo... imali smo povjerenje jedni u druge. Prije nekoliko dana sjedili smo skupa i pjevali... Neki su se preko noći promijenili.

– Da bar Denje Selo nisu spalili, mogli biste se smjestiti... Ne shvatam zašto se pale kuće... Ne vidim čemu ovo vodi - P. je govorio rascijepana srca.

– Ne shvatam ni ja, ništa... Imam ovdje burazera...

Nisu mogli da suzdrže suze. Prolaznici su ih gledali obilazeći ih.

P. se sjeti da kod sebe ima pet hiljada dinara koje mu je Dojc dao da negdje potraži kafe.

– Uzmi ovo.

Ibro stavi novac u džep što ga još više uzbudi. Bilo ga je teško gledati dok je plakao kao dijete.

– Znaš li gdje stanujem? - upita ga P. vadeći iz džepa pero i parče papira.

– Otprilike.

– Evo ti moj broj telefona, u podrumu imam još dvije vreće brašna. Daću ti jednu.

P. se rastade od Ibre i produži u školu izbjegavajući glavnu ulicu.

Uspio se smiriti tek kada se zatvorio u kancelariji. Zatim ode u WC da se umije. Vrati se da bi uključio kasetofon. Ta iznenadna želja koja se u njemu budila, bila je jedini spas u opštoj ludosti. Bio je to najbolji način da nekud pobjegne.

Neko pokuca na vrata. On otvori.

– Dobar dan, šta radite? - Bila je to Lejla, sa svojim uvijek veselim glasom kao da dolazi prijateljici na kafu. Tada P. učini nešto čemu se nije mogao oduprijeti. Poljubi je u obraz i stisnu od svoje tijelo. Djevojka se iznenadi.

– Nemoj mi zamjeriti, molim te. Upravo sam čuo takve stvari da mi to treba... Treba mi nešto ljepše od ove stvarnosti... - nevješto se pravdao.

– Naišla sam da vidim ima li koga u školi.

Voljela je učionicu i ova joj je nedostajala. Kao da je ništa drugo nije zanimalo.

– Šta je ovo? - nage se prema kasetofonu.

– Nešto posebno. Htio sam ti jednom pokazati, ali nisi imala vremena.

– Vi pišete?

P. se nasmija. Mnogi u Konjicu nisu imali pojma da ponekad gubi vrijeme na sklapanju riječi.

– Da, pokušavam da pišem neke knjige.

– Mislila sam da slikate.

– Više ne mogu, već godinama.

– Zašto? - Bila je malo razočarana - smatram da je slikarstvo nešto najljepše čime se čovjek može baviti.

– Da, ali više nisam u stanju da to radim. Osjećam samo potrebu za riječima.

– Slikarstvo je ipak ljepše - Lejla nastavi da žali i dalje slušajući kasetu.

– Jeste, lijepo je. Ali, možda više nije vrijeme za slikanje - reče iskljucivši kasetofon.

Razogovor mu je jako prijao. Htio je da ga nastave. Sjeti se da u fijoci ima jedan primjerak svoje zadnje knjige - jedan od deset koje je dobio iz Sarajeva na par dana prije izbijanja rata. Šta će ostati od ostalih 2990, pomisli dajući knjigu toj mladoj osobi koja mu se iznenada pričini kao velika protivurječnost.

– Neceš napustiti Konjic?

– Hoću - pogleda knjigu iznenađena.

– Ako voliš maštu i putovanja, možeš je pročitati.

Ona je uze odajući utisak da nije previše zainteresovana. Pošto je izašla, P. opet uključi kasetofon. Po svaku cijenu mora završiti taj posao.

Lazo i čobansko pitanje

"Onda, kada je bio u kolibi - bila jedna koliba tamo gdje su Lambići, od drva i dasaka, ona obična koliba - i kuho je hljeb. A došli bi čobani i pitaju ga:

- Lazo, šta to - a vide šta radi.

To običaj na selu, vidi te šta radiš, a pita te šta radiš - radiš? Šta to radiš gospodine Lazo? - a vide da mijesi hjeb.

- Evo - kaže - orem".

"AVIONE, AVIONE! BACI NAM BOMBONE!"

Pepsi se sjećao, kada je bio mali, da bi, opazivši u nebu avion, sa ostalom djecom stao da za njim trči i viče:

Avione, avione! Baci nam bombone!

To je rado spominjao dok bi sa P.-om upoređivao njihovo djetinjstvo sa djetinjstvom njihove djece koja su imala "sve", ali koja nisu izgledala toliko sretna kao što je to bila njihova bosonoga i često gladna generacija. Sada je koristio novu priliku da u  "truetu" sa Dojcom i P.-om zapjeva staru pjesmicu.

Naime, avioni, često po dvoje, sve su cešce prijetili da im na glave sruče svoje "bombonice".

Zapravo, brzo su shvatili da meta aviona nije bilo samo naselje koliko prostor oko vojne fabrike, stanica i prilazi vojnoj pošti Ljuta.

Rafali protivazdušne artiljerije načičkane po brežuljcima oko grada upozoravali su da se neki od tih aparata upravo primakao. Na radiju se tvrdilo da su Konjični uspjeli da ih nekoliko sruše.

Čim bi pucnjava započela izašli bi u natkriven prolaz između zgrada da vide šta se događa na nebu. Zastrašujuca buka letilica, koje su se obrušavale i isto tako brzo nestajale zamičući negdje iza planina, uvijek je bila praćena kišom metaka prema nebu.

– Možda nose "krmače"?

– Kakve "krmače"? - upita P. Igora koji se izdavao za poznavaoca naoružanja.

– To su velike bombe od 500 kila.

– Juče su jednu bacili na Bijelu - reče Dojc pošto se kao i uvijek raspitao u centru za "informacije", "Boleru". - A drugu, prije nekoliko dana prema Bradini. U Bijeloj zbrisala je sa zemlje četiri kuće. Srećom da su bile napuštene.

– Piloti su primorani da ih bace prije nego što se vrate u bazu - tvrdio je Igor što zabrinu P.-a naročito s obzirom na trenutnu buku avionskih motora u zraku - ...Tamo gdje padne, ne mogu te spasiti ni četiri betonske ploče. Ima ih koje su teške i tonu.

P. diže pogled prema ploči iznad glave. U sebi ih izbroja samo tri.

U tom trenutku, tutanj obrušavajućeg aviona izmjeni mu u sekundi agregatno stanje krvi. Istovremeno se prolomi užasna eksplozija tačno iznad njih. Poput pantera on đipi u pravcu stepenica i podruma. Ostali ne stigoše ni toliko da učine.

Izvlačeći se poslije nekoliko minuta iz skrovišta, on im se prikljući i ugleda kako se u šumi iznad stanice nešto dimi. Eksplozija nije bila od "krmače" već od rakete ispaljene iznad kuće. Ta mu se "krmačina" sekunda pričinila zadnjom u životu.

Lazin savjet osnovcu

"Ima puno detalja o Lazi... ovako, jedan koji je meni najviše osto u sjećanju je kada sam završio osmoljetku i pošo sam da se upišem u mašinsku tehničku školu. Prevoz je bio najredovniji i najsigurniji sa balvanašima, auta teretna što su vozila balvane... i sa jednim šoferom koji je u neku ruku legenda Boraka, Suljom Talovićem, bili smo u kabini gospodin Lazo i ja... Pita me Lazo:

- Jovo, kud si pošo?

Ja mu velim:

- Idem gospon Lazo da se upišem u školu.

- Koju školu?

- Mašinsku tehničku.

On se s puno ironije nasmijao i veli:

- Poslušaj ti čika Lazu, idi ti u šumare. Imaš jednog brata inžinjera, drugog zanatliju. Obadvojica rade u Igmanu, prave metke da se ljudi ubijaju. Kloni se ti te civilizacije, ništa ti dobro donijet neće... Idi ti u šumare na čist zrak!

Često se sjetim toga. Dobrim dijelom bio je u pravu."

AVION META

Nekoliko dana prije zauzimanja Ljute, nije bilo borbi oko Konjica. Za tu malu postaju u usjeku Neretve, trebalo se dobro pripremiti - s jedne strane zbog važnosti plijena, a s druge, bar po prognozama dežurnih "stručnjaka", jer je sve bilo minirano.

Međutim, Ljuta je zauzeta bez otpora. Vojske iz Konjica našle su oružje, ali od vodnika i njegovih vojnika ništa. Uprkos okruženju "odakle se ni miš nije mogao izvući", vodnik Radović je nestao.

Nekoliko dana poslije tog događaja, koga su TO i HVO proslavili mnogobrojnim pucnjevima u zrak, slijedio je nastavak priče o vodniku Radovicu i njegovim vojnicima. Sve je počelo sa tim čudnim avionom koji je najednom stao da kruži i izvodi akrobacije u nebu iznad Konjica privlačeći na sebe neviđenu kišu olova.

Pilotova predstava trajala je nekih pola sata. Međutim, nasuprot drugima koji su, ili sasvim visoko ili u brišućem letu, odnekud naglo dolazili i zatim isto tako nestajali, ovaj je to činio na dovoljnoj visini da izazove protivavionske strijelce a i da ga ovi istovremeno ne mogu dohvatiti.

Za vrijeme tog smrtonosnog pljuska ispaljenog na njega, on se stalno okretao u istom komadu neba izlažući se riziku koga niko nije mogao drugačije protumačiti nego kao pilotovu ludost.

– Nije mi jasno šta hoće ovaj momak - pitao se naglas P.

Skoro u istom času privuče ga nešto u pravcu Bradine.

Nešto se tamo dešavalo.

– Vidiš li dim od eksplozija na onom brdu? - upita Igor?

– Vidim,... ma šta se tamo događa? Ima neki helikopter!

Tada shvatiše da avion iznad njih služi kao lažna meta a da se glavni događaj odigrava na brežuljku iznad koga se primjećivao jedan ili dva helikoptera.

U tom su trenutku mogli samo nagađati zašto se na jednom pustom i beznačajnom brdu vodi bitka. Bila je to naime akcija spašavanja vodnika Radovića i njegovih vojnika. Po onome što se sledećeg dana pričalo po gradu, oni su se iz obruča u Ljutoj izvukli kroz jedan podzemni tunel koji je vodio kroz srce planine do mjesta gdje su ih helikopteri došli pokupiti.

Takođe se govorilo da je jedan od dva helikoptera tom prilikom oboren. Poslije, razmišljajući o neobičnom događaju, P. je najviše bio opsjednut pilotom u avionu koji se okretao iznad grada i nastojao da ga zamisli u kiši metaka.

Lazo kosac

"Gospodin Lazo Drljača jako je volio ljude težake. Tako je često dolazio kod kosaca i drugih radnika po Boračkom polju. Jednom prilikom, bez poziva, došao je sa svojom kosom i priborom da učestvuje u košenju trave i on je tako radio nekoliko dana. Kada je bilo da mu platimo:

- Kolko gospon Lazo da platimo dnevnicu?

On je pito:

- Koliko Pante Sarića košta dnevnica?

Mi smo rekli:

- Pa to je najbolji kosac. Njegova je dnevnica dosta velika.

- Moja je još vrednija. Ja imam svoju kosu, svoju hranu, a Panto ima zadružnu kosu i zadružnu hranu. Prema tome, njegova bi dnevnica trebala biti manja, a ja sam i kosac, a posebno akademski slikar koji takođe znam a radim tezačke poslove."

ŠEGINA KUĆA

Za tih par sedmica avionskih "posjeta" i njihovih "bombona", više se događaja zbilo kod P.-a. Najprije, od straha, jedna je žena, koju P. nikad ni prije ni poslije nije vidio, prilikom bombardovanja pobacila u maloj Gordanovoj i Zoranovoj sobi, koja se u cijeloj situaciji pokazivala kao najsigurnija i uvijek spremna da primi nove goste. P. nikada nije mogao predvidjeti ko će u njoj provesti noć. Kada ne bi bilo prečih slučajeva, onda su se Zvonko i Igor prepirali oko kreveta, jer nijedan nije htio spavati na gornjem, onom pored podrumskog prozorčića. Napokon, Haso je odlučio da ipak skloni porodicu u Jablanicu, na petnaesetak kilometara od Konjica. Tamo se, izgleda, bombardovanja i eksplozije u Konjicu uopšte nisu čula a narod je živio sasvim drugačijim životom. Nena je ipak ostala i manje više svake je noći sa sinom, Hasom, spavala u velikoj sobi. Čim bi svanulo, njih su se dvoje peli u svoj stan da bi uskoro pozvali P.-a na kafu ili doručak, budući da se ostatak "gostiju" sam snalazio i obično već negdje bio izašao.

Na taj način nena je nastojala u neku ruku da mu se oduži na brizi koju joj je pokazivao. Njemu je ona, pak, bila jedno krhko stvorenje, koje je u dedostatku djece, zasluživalo više pažnje od ostalih. Naročito je uživao u tome što ga je rado slušala i potpuno se predavala njegovoj brizi i pažnji. Čim bi njen "komandant" bio u blizini, lice joj je se pretvaralo u osmjeh koji je zračio povjerenjem i olakšanjem. Da bi mu učinila na volju, čak i kada joj nije bilo do toga, ne bi odbijala njegov sok ili tanjir hrane koja je izlazila iz Pepsijeve kuhinje a za koju bi se on obavezno pohfalio da ju je lično spremio.

Jedan od "gostiju" bio je i Šega. Čim se javila prva opasnost da će grad biti bombardovan P. ga je pozvao da preseli kod njega s obzirom da mu je kuća bila prilično stara i bez ijedne betonske ploče. Osim toga njegov je kolega imao nesreću da mu se kuća nalazila odmah pored džamije, omiljene mete strijelaca sa Prenja i Boraka. Tako je jednog dana njegova kuća pogođena, ne suviše, ali dovoljno da Šega više nije imao želju da u njoj spava. Sledećeg dana preselio je kod P.-a sa dvije torbe hrane i odmah se bacio na kuvanje kao i da zavodi red u kući. Jedina stvar koja je ostala nepromijenjena bio je Pepsijev zadatak da svako jutro "nahrani stoku" - Gordanovu crnvenu ribicu. P. je jedno prije podne otišao sa njim da zamjeni polomljeni crijep na krovu od kuće mu. Na žalost, sa svojim isuviše istrošenim profesorskim nervima, Šega nije uspio da dugo ostane kod P.-a. Nije se nadao tolikom svijetu i petog dana, on ih napusti da bi potražio manje promjetno mjesto i naročito gdje "se manje puši". Sa svoje su strane Dojc, Pepsi, Zvonko, Igor, kao i P. odahnuli od njegovog "terora".

Sutradan naveče, od Šeginog odlaska, Pepsi, Dojc i P. čekajući "da počne" ubijali su vrijeme igrajući remi. Bilo je oko deset sati kada se začula prva detonacija. Već su bili toliko iskusni da se nisu ni pomakli sa mjesta. Eksplozija je dolazila negdje sa druge obale Neretve.

– Eh, jebi ga! Opet u Šeginu kuću! - reče Dojc bacajući kartu na stočić ispred sebe.

– Boga mi - "ljutnu se" P. - ja mu je više neću popravljati. Dosta mi je i Šege i njegove kuće.

– Aaah, druškane, ići ćeš, ne može tako! Molim te, ne može se jednog dana reći hoću a drugoga neću - Pepsi ga je ružio - Sam si rekao da voliš da majstorišeš, a sada, kada baš imaš priliku da se pokažeš, htio bi podviti rep... Druškane, ne može to tako!

– Uostalom, ko mu je kriv što je pravio kuću pored džamije. Da je bio pametan podigao bi je pored pravoslavne crkve.

Cijelo su to bombardovanje proveli igrajući karte. Veoma su brzo zaboravili Šegu, njegovu kuću kao i zafrkanciju na tu temu.

Sutradan ujutro, primičući se školi, koja je već bila pogođena na strani prema Prenju, P. primjeti dva kratera u asfaltu na raskršću ipred nje i džemije. Sav je pločnik bio prekriven komadima debelog stakla sa školskih prozora i ulaznih vrata. Tek se u trenutku dok se peo uz stepenice prema ulazu sjetio da baci pogled na kuću preko puta koja je činila treću stranu maloga trga. Umalo da je nije prepoznao. Za razliku od džamije, koja je uprkos tridesetak njoj namijenjenih granata, i dalje bila netaknuta i čitava, Šegina se kuća više nije dala popraviti. Osim prizemlja uništenog od mine koja je eksplodirala na metar ispred ulaza i raznijela sve donje prezide, na strani prema Prenju nestvarno je zjapila velika rupa.

Inače, noćna bombardovanja prouzrokovala su dodatnu brigu P.-u i Dojcu. Neime, Pepsi, ni po koju cijenu nije htio napuštati prenose NBA mečeva na satelitskim kanalima. Ništa nije moglo odvratiti tog bivšeg košarkaša i donedavno trenera konačke ekipe da prati igre Miklea Jordana i drugih crnaca pred bijelim gledalištem. Čim bi utakmica počela, trenutno bi ostao hipnotisan i isključen od ostalog svijeta. Više ne bi čuo ni detonacije projektila ni gelere koji su padali po krovu zgrade i dvorištu. Opruſen na podu, u čarapama, sa rukama iza glave, kao da se nalazi na plaži, uživao bi u jedinoj prostoriji u stanu direktno okrenutoj prema Roki i njegovim drugarima na Prenju. Dojc, Zvonko, nena, Igor i ostali, kao i P., uzalud su ga molili da im se priključi ispod stepenica. Samo bi odmahnuo rukom da ga ostave na miru.

Jedino bi, ako bi eksplozije počele da kvare sliku, izlazio na trenutak u hodnik da se požali P.-u: "Mogao bi ipak reći Roki da malo smanji".

Čim bi se meč završio, priključivao im se i prepuštao opštim kritikama i grdnji.

Tako je sve trajalo do noći kada je pala prva mina na koji metar od zgrade, tojest Pepsija. Tada je ekipa plašljivaca ispod stepenica imala priliku da se divi brzini i izvanrednim bosonogim skokovima jednog bivšeg košarkaša ka podrumu.

Lazo i inspiracija

"I Božo sjedi za stolom, a Lazo pored njega. Ništa on ne govori Boži, niti ovaj Božo njemu. On jami samo olovku i jedan karton. S onom olovkom, čini se meni, samo što šarlata tamo vamo. Odma olovkom - Božo ko stvoren izađe. I onda on po tim crtežima radi te boje i šta ja znam.

Ja znam jedanput - bili smo u koscima, onda bješe za vrijeme stare Jugoslavije knez na selu i zemalbaša povrh knezova - ... i taj džemalbaša sazove kosce - poštovali ga, to je starješina sela - i ja sam bio u tim koscima u Tranjini, kod vodopada Šištice, ima žičara preko Neretve i tamo se prelazi u selo Kašiće... i on je došo nama tamo da slika te kosce i da slika vodopad. I on je išo tri četiri puta na vodopad i vraćo se - ljut.

I zadnji put kada je otišo, ja ga sreo, ide osmjehuje se, rahat. Kaže, samo priča sam u sebi:

- Daklen, uspio sam, daklen, uspio sam."

 

SMRT RADENKA

Još jedno lijepo jutro i put prema školi. Na autobuskoj stanici ispod partizanskog spomenika mnogo vojnika i kamioni koji čekaju. P. opazi među vojskom Kvočku raskoračenih nogu i sa rukama na leđima. Pravio se već duže vremena da ga ne poznaje i da je zaboravio na čaše koje su ispili u vrijeme dok je još bio samo veterinar.

"Možda se spremaju za Bradinu". Ta mu misao proleti kroz glavu.

Radenko.

Prijatelj "brđanin" već mu danima nije izlazio iz glave. Zadnji put vidio ga je nekoliko dana prije nego što je bio na Borcima i zatvaranja puta prema Sarajevu. Izgledao je uspaničen i samo je stigao da mu kaže da će uskoro postati ujko. Žurilo mu se i nije imao vremena da odu negdje na piće.

Teško predosjećanje javljalo se svaki put kada bi pomislio na trešnje oko njegove kuće.

Od zauzimanja Čelebića, a naročito Ljute, svaki se dan očekivao napad na Bradinu, tu važnu tacku na putu prema Sarajevu. U gradu se govorilo da su se Bradinjaci tako ukopali da im niko ne može prići. P. nije vjerovao u to. Visoke okolne planine pravile su od mjesta samo zamku bez izlaza. Sa svih strana planinski su vrhovi nadvisivali mali srpski gradić okružen muslimanskim selima. Najviše mu je taj položaj zadavao strah kada bi mislio na svog prijatelja.

Sa terase P. je slušao podmukle detonacije iz pravca Bradine. Nije ga mogao vidjeti od brda, onoga kroz koji je prolazio tunel i gdje ga je jedne prilike dočekala olujna kiša. I pored toga njegov se pogled nije mogao odlijepiti od pravca odakle je dopirao odjek borbe. U ranim poslijepodnevnim časovima prošli su prvi kamioni sa vojnicima koji su pucajući u zrak slavili pad Bradine.

– Trideset Bradinjaka je ubijeno!

Zatim:

– Šezdeset Bradinjaka je poginulo!

– Sto dvadeset Bradinjaka... govorile su zadnje glasine.

– ...Najprije su kukavički ubili jednog našeg - Uvijek je slijedio taj izgovor.

Njemu ti brojevi ništa nisu govorili. On je znao, ako gore ima samo jedna žrtva da će to biti njegov prijatelj. Zašto? Nije mogao objasniti. Uostalom, uvijek je tako sa nesrećama. Prvo ih najavi strah. Ili je, možda, znao. Radenko je bio neko toliko pošten da ga ništa nije moglo odvratiti da brani kuću svoga oca, brata, snaje i budućeg neđaka, i trešnje oko nje.

Najprije je pokušao da ne misli na to. Zatim je izašao na ulicu da sazna kako se sve dogodilo. Možda ipak ima nade.

– Vidio sam da se neki žele predati, ali su ipak pucali u njih. Naročito oni koji nisu iz Konjica, oni su pucali... i Njemac. Izgleda da ih je on sam ubio na desetinu - pričao mu je jedan teritorijalac, nekadašnji fudbaler. Sa jedinicama HOS-a stigao je neki Njemac i P. ga je vidio više puta u društvu svog rođaka "ministra za trgovinu i privredu" u vrijeme UJDI-a a sada člana HVO-a. Za tog se Nijemca govorilo da je pravi koljač i da je došao u Jugoslaviju samo da zadovolji svoju želju za ubijanjem. Osjećao se toliko slabim da se nije usuđivao pitati vojnike koje je poznavao ko je ubijen na Bradini.

Prva mu je rekla Jadranka. Čim ga je ugledala, prešla je ulicu.

– Je si li čuo za Radenka?

Međutim, njezina je potvrda imala suprotan efekat. Jadranka je bila stara cura i poznata po tome da je mogla popiti više od svojih kolega muškaraca. Vijest iz njenih usta kao da je najednom dobila šansu da bude netačna. To kod P.-a izazva skoro neko olakšanje naročito što nije mogla tačno potvrditi odakle joj vijest. To je, pomisli, samo jedna glasina više, od onih koje nas uništavaju svojom nevjerovatnošću i nerazumom.

Poslije Jadranke on pokuša da sačuva nadu ne izlazeći više u grad. Čak ni sledećeg dana.

Dojc i Pepsi znali su za Radenka samo po pričanjima P.-a.

 

Srbi na Borcima svetili su se za pad Bradine. Te noći stanovnici Konjica doživjeli su dotle najgore bombardovanje - teško i novo po granatama koje su razarale grad. Neki su govorili da je to artiljerija a drugi su tvrdili da su tenkovi. U svakom slučaju detonacije su bile mnogo jače od mina koje su prethodno, i pored svega činile samo površne materijalne štete po gradu. Osim toga ovi su projektili najavljivali svoj dolazak zviždukom koji je parao noć, uši i mozak.

Eksplozije koje su dolazile sa druge obale išle su u paru, u savršenim intervalima i svojom silom sve više se primičući.

– To su tenkovi - tvrdio je Haso.

Pepsi i Dojc, još nisu bili stigli. Osim nene, bila je tu opet sva Hasina familija koja se u međuvremenu vratila iz Jablanice.

– Rekle su mi da se dosađuju - Haso je objašnjavo.

Prisustvo djece u tom paklu činile su P.-a dodatno nervoznim. Tim više što se Radenkova smrt sve više oslikavala u njegovoj glavi kao stvarna uprkos želji da je ne prizna.

Djevojčice su se neprestano smijale. Taj se smijeh, od djece sa neke lutkarske predstave, miješao sa praskom granata na neki morbidan i sulud način. Zvonki dječiji glasovi bili su neprirodni i on ih nije mogao slušati.

– Izgleda da je Radenko, jedan momak koga sam jako volio poginuo - reče Hasi koji ne reagovaše. Razum od ovoga kao da je skroz bio paralisan.

Mora da je doveo porodicu radi svog vlasititog straha. Smjeh od djevojčica parao mu je mozak. On se pope i sjede na stepenište iznad njih. Tada opazi u pomrčini kako neka silueta otvara ulazna vrata. Bio je to Zvonko. Držao je u ruci flašu. Upali šibicu i prepozna P.-a, zatim sjede ne stepenicu pored njega.

– ...Tu si? – njegov ga je glas odavao da je poptuno pijan.

Disao je veoma teško prije nego što je počeo govoriti... - Donesi nam caše...

Djevojcice su se i dalje kikotale. Haso se smijao sa njima. P. siđe u stan da potraži caše. Flaša je bila puna. On ih napuni prosipajući alkohol po stepeništu.

– ...Radenko je mrtav... - P. je pio. To mu je bilo toliko potrebno - ... On i njegov brat poginuli su jedan pored drugog... - nastavljao je Zvonko jedva uspijevajući da izgovara riječi.

P. se uze za glavu. Zvonko mu pruži cigaretu.

– Raspitivao sam se... sa Osmanom, provjerili smo spisak poginulih na Bradini... Ima još nekih izgleda, možda... ali ti, ti ne trebaš da se raspituješ za njega... Još ćemo sutra vidjeti. Ne mogu da vjerujem. To mi ne ide u glavu... svi su ga voljeli i nikoga nije mrzio... - Plakao je. P. se takođe nije mogao suzdržati. Hasina žena reče djevojčicama da šute. Zvonko je i dalje govorio o tuzi za svojim nekadašnjim cimerom - Ne mogu da shvatim da je jedan Radenko mrtav... jednostavno ne mogu, svako drugi da, ali on ne... A ti, P.-e, ti treba da ideš...

P. je ćutao.

– ...Zašto?

– Ne treba da ti objašnjavam... Ima ljudi koji te ne vole...

– Ne vidim zašto bi me neko htio. Nisam se želio boriti... namjeravao sam dočekati kraj rata u Konjicu.

– Ne govori gluposti... Ja ću ti dati moju ličnu kartu da bježiš preko Hrvatske... Užasne se stvari mogu uskoro dogoditi u Konjicu. U gradu već ima petoro poginulih od bombardovanja, od čega je dvoje djece. P. je praznio caše sa lozom jednu za drugom. Vrisak granata od kojih je grad podrhtavao, do njih nije dopirao.

– ... Strah me takođe za Đuru - Zvonko je govorio o svom drugu iz šahovskog kluba.

– Zašto? - zapita P. - Đuro je invalid i ostao je sa djecom i ženom.

– Previše priča, znaš kakav je. Ne pazi šta govori. Misli ako je sakat, da može svašta reci.

Popili su cijelu flašu ali P. nije uspio da osjeti olakšanje od alkohola.

Kada je bombardovanje prekinulo, on ostade još dugo u društvu Zvonke, Pepsija i Dojca koji su stigli u međuvremenu. Igor je bio mobilisan i to je veče negdje držao stražu.

U krevetu, mislio je samo na dvije stvari - Radenkovu smrti i kako otići. Smrt tog voljenog bića govorila mu je iz mraka sobe da će se uskoro u Konjicu događati grozote i da Vladin otac nije bio u pravu kada je upoređivao ovaj rat sa onim od prije pedeset godina. Poput zrna pustinskog pijeska Radenko je otišao sa ovog svijeta štiteći kuću svoga oca i rodnoga sela, jedine koje je imao. Umro je zbog suludih umova koji su žrtvovali njegov život da bi, pored vatre kamina, crtali linije na velikim papirima želeći između njih više planina i rijeka. Za ideje koje nisu bile njegove, ubijedili su ga da će biti izdajica ako napusti kuću i selo, a Radenko nije bio kukavica. Umro je od ruke nekog drugog ratnika, kao i on bijući se za pravednu stvar, i ne znajući takođe da je ta stvar od njega činila samo oruđe smrti i za koju njegov život, isto tako, ništa ne znači.

Ima li na svijetu ideje koja vrijedi jednog jedinog ljudskog života? Na pomisao na tu licemjernu izmišljotinu zvanu patriotizam P.-u se povrati.

Lazini svatovi

"Gospodin Lazo, pored ostalog bio je poznat po tome što se u sedamdesetim godinama zaljubljivao u djevojke koje je on izuzetno volio, posebno crnke.

Tako jednom pilikom on se zaljubio u neku Danicu Č.rodom iz Glavatičeva. Jedne večeri on je došao kod mene da idemo u svatove i došli smo kod Luke Mićevića, našeg komšije i bili smo tu: ja i Todor, Lukin sin. I tada je, kada smo stigli, Lazo rekao:

- Danice, mi smo došli. Ja se ženim.

Ona je to odbijala i na njega... na neki način, drsko se malo ponašala. Međutim, Lazo je rekao:

- Ona mene voli, ovo je ništa.

I tada od toga nije bilo ništa, ali i dalje je Lazo zaljubljen u Danicu."

MOBILIZACIJA

P. je bio u niši i kuvao. U dedostaku drugog načina da odvrati misli to ga je odmaralo. Spremao je svoj "specijalitet" – grah. Dugo je držao glad u stomaku i mogao se ostaviti za sledeće dane u frižideru. Inače, Dojc i on počeli su cijeniti Pepsijevu makrobiotičaksku hranu. U nedostatku "algi i čudesa" čak i u vrijeme mira, Pepsi je, kao pravi mudrac, uvijek čuvao znatne zalihe koje je popunjavao bilo u Sarajevu bilo u Italiji. Uprkos svemu, čim "Biljka" ne bi bila tu, Dojc i P. koristili su priliku da izvade iz zamrzivača ponešto od životinjskog porijekla, što je još bilo ostalo, da ga na brzinu bace na tavu. Pošto su učinili uobičajen krug oko grada u Folciki, jednom od rijetkih vozila u gradu, koje, zbog svoje bremenitosti, i dalje nije bilo konfiskovano ili ukradeno, Pepsi i Dojc se vratiše sa svježim vijestima iz "Bolera".

– Za nekoliko dana biće proglašena opšta mobilizacija - reče Dojc čim su ušli.

– Kao u Sarajevu? - upita P.

– Da, za svo stanovništvo, i ti takođe.Mnogo se spominjala mobilizacija u Sarajevu gdje su, po onome što se govorilo, na mjestu ubijali Srbe koji su odbijali da uzmu oružje.

"Bićemo zadovoljni onog dana kada budemo imali čisto srpsku jedinicu koja će se boriti protiv agresora..." izjavio je tih dana na radio Sarajevu jedan od komandanata TO-a. Istovremeno se izraz "pošteni Srbin" sve više upotrijebljavao da bi označio one koji su radije birali mobilizaciju nego ono najgore.

– Ja nisam "pošteni Srbin" i ne želim da se borim protiv rođaka na Borcima. Uostalom, podjednako žalim sve učesnike u ovom ratu.

– Boga mi, tako ti je. Tako smo čuli i smatrali smo da ti to trebamo reći.

Znamo u kakvoj si situaciji. Na tvom bi mjestu možda i ja isto reagovao.

– Više volim da me na mjestu ubiju. Nisam se htio boriti protiv vas i isto tako neću ni protiv Srba... U ovom ratu niko me neće prisiliti da se stavim na nečiju stranu. Pepsi poče da postavlja sto.

– Ima još jedna stvar - nastavi Dojc - U gradu se priča da među Srbima koji su ostali imaju dvije vrste - ili zaista pošteni ili oni najopasniji.

– Pretpostavljam u koju grupu mene svrstavaju - izusti P. sa smješkom koji to nije bio.

– Svi znaju da si bio specijalac.

– Ali svi bi takođe trebali znati da sam nekakav umjetnik, da u mojim tekstovima govorim najradije o ljubavi i da sam učestvovao ili pomogao organizovanju svih manifestacija za mir u Konjicu.

Dojc i Pepsi su šutjeli. Htjeli su mu reći da je sve to što on njima priča beskorisno i da bi to trebao objasniti nekome drugome.

– Ipak bi se mogli poštediti oni koji ne žele učestvovati u ovom sranju.

– Šta ćeš onda da uradiš? - upita Dojc.

– Ne znam, još ću da vidim nekoliko dana. Možda sam na putu da donesem jednu odluku.

Lazo začaran

"Pričo je on meni kako se zaljubio u Danicu Č. kaže:

- on je mjesec dana u Bukovici pod vedrim nebom spavo samo da joj vidi noge kad Neretvu prelazi za govedima.

- Bože moj zagrnula je se ona... noge I kasnije sam - kaže - ja bio očajan. I kaže da mu je učinila nešto... da mu je bacila čini... tako je bio sujeveran poslije. I da mu nije bilo babe Nene, Nenaduše - Ta je baba Nenaduša bila iz Bijele, vračara, šeitan sa Donjeg Sela... na svoju ruku... Da mu je nije bilo te babe Nene da bi fantaziro... da ga je baba Nena spasila."

LUDOST

P. Je teško uspijevao da piše. Još mu je bila ostalo pola od jedne kasete i žurilo mu se da je završi. Tek će poslije toga moci praviti planove. Već sedmicama nije bio ista osoba. Poslednja knjiga, njegovo najbolje sklonište više nija bila u stanju da mu pomogne. Zbilja oko njega pokazivala se toliko raspamećenom da je zatvaranje u sličnu stvar kao što je pisanje postajalo opasno. Uprkos svemu, svaki je dan odlazio do škole. I pored bombardovanja i prividne beskorisnosti svog jedinog svakodnevnog izlaska iz kuće, jer ga niko na to nije prisiljavao, on je i dalje navraćao. Provjeravao bi, između ostalog, da li je zadnje bombardovanje napravilo kakve štete u učionici sa računarima.

Zatim, Lejla. Još je jednom navratila da mu vrati knjigu.

Bila je "iznenađena".

Htjela je čitati nešto novije od njega. On joj obeća da će joj spremiti poslednji rukopis. Imao je i drugih ali taj je tekst bio toliko drugačiji od uobičajenih, da ga je zanimalo njezino mišljenje.

Tokom nekoliko susreta sa njom, uspijevao je na kratko da doživi iluziju jedne takoreći normalne i intelektualne situacije. Istovremeno, osjeti "opasnot" od sličnih viđanja, jer bi poslije, opet teško padao u mrak. Lejla, međutim, nije bila jedina osoba kaja ga je primoravala da ponekad, uprkos bombardovanjima, svrati u kancelariju.

Već je godinu dana drugovao sa jednim maturantom. Za momka je prvi put čuo prije neku godinu na nastavničkom vijeću. Govorilo se o izvjesnom učeniku koga je trebalo izbaciti iz škole zbog neprestanih izostanaka sa časova kao i nedostatka discipline. Istovremeno je važio kao jedan od najboljih đaka. Privučen slučajem P. upita kolege da "učenik o kome je riječ možda nije zaljubljen?" To izazva smijeh ostalih, ali po riječima "AFŽ-a" koje je bilo upoznato sa svim pojedinostima te vrste kako u školi tako u gradu, Dino je bio ludo zatreskan u jednu malu.

– Ali vi nemate mozga ako ćete izbaciti iz škole momka zato što, u stanju u kakvom je, ne može pratiti vaše dosadne časove. Vašu odluku mogu shvatiti samo ako nikada u životu niste imali priliku da se u nekoga zaljubite. Smjeh se nastavi ali su Dinina osjećanja uzeta za ozbiljno.

Dino je ostao u školi, a P. ga je upoznao tek dvije godine kasnije i to dana, kada je stidljivo zakucao na vrata njegove kancelarije da ga upita može li povremeno doći kod njega da vježba na računaru pošto vlastitog još nije imao. Od tada su se često zabavljali praveći nekakve programe sa kojima će jednog dana "zgrnuti brdo para".

– Možete li mi nešto izvući na štampaču? - stigao je upravo kada se P. spremao kući strahujući od bombardovanja koje se već čulo od strane Bijele.

– Mogu, zašto ne - reče P. vjerujući da neće imati za dugo

– Šta si donio?

– Vidjećete... Neke pjesme - izgovori malo stidljivo i pruži P.-u disketu.

– Tvoje?

– Da, ali ima i crteža.

– Nikada mi nisi rekao da pišeš. Mislio sam da donosiš listinge.

– Hoću da ih pošaljem svojoj prijateljici.

– Gdje je?

– Otišli su u Hercegovinu, u Posušje.

– Dobro, to ćemo brzo završiti - reče P. uvlačeći papir u štampac. Već je bio gladan i htio je ne brzinu učiniti Dini uslugu da bi što prije napustio u zadnje vrijeme najviše gađan dio grada. Kažem vam da ima crteža.

– Nema veze - Nervozan zbog detonacija koje su bile sve jače, P. zapravo nije obraćao pažnju na ono što na šta mu je Dino skretao pažnju.

 

Uvijek je tako počinjalo, u Bijeloj, zatim po središtu grada - Gotovi smo za desetak minuta.

– Hvala vam, profesore.

– Nema na čemu. Kada se radi o poeziji... onda... - učini P. dok je štampač počinjao da škripi.

– Vi... da li vi pišete stihove?

– Ne, nikada - reče P. prateći brzinu papira - ala je ovo sporo!?

– Zabavljao sam se da svaku pjesmu ilustrujem nekim crtežom.

P. tek tada shvati da će mu trebati bar dva sata. Jedna granata pade negdje sasvim blizu. Ipak nije htio odustati od obećanja.

– Dino, ja ću ostati da ti ovo završim, a ti ćeš brisati kući. Izaći ćeš iz zgrade na izlaz prema Neretvi... Nemoj ići glavnom ulicom, Maršala Tita, neprestano je bombarduju. Je si li me razumio?

– Ali, možete mi to završiti nekog drugog dana.

– Neću, hoću da to uradim danas.

Čim je Dino otišao P. odahnu. Trebalo mu je petnaestak minuta da stigne do kuće. Pogleda na sat i zaključi da je mladi pjesnik imao sreću. Za tih četvrt sata sve su granate padale na suprotni dio grada. Tek su poslije toga mine počele da odjekuju negdje iza škole, u pravcu željeznicke stanice. Uvijek se bojao eksplozija, čak i kada bi dječiji baloni pucali. Njegovi su živci otišli k vragu. Zatim je opet osjetio glad. Od nje je postajao još nestrpljiviji. Papir se izvlačio iz štampaca puževom brzinom. Ne može ovako satima čekati.

Napusti kancelariju u nadi da će naći još nekoga u školi.

Zateče Trifka u njegovom kabinetu.

– Sjedi, popićemo po čašu.

Prostorija je gledala direktno prema Borcima.

– Mogli bi sići u moju kancelariju - predloži P. - sigurnije je.

– Svejedno mi je. Ponekad poželim da me jedna od ovih granata pogodi.

– Zašto tako govoriš? - upita ga P. sjedajući u stolicu i posmatrajući lice kolege naspram sebe - Šta se dogodilo?

– Uhapsili su moga brata... i tukli.

– Zašto?

– Nizašto. Pošao je na posao i na jednoj su ga barikadi zaustavili i zatražili mu isprave, iako su ga poznavali, zatim su ga vrijeđali i tukli. Glava mu je u modricama.

– Je si li ga vidio?

– Nisam, nisam se usudio. Ali jedan ga je moj komšija obašao u Čelebićima, u logoru. Rekao mu je da mu pošaljem cigareta... Nikada nije pušio.

Zatim zašuti. P. je htio da mu nešto kaže, ali nije uspijevao da nađe riječ.

– ...Ako si Srbin, nisi niko i ništa.

P. osjeti glavobolju i nemoć da saučestvuje u njegovoj patnji. Ima trenutaka kada smo samo kamen. Nije znao kako da ga ohrabri.

– Svugdje je tako.- Da... - izusti Trifko obeshrabren - ali ne znam, ništa... - u glavi mu je i dalje bio brat. P. učini pokret kao da će se ustati.

– Ne idi. Ostani još par minuta - zatim se podiže i pogleda u hodnik - već sam ti nekoliko dana namjeravao to reći, ali te nisam vidio. Nemam volju da dolazim u školu a danas sam navratio samo da malo budem sam.

– Šta mi imaš kazati? - P. je bio iznenađen njegovim tonom i provjeravanjem u hodniku.

– Samo, molim te da to zadržiš za sebe... - reče sjedajući opet u stolicu - Izvjesni naš kolega okolo priča da ti kriješ radio stanicu i da održavaš vezu sa Borcima... Ti znaš šta to znači.

P. osjeti kako mu se usta suše.

– Ali odakle ti to?

– Nemoj me pitati... jedan se moj komšija slučajno našao u nekom podrumu za bombardovanja.

– Pa, znaš li koliko naroda dolazi da se kod mene skloni?

– Uzalud mi govoriš.

– Reci mi bar ko je taj gad.

Nakon izvjesnog oklijevanja Trifko mu reče ime.

– Onda shvatam zašto okreće glavu od mene na ulici. Pitaću ga da meni to kaže.

– Bolje nemoj. Vidiš da je dovoljno malo...

– Šta mi predlažeš, onda?

– ... Ne znam... U svakom slučaju nije dobro što se tako spletkari. Zaštite, nema.

U hodniku, ču kako štampac i dalje radi. Zatim izađe. Imao je potrebu da korača i da bilo šta čini samo da ne ostane prikovan u školi. Ni jedno ga bombardovanje više nije moglo zadržati da uradi nekoliko koraka i udahne malo svježeg vazduha. Odluči da nastavi do kuće dajući sebi izgovor da je to zbog gladi. Eksplozije su i dalje dolazile iz pravca stanice.

Napolju, nije bilo nikoga. On pređe stari most i poče se peti prema svojoj ulici. Tada opazi trojicu naoružanih ljudi kako sjede u ulazu jedne zgrade. Namjeravao je proći pored njih ne skidajući pogled sa asfalta ispred sebe. Onda je čuo taj zvuk koji ga prenu iz misli vezanih za Trifkove riječi.

Metal koji miluje metal. Nož koji gladi nož. Pođe mu za rukom da ne skrene pogled i, takođe, da ne ubrza korak. Čak mu pođe za rukom da ga uspori. U njemu, rastao je bijes. Kući, nađe Pepsija. Ne govoreći ništa pojede malo sira sa hljebom.

– Ideš opet? - upita ga zacuđeno Pepsi opazivši da se opet sprema.

– Idem, ostavio sam štampač u školi da radi.

– Da te odbacim sa autom? Mine još padaju.

– Neću, želim da idem pješke.

Pepsi je bio vrsta ljudi koji nemaju običaj da insistiraju.

Vraćajući su u školu P. krenu istim putem. Morao je da to učini. Inače, definitivno, više neće biti P.. Trojica na stepenicama i dalje su bili tu. Bili su zgranuti vidjevši ga kako polako korača prema njima. Ovaj put gledao ih je pravo u oči. Znao je da se sada na njegovom licu može opaziti jedan osmjeh koji je uvijek zbunjivao protivnike. - Imate li vatre?

Dvojica požuriše da prebiraju po džepovima. Zatim mu, oba istovremeno, pružiše upaljače. Nepušača, poznavao je iz viđenja.

– Neću... htio sam samo da vidim da li imate vatre.

Ostavi ih osjećajući u leđima leden znoj. U školi, štampaču je trebalo još nekoliko minuta da završi posao. P. to iskoristi da pogleda šta je Dino namjeravao da pošalje svojoj prijateljici.

Stihovi su bili bolji od crteža. On, međutim, nikada nije volio poeziju.

Lazo i Srbi

"Moj prijatelj, upravo čuvar lova koji je prije mene služio, Nail Drežnjak i ja, dogovorimo se da ja dođem ovdje, a Nail će ići u Jablanicu. I on priča - Lazo ga pita:

- Što se to Naile pakuješ?

- Doće jedan moj prijatelj sad ovdje.

- Kakav - kaže - prijatelj. Pa šta je?

- Srbin.

- E, teško ga - kaže - meni.

A prije bio Osmo, pa Nail, e sad kaže:

- Doći će Srbin, teško ti ga meni"

PRIPREME

Vremena igara bila su prošla. Sada, kada je definitivno nadošao da je najpametnija stvar koju može učiniti otići, možda zauvjek, jednog je jutra stao sabirati šta najprije treba da pozavrši prije nego što će reći zbogom toj zemlji koju više nije mogao nastaviti da voli i gdje više nije vidio mira za svoju dušu. Radenkova srmt, kao otjelotvorenje gubitka i pomahnitalosti zapravo je bila prelomna. Ona je sasvim izmjenila stanje njegovog duha i potpuno oduzela nadu. Od trenutka kada je shvatio da više neće moći proći na biciklu pored njegove kuće, više nije uspijevao zamisliti kako će trčati na stadionu, naveče šetati se sa Zoranom ili se subotom peti na Borke da ocu odnese novine. Sve ono što ga je donedavno radovalo biće zamijenjeno sjećanjem na tugu, lom i stid. Prije nego što će otići morao se oprostiti sa nekima. Dva je jutra proveo demontirajući računare u školi i slažući ih u ormare u jednu mnogo sigurniju prostoriju. Poslije dužeg vremena imao je priliku da uposli mišice. Toliko je volio te mašine koje mnogi nisu mogli povezati sa njegovom "umjetničkom prirodom". Osjećao se jako dobro za oproštajnih trenutaka sa tim igračkama koje su ratnicima zadavale strah koliko i neprijatelj.

– Nestaće bogami "stoci" hrane! - reče jedno jutro Pepsi zabrinuto gledajući u Gordanovu crvenu ribicu koja je i dalje kružila ni najmanje ne obraćajući pažnju na tog čudnog stvora sa kozjom bradicom što je stajao izpred staklene kugle. - Treba nešto poduzeti. Malo prije početka rata Zoranov papagaj umro je od proljeva. To ih je sve toliko potreslo da P. odluči da ne nabavlja drugog. Zoran ga je danima pitao "Zašto je umro?". No za razliku od ptice crvena ribica i dalje se dobro držala. Sada je, međutim, mala kutija sa njenom hranom bila skoro prazna. Ničim se drugim nije mogla hraniti nego tim sasušenim listićima, kao i ona vjerovatno porijeklom iz nekih dalekih i egzotičnih mora. Bilo je beznadežno tražiti u nekoj od još otvorenih prodavnica u Konjicu tu vrstu "beznačajne" robe, a koja je, inače, već poodavno manjkala. Poslednji put kada se čuo sa Gordanom pitao ga je kako mu je ribica.

Onda se sjeti Darija. Svog bivšeg učenika i sada ljekara. U vrijeme kada mu je predavao i bio razrednik, odnosi između njih dvojice nisu bili najsjajniji.

Tek su kasnije, zahvaljujući zajedničkoj ljubavi prema biciklu, postali prijatelji. Bio je takođe strastveni ribar, bar do dana kada se počeo viđati u društvu jedne male crnke. Od tada, zapostavio je čak i svoj akvarijum. Život u Konjicu nekada je bio lijep.

– Naravno da imam, navrati sutra kod mene kući.

Tako je riješio i taj velik problem.

Bio je tu i Gordanov vrt. Na samom početku proljeća, nešto prije nego što će sa bratom i Tijanom, napustiti grad, njegov je sin imao ideju da ispred terase zasadi vlastitu bašticu. Luk i salata već su bili spremni "za žetvu", tok su tikve i dalje bile u fazi cvata koji je Gordana inače podsjećao na orhideje.

– Ja ću se o svemu pobrinuti, kao i tikvama - reče "Biljka" koji je znao spremati svakojaka jela od svoje sabraće.

– Treba takođe da pripaziš da ova tvoja mačketina ne spuca ribu - upozori Dojc Pepsija. Pepsi je prije nekog vremena preselio kompletnu mačju porodicu, izuzev oca koji je po svoj prilici bio nepoznat, i smjestio je ispod nastrešice pored Gordanovih leja. Izgladnjela majka čeriri mačeta, privučena Pepsijevim glasom, već je nekoliko puta, u stalnoj potrazi za hranom, pokušala da se uvuče u stan.

– Zabraniću joj da ulazi.

Za svaki slučaj Dojc odmah stavi Zoranov udžbenik iz geografije na otvor od staklene kugle.

P. zatim pokaza Pepsiju omanju sliku koju je čuvao kao svetinju.

– Neceš je nositi sa sobom? - upita ga Pepsi.

– Neću, strah me da je ponesem. Ko zna kako ću izaci iz Konjica i Hrvatske. S druge strane znam da će ti biti drago da je držiš kod sebe.

– Nemoj da brineš za nju - reče Pepsi gledajući nježno sliku u rukama koja je predstavljala slikara u pratnji karabinjera dok ga progone iz Italije za prvog svjetskog rata.

Jednog ju je dana našao u podrumu.

– To te sam dragi Bog nagrađuje za sve ono što si učinio za njega - rekla mu ja na tu vijest Danka, kustos Galerije BiH, kojoj je pomogao da spremi veliku izlođžbu povodom dvadesetogišnjice slikareve smrti.

Od trenutka kada je donio odluku da ode ni Dojc, ni Pepsi više se nisu izmotavali. Naročito "Mali" nije mogao svariti odlazak prijatelja koji je sve ostavljao.

– A tebi, najvećem sportisti grada, povjeravam moju najvjerniju ljubav - bicikal. Dojc je pušio svoju boga bitaj koju cigaretu u životu. Njegova se ruka, više nego uobičajeno, tresla primičući cigaretu ustima koja su se grčila u nešto što je trebao biti osmjeh.

 

Morao se još jedom vidjeti sa Lejlom da mu vrati rukopis.

– Hoćeš li da uđeš? - upita je odsutnim i nesigurnim glasom. Već je bio isuviše uzbuđen zbog svog odlaska i nesposoban da se raduje susretu.

Ona uđe.

– Znate, svidio mi se tekst.

– Kada ideš?

– Za nekoliko dana, čim nađem auto da me poveze do Hrvatske. - Gledala ga je široko otvorenih očiju. Toliko se straha, brige i nereda, bilo sakupilo u prsima da nije imao snage da joj dodirne lice. - Skini naočale, molim te. Bila je malo iznenađena.

– Zašto?

– Želim da ti vidim lice bez naočala.

Ona ih skide.

– Mnogo si ljepša tako.

– Znam.

Ona ga je i dalje gledala zbunjujućim pogledom. Da bi izbjegao pogled on se pridiže i poljubi je u vrat.

– Ne - reče odgurnuvši ga. On se ne udalji.

– Ne miči se - izgovori što je moguće slabijim glasom na njeno uho.

Ona se ne pomjeri. Htio ju je opet zagrliti i pritisnuti o svoje tijelo iako nije bio sposoban za ostalo.

– Jesi li ljuta?

Napolju, detonacije su počele da paraju vazduh.

– Nisam - reče oblačeći se.

– Kuda ćeš?

– U Holandiju, kod prijateljice.

– Svi bježe.

Negdje veoma blizu prasnu mina.

– Možda ću i ja poći za koji dan. Daću ti jedan telefonski broj u Splitu gdje ću biti u slučaju da uspijem da izađem iz Bosne.

Ona uze komad papira.

– Pazite se, i sretno - poželi mu na vratima.

– Tebi takođe - još je jednom poljubi na brzinu dok joj se na licu opet pojavi izraz iznenađena.

Lazo u krompirima

"Lazo Drljača živio je na kraju na vili i razočaran je tamo bio kada je za čuvara došao Ranko Banovic. Ranko mu je navodno napravio zamke, pa je

uletio u trap gdje su mu krumpijeri. Slomio se Lazo i rek'o:

- Jebo te bog bosanski, te jebo. Ti mene hoćeš da smakneš."

PROPUSNICA

Blek je došao da ga obiđe i da mu donese malo kafe i šecera. Ne navrativši nekoliko dana, nije bio u toku njegove odluke.

– U svakom slučaju ne treba svakome govoriti. Danas se moraš i vlastite sjenke bojati.

Odvezavši porodicu u Hrvatsku Blek je doživio iskustvo Risovca, jedinog načina da se iz Konjica stigne do Hrvatske i ostatka svijeta. P. se zanimao za kontrole na toj nepoznatoj mu i nenaseljenoj planini koju su oni koji bi prevalili taj put opisivali kao posebno uzbudljivu i rizičnu.

– Ja te savjetujem da ne ideš. Najmanje na deset mjesta traže isprave.

Ako otkriju da si Srbin možeš se pozdraviti sa ovim svijetom - stotinu ti propusnica neće pomoci... Kada sam se vraćao, bilo je oko ponoći, dvojica "Indijanaca" zaustavili su mi auto u planini... Smatram da na deset kilometara okolo nema traga od naselja ili drugog ljudskog stvora... samo planina i noć...

Jedan je uzeo moje papire u kojima jasno stoji da sam Jusuf, dakle sto posto Musliman. I znaš li šta mi je rekao? "Prije pola sata uhvatili smo ovdje jednog muslimanskog četnika"!

– Nije moguće ! - učini P. iznenađen kombinacijom.

– Ne znam da li je moguće ili nije, ali u svakom slučaju nisam prestajao da buljim u retrovizor da vidim ide li za mnom auto mog rođaka. Kada sam mu opazio farove i kada mi je onaj vratio ličnu kartu kao da sam se ponovo rodio... Zaista ti ne savjetujem da ideš.- Uzdam se u moje ime i prezime koji mogu biti i hrvatski.

– Traže ime oca, izleda, zatim, dvije cifre u broju lične karte označavaju nacionalnost... Ja ne znam koje su gore, kontrole poslije Risovca ili "Indijanci" na planini. Samo da vidiš njihova lica... To su po svemu sudeći nekakve divlje vojske i bez ičije kontrole.

P. je trebao proći zapadnom Hercegovinom, zemljom najgorih "ustaša" - najopasnijom oblasti u svijetu za jednog Srbina kao što je to, znamenita po svojim "četnicima", Hercegovina sa druge strane Neretve za Hrvate i Muslimane. Najviše se bojao očevog imena u ličnoj karti koje nije moglo biti ničije nego srpsko.

– Uvijek sam se izjašnjavao kao Jugosloven.

Blek zavrti glavom.

– To ne mijenja puno stvar. - Jedan mi je prijatelj ponudio svoju ličnu kartu i da izvadi propusnicu na svoje ime, ali ne želim da on rizikuje. S druge strane, smatram da nema nikakvog razloga da mi se ne izda propusnica.

– I ja mislim da nema. Vidjećemo to sutra. Brat jedne moje službenice radi tamo.

Nešto mu je ipak govorilo da tu dozvolu neće tek tako lako dobiti. Dvoje ljudi koji su izdavali propusnice za putovanje bili su Blaž, njegov nekadašnji kolega, i neki Grgur koga nije poznavao. Računao je takođe na svog rođaka Hrvoja, bivšeg "ministra za trgovinu", koji je odnedavno bio angažovanj u HVO kao ćata. Na suprot Bleku, bilo je onih koji su ga uvjeravali da nema nikakvih problema da bi se stiglo do Hrvatske.

– Gledaju samo malo propusnice i to je sve - U njihovom naglašenom i dobronamjernom nastojanju da ga oslobode od straha, on je prepoznavao veći znak opasnosti nego u kazivanju Bleka.

Zapravo, sutradan ujutro odmah se suočio sa teškoćama. Njihovi su mu razlozi izmicali i dezorijentisali ga. Ništa se nije odvijalo onako kako su predviđali njegovi prijatelji a i on sam. Najprije su Pepsi i Blek, koji su htjeli kontaktirati Blaža i Grgura preko njihove rodbine, bili primorani da mu kažu da ih ovi nikako ne mogu dobiti telefonom. Pošto je prošlo više od sat vremena uzaludnog čekanja P. odluči da lično ode u HVO i vidi šta sam može uraditi.

Tamo ga nekoliko stražara prepoznade i reče da njegov rođak nije tu kao i da bi trebalo da ode u susjednu zgradu radi propusnice.

Najednom, sve mu se učini jednostavnim. Pređe ulicu i stade u red ispred vrata kancelarije koju je odmah našao.

Ljudi su iz nje izlazili savijajući nekakav listić papira. Kada je na njega došao red on uđe u prostoriju i odmah, po pogledu mlađe žene za pisaćom mašinom, shvati da nije bio u pravu što se maloprije poradovao.

– Šta vi zelite? - reče crnka koja ga je izgleda poznavala.

– Hoću da posjetim rodbinu u Hrvatskoj...

– Dajte mi ličnu kartu.

On je pruži. Službenica je na trenutak pogleda, da bi se uvjerila.

– Ovo treba da vidite sa Blažom i Grgurom, ja vam ništa ne mogu napisati bez njihovog odobrenja.

P. izađe iz kancelarije i požuri u pravcu komande. Pred ulazom, upravo naleti na grupu uniformisanih lica sa njegovim bivšim kolegom na celu.

– Htio bih posjetiti rodbinu...

– Nemam vremena - reče ovaj ne zaustavljajući se.

P. tada sjede na stepenice odlučan da sačeka svog rođaka koji je već trebao biti tu. Vrijeme je prolazilo. Jedanaest je sati prošlo a on još ništa nije uradio. Jedino su ga momci iz straže na neki način hrabrili. Jedan je bio strastveni sportista a drugi ribar, ovaj mu je drugi prije nekog vremena napravio željeznu ogradu na prozorčiću Zoranove i Gordanove sobe.

– Šta si uradio? - upita ga rođak, po svemu u velikoj žurbi.

– Pa, ništa, niko neće da me primi. Ništa nisam uradio.

Sredi mi razgovor sa bilo kim od njih. Treba mi samo pet minuta. Nema nikakvog razloga da mi se ne izda propusnica.

– Sačekaj me tu, eto me za pola sata. P.-ova tvrdoglavost rasla je sa nestrpljenjem. Tada se vratio njegov bivši kolega.

– Idi preko puta i reci im da te šaljem da ti napišu propusnicu, zatim upitaj Grgura da je potpiše. Ja se ne usuđujem. To nije u mojoj nadležnosti.

– Zašto? - upita iznenađeno P.

– Ne mogu... - ovaj uđe u kancelariju.

Poslije pola sata bio je na istim stepenicama, sada sa propusnicom za tri dana koju je pak neko trebao potpisati i ovjeriti bez čega papirić ništa nije vrijedio. Njegov rođak, kao i onaj koga su zvali Grgur, i dalje nije bio tu. Momci iz obezbjeđenja oklijevali su i strahovali da intervenišu kod Grgura koji je upravo trebao stići. P. nije uspijevao da dokuči ko je čovjek "njegovih godina koga svi u Konjicu poznaju" i reče im da mu ga pokazu kada ovaj bude ušao u komandu. Mnogo je pušio, podne je već dobro bilo prošlo i boljela ga je glava.

Onda poče bombardovanje. Vojnici se uznemiriše i zapovjediše da svi izađu iz zgrade.

P. osjeti glad i odluči da na brzinu ode do kuće. Pošto je nešto pojeo i popio čašu konjaka vrati se u HVO sa istom glavoboljom i ne uspjevši se odmoriti. Bombardovanje kao da je jenjavalo.

Sjede opet na stepenice koje su se punile svijetom. Nakon izvjesnog vremena straža ih nanovo isprazni govoreći narodu da čeka napolju i ostavljajući samo njega, i dalje na istom mjestu. Tada opazi pokret prstom svog drugara sportiste u pravcu jednog čovjeka koji se, u pratnji druge dvojice, peo stepenicama. - Da li mogu sa vama popričati samo pet minuta?

– Nemam vremena za vas. Vi želiti da idete u Francusku - reče ovaj ne zaustavljajući se i sa tonom koji potpuno obeshrabri P.-a. Sasvim zbunjen, on se čak i ne upita odakle neznanac zna za njegovu namjeru da bježi u Francusku. Misli su mu slijepo bile vezane za taj papir u ruci koga niko nije htio potpisati.

Nije obraćao pažnju na različite poglede koji su spuštali se na njega.

Šta da radi? Nešto se okretalo protiv njega. Ako danas ne uspije više neće imati priliku da se izvuče. Sve mu je to samo dodatno pojačavalo namjeru i želju da ide. Vojnici su prolazili dodirujući ga svojim čizmama i oružjem. Pogled mu je bio prikovan na stepenici ispod njega a tijelo se nije micalo.

– Šta radiš tu, P.-e? - poznat mu glas iznenada prekide mu misli.

Bio je to Dario, njegov učenik i drug iz vožnji na biciklu.

– Hoću da idem u Hrvatsku da obiđem neke rođake, a niko me ne želi primiti.

– Jesi li vidio Vinka?

– Nisam, ne poznajem ga.

Svi su u Konjicu sa strahopoštovanjem i često izbjegavajući njegovo ime govorili o komandantu HVO-a. P. nije ni pomišljao na mogućnost da kod ovoga zatraži prijem.

– On se ne bavi tim stvarima. Samo druga dvojica - rekao mu je jedan od stražara.

– Treba da ga vidiš. Srediću ti to... Ipak bi trebao da ga poznaješ. Bio je u našoj generaciji, ali učio je engleski... Ma da, trebao bi ga znati.

Dario se zatim popeo na sprat. Nije prošlo, učini mu se, ni minut prije nego što se vratio.

– Hajde, idi.

P. ga pogleda nepovjerljivo i zbunjen.

– Ne znam koja su vrata.

– Pokazaću ti.

P. se peo olovnim koracima. Bila je to zadnja prilika. Ako ne uspije da mu je taj Vinko potpiše, više nikada neće dobiti propusnicu i, po svemu sudeći, neće se moći izvući iz Konjica. U tom slučaju će poluditi, da, skrenuće skroz. Niko to nije vidio, ali on je znao.

– Treba da sačekam?

– Ma ne, uđi.

On ipak pokuca na vrata i tek onda uđe. Unutra, bila su trojica u razlicitim uniformama. Zapravo, odmah nadođe, da poznaje crnomanjastog koji je sjedio iza stola, dok su ostala dvojica stajala.

Prije dvije godine, ili ni toliko, popio je sa njim nekoliko caša u "Rolling Fly-u" u jednom društvu iz te generacije. Iznenada se jako dobro sjeti te klape drugara od koji su se neki sada bili sklonili u Beograd.

– P.-e, šta hoćeš? - reče nakon što mu je pružio ruku.

Boja njegovog glasa odmah umiri P.-a. Pogled mu pade na najmanjeg među njima, skroz obučenog u crno, u uniformi ustaša kakve je vidio u ratnim filmovima. Treći je bio oficir, kako se u gradu govorilo iz Splita i koga je već sretao na konačkim ulicama.

– ... Ti znaš da nisam htio učestvovati u ovom ratu da se borim protiv ljudi i grada sa kojima sam živio...

– Prestani - prekide ga - nemam vremena, reci jasno šta zeliš.

P. ga sekundu pogleda u oči.

– Hoću da idem u Francusku.... Trebam da prevedem jednu knjigu na francuski...takođe zbog posla. Moj ugovor ističe sledeće godine... ti znaš moje ideje...

Govorio je svašta. Lagao je... i sam vjerovao.

– Sve znamo o tebi, i nećemo na tome gubiti vrijeme - govorio je brzo Imaš predstavu šta ti treba i stavićeš na papir ono što smatraš da ti je neophodno da bi išao vani i da nemaš problema u Hrvatskoj. Kada to završiš, donesi mi da ja pročitam. Inače sama ti propusnica neće biti dovoljna. Zatim, reci im da ti napišu drugu propusnicu, jer ova je na samo tri dana. Razumiješ li me? - reče ne bivajući sasvim siguran po P.-ovom licu.

– Da, shvatio sam - reče P. i dalje ne mičući sa mjesta.

– Hajde, požuri - ovdje nećemo biti za pola sata.

P. izađe ponavljajući u glavi Vinkove riječi, zatim zatraži od jednog stražara da mu nađe papira. Sjede za neki sto i poče da sastavlja tekst koji je govorio da je "profesor, inače pisac i slikar koji... ". Kroz deset minuta stajao je opet ispred Dinkovog stola.

– U redu... dobro je... sada nađi Blaža da ovo prekuca na mašinu i donesi da potpišem. - Daj mu takođe adresu od M.-a i L.-a ako bude imao problema - predloži mu oficir obraćajući se zatim P.-u - ... oni rade u Splitskoj policiji i dovoljno je da im kažeš da dolaziš od Vinka. Na kraju je imao tri papira.

– Hajde, sretno, i da se vidimo kada ovo sranje prođe - reče Vinko pošto je sve potpisao.

U stepenicama, jedan od podređenih koji maloprije nije imao vremena za njega čekao ga je osjetivši najednom obavezu da se izvini "profesoru i piscu". Govorio je o nekom "od najgorih četnika na Palama, iznad Sarajeva" sa istim imenom kao i P. i da je to bio razlog što je, strahujući da ga negdje u Hercegovini ne uhapse, maloprije onako postupio... itd.

– Nije važno - reče P. od par trenutaka spreman da oprosti cijelom svijetu. Vinko mu nije izlazio iz glave.

U ulici, prije nego što će se zaputiti prema svom stanu, naleti na Hrvoja koji mu je nešto govorio o Roki, ali nije imao vremena da ga sluša.

Svijeća

"Mi smo bili sve dobri dok jedne prilike nije pao u podrum. Tamo u vili ima podrum i on je pao u taj podrum. U mene je žena bila sama kući i kada sam ja došo kaže:

- Pao Lazo u podrum.

Ja sam išo i obišo ga. Jedno je rebro bio ozlijedio... Ja sam ga posjećivo i tako sve je dobro bilo. Dočim, kada je prohodo, posle toga, Neđo Simić mu kaže:

- Ih! Nisi ti pao nego je Ranko tebi namjestio zamku!

On je to zaista shvatio da je on zbog toga odletio u podrum. Od tada više sa mnom nije bio kao prije.

...Mislim, takav je čovjek. Ja sam sa njim proveo tu dok je umro, pa eto, ipak on je boem, samotnjak. Da shvatiš... bližeg nikoga on nije imao od rodbine.

Dolazili su mu neki, ali on nije htio da primi nikoga...

Tako, da ti iskreno kažem, kada su te zadušnice, taj naš praznik mrtvih, ja sam mu uvijek svijeću zapalio. Dok sam ja živ ja ću mu je uvijek zapaliti. Ipak postoji jedan red ljudski... znaš, ipak je on bio čovjek."

POSLEDNJE VEČE

Svi su bili u dnevnom boravku, ovaj put okupljeni ne zbog bombardovanja: Haso, njegova žena, Igor, Dojc, Pepsi i P.. Na stolčiću ispred njih Dojc je sipao flašu lozovače. Haso je sa svoje strane takođe donio litar vina.

– Haso, ti ćeš zadržati ključ od stana. Kada ti više ne bude trebao daj ga Pepsiju. - Svi ćemo se brinuti za tvoj stan - reče Hasina žena uzdišuci. Kada se budeš čuo sa porodicom pozdravi ih sa naše strane, a Gordana i Zorana do Jasminke i Nele.

– Dogovorio sam se sa Pepsijem i Dojcom da spavaća soba uvijek bude za vas rezervisana - zatim je htio nešto reći na šta je već odavno mislio.

Dojc, usamljeni kauboj, već godinama nije imao stana.

– A ti, Dojc, možeš smatrati dječiju sobu kao tvoju.

Dojc je šutio.

– Otići i sve ovo ostaviti - reče Dojc prelazeći pogledom po zidovima sakrivenim iza knjiga i raznih predmeta koje je P. sakupljao tokom života. U njegovim očima P. primjeti suzu. Dojc je znao koliko je on volio te predmete i taj stančić. - Ove si police svojom rukom napravio a sada... Gledaj šta nosi sa sobom - učini pokazujući na torbu na podu.

– Sve to ostavljam, dragi moj Dojc, kao da je kutija šibica... Volio sam te stvari, ali mi više ništa ne znače. Mislim da se više nikada neću htjeti vratiti.

– Vjerujem ti. Ja, takođe, idem za Kanadu, kod staroga.

U jednom trenutku htjeli su skupa da krenu, sva trojica, negdje u Italiju, ili čak u Ameriku, ali Pepsi nije mogao da se odluči. Nije znao jezike i nije mogao ostaviti svoju osmogodišnju djevojčicu koja se sa njegovom bivšom ženom sklonila u Sloveniju.

Zazvoni telefon.

– Blek nam je rekao da ideš sutra - bila je to Maja - želimo da te ispratimo. U koliko sati polaziš?

– Budite na autobuskoj stanici prije osam sati.

Haso ispi cašu vina. Njihove su djevojčice ostale same sa nenom. Prošlo je bilo deset i trebali su poći.

– Pozdravite nenu - reče P. ispraćajući ih na vrata.

– Znaš da sam joj morao svu tvoju knjigu pročitati?

– Znam, rekao si mi već jednom.

Nekoliko minuta pošto su otišli zazvoni zvonce na vratima.

Bio je to Pepsijev brat.

– Zašto ste me zvali? - upita nakon što je sjeo i sebi nasuo čašu loze.

– Ti i tvoja žena, vi nemate stana i mislio sam da bi bilo dobro da se smjestite u mom.

– Pepsi mi je nešto govorio.

– Jedini je uslov, dok rat traje, da se Haso i njegova familija, kao i ostale komšije poput Igora i Zvonke, mogu skloniti kada im zatreba. Želim takođe da mala soba pripadne Dojcu.

– Ma, ne treba mi - reče Dojc.

– To je da mi učiniš zadovljstvo, dugujem ti dosta i treba da to primiš od mene. Dojc je bio smeten.

– Ako jednog dana mojoj porodici bude trebalo novca, kada vam javim da prodajete, prodavaćete stvari. Dojc nije prestajao da vrti glavom, neprestano otpuhujući, dok je Pepsi, koji će uskoro ostati sam, i dalje točio lozu.

Igor je trebao da ide na stražu, od ponoći. Uze kalašnjikov i poljubi se sa P.-om prije nego što će poći.

– Drugarčina - reče P. pošto ga je ispratio - rekao je nekima u svojoj jedinici da će im baciti bombu niz stepenice ako dođu da mi prebiru stan... A, vidiš, u jednom trenutku, bilo me strah od njega.

P. je osjećao olakšanje poslije napornog dana i pred polazak. Provjeri po treći put sadržaj torbe. Nešto odjeće, među kojima cipele od Gordana koji je već nosio njegov broj, pet Zoranovih klikera, knjige, dvije kutije disketa, notes, rukopis i tri fotografije. Htio je da promjene atmosferu. Njihovo prijateljstvo nije zasluživalo tugu, čak ni u trentku rastanka poslije koga više nisu bili u stanju predvidjeti sledeći susret.

– Nadam se da ćemo se za nekoliko godina, ipak ovdje sastati - govorio je jedan od snova koji su već počinjali da ga proganjaju. - Dotle ću živjeti za trenutak kada ću vas moci pozvati u kafanu "George V", na Jelisejskim Poljima... Kada od mene dobijete poruku: "Dodjite na kafu kod Đoke V-og", to će značiti da sam se izvukao iz govana i da sam spreman da primim goste. A vi ćete biti prvi.

– Da, treba da se opet vidimo jednog dana - reče Dojc.

– Nadam se da će u toj kafani na tim Jelisejskim Ledinama biti hercegovacke loze... ili bar šljive "stidljivo" upita Pepsi - inače, nisam siguran da ćemo doći.

– Ma, ne treba da se za to brineš, može se desiti da nema konjaka, ali loze nikako, puni su im podrumi. Miteran svako jutro popije jednu na stešce.

– U tom slučaju... Šta misliš Dojc? - Pepsi pogleda ovoga upitno.

– Može. To znači da su tamo ljudi od nivoa i da znaju šta valja... pa doćićemo.

P. je znao da više nikada neće naći takve drugare sa kojima se toliko puta posvađao u doba mira. Mnogo su se svi promjenili. Tek su u ovom ratu naučili vrijednost života. Svako je zaboravio vlastitu sebičnost ili se potpuno izliječio.

Najzad su ostali samo njih trojica. Pepsijev brat je otišao.Tada je telefon opet zazvonio. P. pogleda na zidni sat i vidje da je deset do ponoci.

– Ko bi to mogao biti?

– Alo, spremaš se? - prepoznade Hrvojev glas.

– Da, po malo.

– Onda, ništa ne ostavljaš svom rođaku?

P. zanijemi imajući utisak da nije sasvim shvatio šta ga ovaj pita.

– ...Jednu od tvojih slika, ili nešto drugo... za uspomenu.

– Ali, Hrvoje, ja spašavam živu glavu, a ti mi govoriš o tim stvarima, ne razumijem šta time želiš reći - reče P. okrenuvši pogled prema Pepsiju i Dojcu koji su bez riječi pratili razgovor.

– Znaš ti to dobro. Zabranjujem ti da odeš do moje majke u Hrvatskoj.

P. dade Dojcu znak da mu primakne pepeljaru sa cigaretom.

– Zašto mi to govoriš?

– Nemoj da se umišljaš da te tamo niko neće pratiti.

– Gdje?

– U Hrvatskoj.

– Ali, zašto bi me neko pratio? Ti znaš da ja mogu svakome pogledati u oci u ovoj zemlji. Inače se ne bio usudio ići u HVO i Vinko mi ne bi dao papire koje si vidio. Nemaš mi ništa zamjeriti. Zar nije tako? Hrvoje je bio pijan. P. je saznao da već neko vrijeme koristi odsustvo porodice da kod sebe dovodi društvo.

– Lako se može desiti da ti za koji dan neko podere te papire.

– Zašto?

– ...Zato što si se prerano obradovao.

– Ja se ne radujem. Ja sam veoma nesretan što moram ići a ako sam zadovoljan to je zbog straha od najgoreg - P. nije bio u položaju da se sa ovim raspravlja i htio je da se njihov razgovor završi sa drugačijim riječima.

– Ne treba da se umišljaš - ponavljao je Hrvoje koji je, iznenada, bio nezadovoljan što je P. dobio propusnicu.

– Ti znaš da to nije moj slučaj.

– Kada onda ideš?

– Sutra... poslije podne.

– Dobro, ipak ti želim sretan put.

– Hvala i do viđenja.

Dojc mu primače čašu. Pepsi je gledao boju loze u svojim rukama. Nekoliko su trenutaka ostali u tišini i dalje pod utiskom razgovora.

– Dobro si govorio - reče Dojc.

– Da, ali me koštalo, mogu ti reći.

– Vjerujem ti.

– Mali su najopasniji. A gdje je sada naš prijatelj, Mehmed? - zapita P. i dalje uzbuđen - On me prvi počastio lijepim riječima.

– Kažu da se krije u očevoj kući da ga ne bi mobilisali.

– ...Međutim, boga mu njegova, taj je Hrvoje simpatičan momak i svi ga u gradu vole - primjeti P.

– Mora da je previše popio - reče Pepsi.

– To ništa ne mijenja, ja ne vjerujem mnogo u tu teoriju, od alkohola iz nas samo lakše izlazi ono što zaista jesmo. I mi trojica pijemo.P. premota u glavi film od toga dana. Znači, mora da je on otkrio svojim šefovima, Blazu i Grguru njegovu namjeru da bježi u Francusku. Nasu još jednu cašu i ne htjede o tome govoriti Dojcu i Pepsiju. Ima stvari poslije kojih nam se više ne govori.

Te noći nije bilo bombardovanja.

Lazo i novac

"Odmah pošlje oslobođenja, onda su to pare vrijedne bile, donijeli su mu 1OO.OOO dinara i on je njih, na oči njihove, bacio u vatru. Nije htio da ih primi. Oni su to na brzinu uhvatili, da ne izgore pare i upišu ih na njegovu knjižicu, u banku... I neko mu je donio knjižicu, ali ni to nije htio... A on je stio kad mu ja dam pet hiljada ili hiljadu... on stio od mene primit. A ja bi mu više puta to i uradio. On to vazdan kaže:

- Vratiću ja, kad ja napravim ovo ili ono...

A ja, niti sam se u to uzdo, niti sam se nado, niti sam mu gledo da mi on to vrati. Nego vidim, da to on bijedno živi... Nije stio... nikad nije bio ukavica niti kuko da nema - jedan krompir ako ima kaže:

- Ja imam.

Jedno jaje pojest:

- Ja imam."

RISOVAC

Spavao je veoma loše. San mu je dolazio na oči samo na nekoliko trenutaka ili nikako. Hiljade misli prolazile su kroz njegovu glavu koja je na momente izgledala da će da pukne. Tuga i bol od rastanka povlačili su se pred nadom da će sledeći dan sretno proći. A, međutim, za tog života koga je kako tako životario, nije imao šta sebi da prigovori. Uprkos tome njegovo radovanje pred odlazak bila je jače od opasnosti koje su ga čekale na putu. U šest sati sasvim se probudio i posmatrao je iz kreveta jutarnju svjetlost koja se provlačila kroz procjepe spuštenih roletni. Čovjek koji će ga prebaciti do Hrvatske trebao je naići u osam sati. Kako je lijepo, pomisli on, što ima ljudi kojima ovaj rat služi kao prilika da pokažu drugu vrstu hrabrosti od one za ubijanem ljudi. Ostade u krevetu još čitav sat da ne bi probudio drugu dvojicu. U jednom trenutku upita se šta da uradi kada već bude u Splitu, zatim odusta od sličnih misli. Trebao se usrediti samo na taj put do grada gdje će, kažu, moći slobodno disati i gdje je, ima tome već davno, služio vojsku. Od njegovog unutrašnjeg mira ovisiće sve: njegovo, kao i ponašanje osoba čiji će se pogledi spuštati na njega. Ustade se i pristavi kafu. Zatim još jednom provjeri svoje isprave. Pasoš sa papirima za izlazak iz Hrvatske stavio je u poseban džep. Moraće paziti da ne traži licnu kartu i propusnicu na tom mjestu. Novac, hiljadu DM, takođe je razdvojio na dva dijela. Dojc i Pepsi su se takođe probudili.

– Je si li uzeo sve adrese? - upita ga Dojc.

– Jesam, prepisao sam ih na nekoliko papira - imao je adrese i brojeve telefona ljudi koje je manje više poznavao kako u Hrvatskoj, tako u Italiji, Belgiji, Francuskoj, Americi... čak i u Australiji. Nije znao gdje će ugledati kraj svoga puta. Njegova je predstava bila neodređena i ovisila je od sreće.

Kao poslednje stavio je dva kuvan a jajeta, komad hljeba, dvije čokolade i nešto konjaka u dvije plastične bočice od medicinskog alkohola. Popili su kafu. Tog jutra nisu imali mnogo stvari da jedan drugom kažu.

Bilo je četvrt do osam.

P. uze torbu i dade Dojcu ključeve.

Jutarnja svježina samo je pojačavala njegovu nervozu. Uskoro stigoše Nada i Seno, zatim Blek. Bilo je oko osam satim, pušili su zadnju cigaretu skupa. Bilo im je teško da nađu riječi, a one koje su izgovarali bile su daleko od njihovih osjećanja. U toj potrebi da se ne šuti govorili su gluposti i, ne uspijevajući da se opuste, iz grla ispuštali nervozan smjeh.

– Pozdravićete sve koje nisam vidio. Zvonko ne zna da idem danas.

– Ima li iko poseban da ga pozdravimo? - upita Seno sa jednom saučesičkom grimasom što izazva Majinu reakcuju.

– Ne govori svašta, vidiš da mu nije do šale.

– Svi posebni su otišli - reče P.

U tom trenutku, jedno se žuto auto zaustavi i vozač mahnu P.-u. On se izljubi sa ekipom stiskajući ih jako od svoje tijelo. Na Pepsijevom licu primjeti osmjeh, njegov osmjeh dobrote. Nije imao snage da pogleda u Dojčeve oči. Seno se ludirao, uvijek je bio takav kada je teško podnosio situaciju.

On uđe u auto, stisnu ruku čovjeku za volanom i okrenu se da bi još dednom mahnuo grupi koja je i dalje stajala na cesti. Zadnja se jutarnja sumaglica dizala. Gore, plavi su otvori govorili da će taj dan, kao i svi drugi toga proljeća, biti lijep.

– Daj mi propusnicu - reče mu njegov vozač, obučen kao poslovan čovjek i sa jednim od onih lica u koje odmah imate povjerenje. Poznavao ga je iz viđenja, uostalom kao i ostale stanovnike Konjica.

– A lična karta?

– Većinom je traže samo od vozača.

– Izvini, ali ne mogu da se sjetim tvoga imena. Veoma ih teško pamtim reče P. - Bruno,... ja takođe imam problema sa tim.

– Hvala ti unaprijed za ovu uslugu.

Bruno, zaćuta jedan trenutak.

– Nije to ništa, imamo priliku što me banka šalje poslovno u Hrvatsku. Konjic ima sreće u odnosu na Sarajevo i ostale gradove.

Upravo su izlazili iz naselja kada se auto moralo zaustaviti ispred jedne barikade. Bila je podignuta ispred malog mosta koji je vodio prema stadionu i Donjem Selu.

– Gje idete? - učini pola vojnik pola civil pošto je uzeo njihove propusnice.

– U Split, poslovno.

– Obadvojica?

– Da.

P. primjeti da momak ne obraća nikakvu pažnju ni na njih kao ni na papire u svojim rukama.

– Kakvim poslom?

Bruno mu zatim pokaza papir koji bi trebao biti putni nalog. Hajde, možete nastaviti - reče onaj sa šeretskim izrazom na licu i vraćajući isprave.

Kada su odmakli, Bruno obrisa celo.

– Bilo je gusto.

– Zašto?

– Nisi primjetio, nije skidao pogled sa auta.

– Ovo je tvoje auto?

– Da. A mogu ti ga uzeti kada hoće. Da ga neprestano ne krijem po garažama, sigurno ga više ne bi imao. Ionako su već jednom pokušali da ga obiju. Ako se žališ, u komandi ti daju nekakvu potvrdu a nekada ni to. To je uzelo maha.

– Ali, zašto nisi uzeo neko službeno auto?

– Sve su nam pokupili za "potrebe TO-a". Samo da vidiš ko ih sada voza.

Uslijed razgovora umalo da su prošli pored sela na suprotnoj obali rijeke ne opazivši njegove kuće ponegdje još u plamenu. Mjestimično pramenovi dima dizali su se prema nebu. Bruno primjeti njegov pogled prema Donjem Selu.

– Stalno ih pale. Neki su se dan prevarili i zapalili kuću jednog Muslimana... U Bradini čak je izgorjela kuća jednog člana TO-a... Da, ako neko bude pitao, rećićemo da ti je majka Hrvatica.

– Dobro - reče P. - već sam na to mislio... Ovi ovdje nisu izgledali naročito opasni.

– Ma, jok. Tek nakon Jablanice postaju gadni. Naročito treba sačuvati mir.

P. se zaista osjećao dobro. Njegova je nervoza nestala čim je ušao u auto, osim toga Bruno je djelovao jako umirujuće.

– Htio sam maloprije, kada sam ti zahvaljivao, da te nešto pitam... - reče P. donekle zbunjen - Zašto mi ovo činiš? Ovo je ipak izvjestan rizik a mi se skoro ne poznajemo.

Bruno se nasmiješi.

– To nema značaja. Treba da se pomažemo.

– Ipak ti hvala.

Vozili su se još nekoliko minuta prije nego što je Bruno završio svoj odgovor.

– ...Moja žena je Srpkinja.

– Voliš je mnogo?

– Da, to traje od osnovne škole.

– Zna li ona da sam sa tobom?

– Ne.

– Znaš, - reče P. - mi Srbi, mi ćemo izgubiti više od svih drugih zbog ovog rata, kakav da bude njegov kraj.

– Znam.

Desetak kilometara od Konjica, na jednom mostu, naišli su na drugu barikadu, zatim prije nego što će ući u Jablanicu na dvadeset i sedmom kilometru, naletiše na treću. Zahvaljujući biciklu, ove su mu razdaljine bile poznate. Izgledi naoružanih ljudi koji su im provjeravali papire govorili su da su to nekakve divlje i na svoju ruku patrole.

– Narocito su opasni po prtljažnike auta kada se vraćaš iz Hrvatske. Gnjave te dok im nešto ne daš. Posebno, ako primjete da je vozilo puno. Svako je primoran pri povratku iz Hrvatske da tamo kupi najneophodnije, jer kod nas nema ničega. Ja, na primjer, moram da snabdijem tri porodice. Svi su mi dali novac da nešto donesem, bar brašna. Neki su dan skroz ispraznili Muhin kombi.

Na trećem kilometru od Jablanice napustiše asfalt da bi se počeli peti nekakvim makadomom koga P. nije poznavao. Njegov ga je bicikal mogao voziti samo po dobrom putu. Bicikal! Nije rekao Pepsiju i Dojcu da ga sakriju od kradljivaca. Kada je Dojcu u šali rekao da mu ga poklanja, znao je da ovome neće pasti na pamet da na njega sjedne. Ne bi volio da ga bilo ko uzme. To je stvar koja će mu ubuduće najviše nedostajati.

Uzani put uvuče se u bukovu šumu.

– Srećom da nema saobraćaja i da je cesta suha - reče Bruno dok je P. posmatrao prirodu - Za vrijeme velikog bjekstva, kolona automobila bila je duga kilometrima. Išlo se brzinom koraka. Tada smo takođe imali sreće sa vremenom. Inače, sa kišom ovaj se put pretvara u kaljužu ...Vidjeceš, popećemo se na više od hiljadu metara. Čim bi neko naselje bilo u blizini, naoružani su ljudi čekali da ih pitaju za isprave. Tako su nabasali na jednu grupu usred šume.

Četiri do zuba naoružana tipa, neobrijana i raščešljana, okružiše auto. Njih dvojica unutra, obučeni u bijelo i svjetlo plavo, činili su velik kontrast sa njihovom polu maskirnom polu seoskom odjećom. Brunin putni nalog ove dodatno uvjeri da imaju posla sa službenim licima. P. je bio zadovoljan što su prošli i petu kontrolu bez teškoća i što pitaju samo propusnice na kojima nije stajalo ime njegovog oca.

– Imam utisak da jedva znaju čitati.

– Varaš se, među njima ima sigurno i studenata - reče Bruno.

Put se sve više peo. Bili su primorani da stalno idu prvom brzinom. Bruno je mnogo pazio da ne ošteti auto na džombama i rupetinama koje su se smenjivale.

– Ako u ovoj pustinji ostanemo u kvaru... Ne usuđujem se čak ni da pomislim.

Jedno ih auto preteče a sa drugim se mimoiđoše. U onom sa kojim su se mimoišli, prepoznaše neke ljude iz Konjica. P.-ov se pogled srete sa jednim licem koje je bilo iznenađeno što ga vidi.

Priroda je postajala sve ljepša i ljepša. Sve se više razmičući šuma najzad skroz ustupi mjesto stijenama i pašnjacima. Sada su bili okruženi golišom od kamena i planinske trave. Uprkos suncu, vazduh postade svjež da su bili primorani da još nešto navuku.

P. je posmatrao dolinu kojom su upravo prolazili, ukrašenu planinskim vrhovima okolo kao nebeskim lusterima. Bio je to pejzaž njegovog omiljenog slikara. Samo je nedostajala linija oranž boje iznad planinskih obrisa.

– Kakva priroda!

– Uskoro ćemo stići do snijegova. Prije mjesec dana bilo ga je do ceste.

Već su se vozili više od tri sada kada su se popeli na jednu visoravan na kojoj se jedva moglo razlikovati šta je među kamenjem put a šta tanki pašnjak. Vrhovi prekriveni snijegom sa njihove dvije strane činili su aleju. Prošlo je više od pola sata a da nikoga drugoga nisu sreli ili vidjeli kakvu kuću. Na kraju tog ogromnog hodnika čekali su ih "Indijanci".

Čim se njihovo auto stalo spuštati sa malog brežuljka, ovi izađoše iz nekakve drvene kolibe nespretno nasađene na srijed polja. Lica dvojice muškaraca bila su spaljena i sasušena od planinskog vjetra i sunca dok je treci i dalje sjedio pred kućarom. Njihova tijela bila su usukana a pogledi od jastreba.

– Ove dozvole ne vrijede. Ovaj mora da je Blekov "prijatelj" - pomisli P. - onaj koji je uspio uhvatiti "muslimanskog četnika". Mjesto je savršeno odgovaralo opisu.

– Ja ne znam, ali u Konjicu su nam dali ove papire - reče Bruno.

– Ličnu kartu od drugoga.

P. izvadi svoju kartu iz unutrašnjeg džepa jakne sa i dalje "turističkim" pogledom prema planinskim visovima.

– Trebate da tražite propusnice od Stjepana S... u Buturović Polju. One koje se izdaju u Konjicu ovdje ne vrijede. Možete reći Vinku u Konjicu da njegov potpis kod nas ne važi.

– Dobro, rećićemo mu - P. shvati da Bruno već ima iskustva sa momkom - Nismo znali... Žurilo nam se za Split... idemo ispred firme.

"Indijanac" je i dalje gledao lične karte. Izgledao je zadovoljan Bruninim riječima.

– Može za ovaj put... Ali, slijedeći, pazite šta redite - reče vraćajući im isprave.

– Nema problema - reče Bruno, upali auto i zatvori prozor

– Uvijek je ovako. Ne znam šta biva kada Vinko naiđe.

Bila je to šesta kontrola koja je dobro prošla, računao je P. u sebi. Preostalo ih je još nekoliko.

Obadvojica su imali potrebu da se pomokre. Zaustavili su se pored neke vode koja je izgledala vještacka toliko je njezina okolina bila ogoljela. Ni jedno drvo u blizini. Bili su gladni. Prije nego što će nastaviti P. zapali cigaretu ali je ubrzo ugasi jer mu nije prijala. Pored ostalog žurilo mu se da prođu i ostale provjere. Poslije te vode, o kojoj su mu, nadolazio je, neki ribari pričali i umalo jednom nije došao zbog njenih pastrmki koje su, kako se govorilo, dosta drugačije od onih iz Neretve, počeše da se spuštaju i nakon pola sata dospješe do "civilizacije". Uredne kuće okružene vinogradima na brežuljcima govorile su da su usred Zapadne Hercegovine.

– Mogli bi negdje popiti kafu - predlozi P. na pogled naroda koji je sjedio na terasama.

– Nećemo još - reče Bruno i dalje koncentrisan na vožnju.

P. imaše utisak da ovaj ima nešto na umu. On zažali jer ljudi na ulicama nisu bili ni nalik na one od maloprije.

– Jesmo li u Hrvatskoj? - upita P.

– Nismo, ako prođemo ovdje kontrolu lako ćemo u Hrvatsku - reče on pokazujući razlog svoje napetosti i odsustva želje za kafom.

Na cesti ispred njih tri uniformisana policajca, savršeno dotjerana i ispeglana, dadoše im znak da zaustave auto. Uvijek po trojica, pomisli P. i uvijek veoma mladi. Njihov sasvim drugačiji izgled od "Indijanaca" uli mu povjerenje i na neki se način previše ne uzbudi.

– Budite ljubazni da pokažete vaše propusnice i lične sprave.

Bio je to prvi put da su im odmah tražili obadvoje. P. je i dalje bio privučen pogledom na okolinu. Zatim shvati da je onaj koji je zatražio dokumente spustio glavu i da ga posmatra.

– Risto?! - izgovori ime njegovog oca sa izvjesnim samozadovoljstvom.Opet se neki neobjašnjiv mir javi u P.-u i reče mu kako da se ponaša pred tim osobama koja su se jako dobro razumjele u geneologiju.

– On je iz mješovitog braka... - reče Bruno po prvi put donekle zbunjenim glasom - njegova je majka Hrvatica.

– Vas ništa nismo pitali.

Za to se vrijeme Ristin sin branio od opasnosti na najbolji način. Usporenim i odmjerenim pokretima, kao da traži karamelu u džepu jakne na zadnjem sjedištu, on potraži drugu ispravu. "Najzad" je nađe i pruži poznavaocu ličnih imena. Ovi mora da su oni koji "čitaju brojeve na ličnim kartama".

– Ah, gospodin je umjetnik... Izvinjavamo se, onda.

– Nema problema - učini "umjetnik" savijajući papir i zadovoljan da mu je taj epitet napokon za nešto poslužio. Ipak nije bio u pravu što je najviše strahovao od onih na planini. Ove ovdje, inteligentne i obrazovane, koji dobro znaju za svoje nadležne, čovjek treba poštovati i koliko je moguće izbjegavati. Zbog njih mu je Zvonko htio dati svoju ličnu kartu da bi prošao tu oblast poznatu među Srbima naročito po jednom logoru gdje ih, kako se priča, "maljem ubijaju". "Ako te skinu u Grudama, bićemo primorani da te tražimo a mili Bog zna hoćemo li te uspjeti naći" rekao mu je jedan drugar iz TO-a moleći ga istovremeno da odustane od putovanje.

– Ima li još provjera - upita P. Brunu koji je i dalje šutio.

– Ima, sve dok se ne dočepamo obale.

– Jesmo li u Hrvatskoj?

– Uskoro.

More uvijek znači slobodu.

Prođoše jednu vojnu kontrolu bez problema. Zatim, na jednom reskršću, jedan policajac, primjetivši ih, izađe iz svog vozila i pokaza im palicu za stop.

P. zapazi da je njegova uniforma donekle drugačija od patrole u Hercegovini i, takođe, da je bar duplo stariji od prethodnih.

– Ne, vaše lične isprave - reče on Bruni koji je pošao da mu pokaže propusnice.

Policajac uze dvije lične karte, pogleda sliku na jednoj zatim sage glavu i pažljivo se zagleda u Brunu. Onda, učini isto sa P.-om i njegovom kartom.

Vozili su se duž beskrajnog morskog plavetnila.

– Hoceš li i dalje da negdje popijemo kafu? - upita ga Bruno sa osmjehom.

– Neću.

– Bio si veoma dobar. Imao sam utisak da si mirniji od mene.

– Možda. Bojao sam se najviše zbog tebe.

Lazar i vrelo

"Ima tamo na Polju jedno vrelo, na Selištu. I on je tamo nešto obožavo vodu, a u nas su dobre vode sve. Imamo tolika vrela.... Muhajem, bi on - imo je jednu onu flašu od aluminijuma, čuturu, i objesi je o rame - ima dva kilometra, i ode na to vrelo.

Napije se, natoči i nazad."

ROĐENDAN MALOGA BORANA

Kada je sjeo u fotelju primjetio je da mnogo liči na onu koju je imao u Konjicu. Međutim, Mladenov stan bio je sasvim drugačiji. Njegova žena, Marina, vršila je poslednje pripreme za rođendan njihovog sina Borana. Kada je stigao P. je htio da negdje izađu na piće, ali Mladen je odbio.

– Popićemo nešto ovdje, imam odlične travarice. Sâm sam je pravio.

Bio je inžinjer a žena mu poslovođa u apoteci. U zadnje su vrijeme jedva uspjevali zaraditi nekih dvjesta maraka mječecno.

– Ne može se dobiti iz Hrvatske. Sve su veze prekinute sa "neprijateljskim republikama". Možeš nazvati Brazil ili Albaniju, ali ne i Jugoslaviju - reče mu Mladen kada ga je upitao da li može nazvati Herceg-Novi.

Onda je okrenuo jedan broj u Francuskoj.

– ...Nazvaćeš 38-8..., reci im da sam u Splitu, zatim, pitaj ih da li je moja porodica stigla dolje... Reci im takođe da ću pokušati da se dočepam Francuske... Poslije desetak minuta telefon zazvoni i on ču sa olakšanjem da su njegovi tamo, da su dobro i da su djeca upravo izašla na kupanje, " ...govorila sam sa tvojom mamom i rasplakala se od sreće kada sam joj rekla da si u Splitu".

P. odloži za kasnije adovanje.

– Za Francusku, treba li i dalje viza?

– Treba, ali mogu ti poslati garantno pismo.

– Za koliko dana može da stigne?

– Ne znam, možda za deset dana.

– Nazvaćeš mi takođe Koukoffe, u Parizu, objasni im u kakvoj sam situaciji... Evo ti njihov broj. Zatim je nazvao Dojčevu sestru u Torontu i Pepsijevu rodicu u Italiji da im kaže da su oni dobro. Ljudi su bili zabrinuti i pitali su zašto i oni nisu postupili kao i on. Završivši sa pozivima, opet sjede i reče Mladenu da im natoči po cašu. Uprkos olakšanju što se tiče porodice, nije se dobro osjećao. Zapravo osjećao se veoma loše. S jedne strane bio je sretan što su se sklonili sa Boraka, a sa druge, tek ga je u tom trenutku sustigla iscrpljenost od Risovca, a naročito ponor pred konačnom spoznajom kraja jednog sna. Strah i nesigurnost pred onim što bi trebao biti neki drugi život mješali su se i na to nadovezivali. Vjerovatno da je gajio više nade i iluzija nego što je imao izgleda da uspije.

– Ko su ti Koukoffi?

– Francuzi, na neki način rođaci...

– Neprestano bombarduju Konjic? - upita Mladen.

– Ma da, vojske okupljene u Konjicu spremaju se da ih napadnu. Ako uspiju da zauzmu Borke nikoga neće poštedjeti, toliko su bijesni zbog bombardovanja... Bojim se i neprestano mislim na rođake gore... To su ljudi koje volim.... Sada vjerovatno da više ne žele čuti za mene. Jedan od razloga zbog kojih sam žurio bili su i Borci. Nisam imao snage da budem tamo u tom trenutku. I dalje se ne mogu oporaviti od smrti nekih prijatelja. Zatim mu je govorio o Radenku.

– Boriti se protiv koga? - zapita se Mladen.

– Kada bi bilo partizana znao bih za koga i za šta da se bijem, boriti se ovako protiv Pepsija, Dojca, Sene...

– Dobro si učinio što si pobjegao.

– A ti, imaš li ovdje problema?

– Znaš da sam izgubio mjesto zamjenika direktora.... Nije kao što je nekada bilo. Ali nastojim da se ne mješam u politiku i da sam sa svakim dobro. Uvijek sam imao mnogo prijatelja Hrvata. Ono što me jedino uznemirava je što mi i dalje ne daju "domovnicu" i državljanstvo, iako mi je žena odavde, a i djeca su Hrvati.

– Od kada si u Hrvatskoj?

– Sedam godina, ali se nadam da će se to nekako srediti.

– Tvoja žena veliki je drugar.

– Da, ona mi mnogo pomaže da izdržim. Sve ovo mora da prođe. Treba samo čovjek da se strpi da budale odu iz politike.

– Zbog nekih paranoika koji su nas do svega doveli mi ćemo Srbi ubuduće biti uvijek loše viđeni u svijetu.

– Već smo.

– Ne znam kako bih sada mogao vidjeti Sarajevo. Ne bih podnio stid našavši se u njegovim ulicama.

– Ja još uvijek ne vjerujem da je to istina.

P. je zapazio da je Mladen, čim je upalio svjetlo u stanu, spustio roletne na prozorima koji su gledali na zgradu preko puta. Bilo mu je nezgodno što mu može izazvati neugodnosti.

– Htio sam te pitati da li išta rizikuješ sa mnom, naročito što ću morati čekati garantno pismo.

– Ma, ne - učini Mladen - ne treba da na to misliš, ali ako te neko od susjeda pita ko si i gdje ideš nemoj ništa objašnjavati. Znaš kakav je narod.

– Jako mi je žao... a Marina? Šta ona kaže?

– Ništa. Ona je drug, kažem ti.

P. ga je zatim pitao da li često provjeravaju isprave u Splitu, jer je imao želju da izađe i, poslije dosta vremena, da se prošeta ne strahujući od granata. Mladen ga umiri rekavši mu da i pored velike vojske na ulicama, koliko zna, ne vrše se slične kontrole.

– Kako se zoveš? - upita ga mali Boran stavljajući mu ruku na koljeno i prekidajući njihov razgovor - tata mi je rekao da ćeš spavati u mojoj sobi.

– Je si li ljut? - upita P.

– Nisam, možeš uzeti, ako hoćeš, moje stripove.

– Hoću, rado - reče P. - a igračke, da li se mogu igrati sa njima? Dječak se nasmija.

– ...Možeš, ali ti više nisi mali. Nisi mi rekao kako ti je ime.

– P.

– Hoceš li biti na mom rođendanu večeras?

P. se iznenadi.

– Ma, naravno. Biće mi velika radost.

– Dobro je da si došao, jer jedan mi je prijatelj pozajmio kameru, a ti se razumiješ u to - Mladen se zatim se okrenu prema mališi - P. je specijalno došao da snimi tvoj rođendan.

– Zaista? - dječak pogleda P.-a upitno.

– Dakako.

Mali je Boran, naravno, bio jako uzbuđen. Njegova sestra, obučena u plavu haljinicu, paradirala je između kuhinje i dnevnog boravka u kome su se očekivale uzvanice, dok je on u košulji nalik na kakvog gospodinčica pomagao mami da postavi sto.

– Hoceš li početi sa snimanjem?

Djevojčica je bila nestrpljiva. P. uze kameru i okrenu je prema njima. Na Boranovom licu primjećivala se postidjenost, dok ona, smijući se, pobježe u drugu prostoriju.

Ubrzo su stigli gosti, svako noseći kesicu bombona, čokoladu ili kakvu igračku. Da im ukloni strah P. stade da ih zagovara iza kamere. Zanimajući se samo za ono što im se nudilo na stolu, djeca uskoro više i ne obraćaše pažnju na njega.

Torta sa osam svijeća bila je takođe tu. Boran ne uspije da ih ugasi odjednom i zacrveni se. Rukama sakri lice. P. je išao kamerom od jednog do drugog djeteta nastojeći da svako iznenadi u nekom neočekivanom i ako je moguće komičnom trenutku.

Marina mu je neprestano govorila da se posluži i ostavi malo kameru.

– Nemoj se ustručavati.

– Ma, ne ustručavam se, samo nisam gladan. Veliko mi je zadovoljstvo da se zabavljam sa djecom. Na kraju su gledali kasetu koju je P. snimio. Svi su se smijali, naročito kadru koji je pokazivao Mladenov pozamašan stomak. Marina je bila jako lijepa na snimku. Sutradan ujutro Mladen, njegova djevojčica i P. ustali su prvi.

– Svako ti je jutro ovako - Mladen se ko bajagi jadao nad sudbinom dok je češljao svoju "Šveđanku" koja mu je sjedila na koljenima. Činio je to polako i kao da joj cešljom miluje dugu kosu boje žitovog klasja.

– Mnogo sam želio imati djevojčicu - reče P.

– Bilo je dobro sinoć - primjeti Mladen - Djeci su te stvari veoma važne... Je li, sunce moje?

– ...Bilo je dobro - reče ona maznim glasom i protežući se.

– Kaseta je odlična.

– Da, atmosfera je bila dobra. Međutim... - P. iznenada zape - ... bilo mi je jako teško...

Krijući lice on požuri prema terasi gdje mala nije mogla vidjeti njegovu provalu suza i jecaja. Plakati, bez kraja i ograničenja činilo mu je dobro. Podudarnost rođendana malog Borana sa Zoranovim, nije dodavala mnogo na taj bezdan odakle njegova duša možda neće imati snage da se izvuče. Ovakve je suze lio još samo kada je bio dijete.

Dugo je ostao na terasi prije nego što će se vratiti Mladenu i njegovoj maloj koju je ovaj i dalje uređivao.

– Ne treba da očajavaš. Glavno je da ste svi živi. Neki su imali mnogo manje sreće.

– Ne znam. Treba da povratim snagu.

O zanimanju ljudi za njega

"Vidiš, Markane, iz Amerike... Dobijem ja i one farbe za slikanje.

Meni je čudo, prošo onolike škole. Te jezike znao. Da se svedne na Borke, da onako siromašno živi i bjednički. Kako se nije probio, boga mu materina. Onda ja kontam viša je budala nego mi. Što nije našo sebi sa onolikim školama. Još mu i država obezbjeđivala i stanove i sve, a on ništa.

...Grad nije nikako volio, grad nije simpatisao nikako. Niti je on htio ikako da se u grad vrati..."

LEJLA

Svaki je dan išao u šetnju. Prilikom prvog izlaska prešao je više od petnaest kilometara. Noge su mu podrhtavale od pomanjkanja snage a srce je počelo već nakon stotinjak metara da udara kao da trči. Zadnji mu je mjesec oduzeo svu izdržljivost i snagu, ali je samo još više pojačao potrebu za kretanjem. Tijelo, nabijeno napetostima, strahom, alkoholom i prevelikim duhanom bilo je željno trošenja i čišćenja.

S vremena na vrijeme, prejako lupanje automobilskih vrata ili bilo kakav drugi prasak izazivao bi u njemu instikt da sagne glavu i potrči prema nekom podrumu. Džakovi od pijeska ispred podrumskih otvora, kao podsjećanja na opasnost od bombardovanja kojih nije bilo u Splitu, doprinosili su njegovoj nemoci da se brzo oslobodi Konjica. Bog zna kada će doći vrijeme potpunog zaborava. Poslije nekoliko dana "uvježbavanja" navikao se na ambijent grada.

Riječi ljudi koje je sretao, bilo da su dolazile iz usta penzionera u parkovima od prodavacica na pijaci, takođe su ga podsjećale na klimu odakle je stizao. Svi su govorili o politici i "četnicima". P. pomisli da je svaka zemlja žalosna gdje se ljudi bave samo politikom. Uprkos lijepom vremenu nije imao ni najmenju želju da se okupa u moru. Čak i šetajući njegovom obalom osjećao je grižnju savjesti.

Pet je dana već prošlo i još mu nisu poslali garantno pismo. "Od nekog vremena postali su mnogo strožiji... strpi se, predali smo zahtjev u prefekturi".

To je počelo da ga nervira. Nikada nije volio da čeka, naročito sada kada je svaki dan mogao donijeti nešto novo, a to novo obično je loše. U slučaju da ne dobije vizu pokušaće da pređe granice ilegalno. Sjeti se da su u vrijeme autostopa, sve evrposke granice bile samo formalnost naročito ako se ide autom.

– Alo - bila je to Sanja, Smokvina žena. Prije njega sklonili su se u Zagreb sa namjerom da se dočepaju Italije gdje su imali neke prijatelje.

Nažalost, Smokvin pasoš više nije vrijedio. Prilikom njihovog zadnjeg susreta u Konjicu ponudio se da mu pomogne u slučaju da se želi nastaniti u Italiji.

– Reci mi, ima li problema da se pređe italijanska granica.

– Ne znam šta da ti kažem. U principu najviše ih prave Slovenci, jer ne daju ljudima iz Bosne da izađu bez specijalne dozvole.

– Zašto? Šta oni imaju sa Bosnom?

– Ne budi glup. Vraćaju ih da bi se borili protiv Srba.

– Gadovi! - učini P. iznenađen ne prvi put germanskom dovitljivošću braće Slovenaca.

– A tvoji drugari, Hrvati, ne prave probleme?

– Nisu, a ni Slovenci ponekad. To ovisi od čovjeka na koga naletiš.

– Ima li drugih načina da se izađe iz Hrvatske?

– Ima, preko Mađarske. Mnogo naroda bježi preko mađarske granice, a zatim nastavlja prema Njemačkoj i Belgiji.

– Pitam te, jer čekam već neko vrijeme garantno pismo za francusku vizu. Sanja ne odgovori odmah.

– Znaš, poznajem ih dosta koji već mjesecima čekaju to pismo. To ne ide tako brzo. Francuzi su postali jako kruti, znaju veoma dobro kakva vrsta "turista" dolazi iz Juge.

– A Nijemci?

– Oni takođe traže nešto.

– Jako čovježno, u svakom slučaju.

– Šta ćeš, tako ti je. Uostalom u pravu su što nas niko ne želi.

– Mislim da i oni imaju svojih odgovornosti. Ponekad poželim da ih sustigne sudbina Bosne.

– Nego, je si li čuo zadnju vijest iz Konjica? - upita ga iznenada Sanja.

– Nisam - reče P. osjećajući unaprijed da će ga ta novost kao i sve ostale za vrijeme ovog rata pogoditi.

– Izgleda da su juče dvije granate pale na salu gdje su bili zatvoreni žene, djeca i starci iz srpskih sela oko Konjica.

– Ima li mrtvih?

– Osamnaest, na mjestu. Gađali su džemiju pored i pogodili su svoje.

P. nije mogao da govori. Imao je potrebu da izađe i da hoda u noći, dugo, dok se sasvim ne iscrpi i bar malo ne udalji od misli. Svaka novost, čak i svaka misao koja se odnosila na Konjic zadavala mu je bol. Kada se vratio, Mladen je imao za njega poruku koja ga je obradovala.

– Bio je to neki ženski glas koji se raspitivao da li si u Splitu. Ostavila je broj na koji je možeš nazvati.

– Kakav joj je bio glas?

– Veoma prijatan.

Bila je to Lejla.

Lejla je donijela sa sobom drugu novost. Ona je bila još gora od one koju je čuo od Sonje. Đuro, njihov kolega zaklan je sa ženom i dva sina, od pet i sedam godina.

– Ali gdje se to dogodilo?

– U njihovom stanu.

– I ko je to uradio?

– Ne zna se.

P.-u je bilo jako teško da postavlja pitanja koja više ničemu nisu sluzila. Volio bi da nije saznao za ovu vijest.

– Zašto?

– Govori se da je navodno krio radio stanicu... ali čak i da je istina - govorila je Lejla sa suzama u očima o svom komšiji - njegova djeca, kakve oni imaju veze sa tim? Da li ih znate?

– ..Više sam se puta šetao sa njima.

– Možda vam nisam trebala to reći.

– Nije važno sada... a toliko sam se radovao što ću te vidjeti... Treba se bojati radovanja.

Sjedili su na jednoj klupi na Marjanu koji je nadvisivao grad. Predivan pogled ukazivao se pred njihovim očima - grad i more. Od njihovog prvog sastanka svaki su se dan peli i gore ostajali neko vrijeme posmatrajući grad pod nogama. Sa Lejlom P. je imao utisak da živi nešto što je već negđe pročitao. Tek je trećeg dana našao vezu između vremena provedenog sa tom djevojkom i Hemingvejovim knjigama - rat, bijeg, zabranjena osjećanja i grižnje savjesti. Lejla je bila ptica nesvjesna preko kakve zemlje leti. Sa suzama u očima govorila je o svojoj prijateljici Srpkinji. Ova se, udata za Muslimana, bila sklonila iz Konjica, a od neki se dan više nije usuđivala izaći na Splitske ulice.

– Otišla je sa svojom bebom u crveni krst da zatraži humanitarnu pomoć i jedna ju je žena iz Konjica prepoznala i gurnula niz stepenice derući se "Šta ćeš ti ovdje, četnička kurvo!?" Nije htjela o tome da govori svome mužu kada ih je obišao. U najgorem su položaju mješoviti brakovi.

Zanimala se za njegovu djecu.

– Znate da imate iste pokrete kao i vaš Gordan?

– Kažu da ličimo, ali niko mi to još nije rekao. Nadam se da su sada na plaži ispred kuće mojih roditelja. Kada je god lijepo vrijeme poželim da se kupaju u moru.

– A vi, vi se ne kupate?

– Ne, nemam želju.

– Ja imam namjeru da se bar jednom okupam prije nego što ću napustiti Split.

– U pravu si, trebaš po svaku cijenu udovoljiti svojoj želji.

– Ali i vi ćete doći sa mnom.

– Neću, rekao sam ti da ja to ne mogu.

– Ne volite more?

– Volim. Mogu čak reći da ga obožavam. Zato se i često šetamo pored njega.

– Sutra ću ponijeti kupaći kostim.

Novosti iz Francuske bile su i dalje iste. Tražili su od njega da se strpi a on, više nije mogao da ostane u Splitu. Osim toga Koukoffi kao da više nisu bili na istom broju. Njegova želja da dođe u Pariz onako kako je to i prije radio, slobodno i misleći samo na slike koje će tamo vidjeti, neće mu se ispuniti. Poslije studija i nekoliko kasnijih posjeta, ovaj će put biti primoran da do njega stigne krijući se. Pariz to nije zasluživao, kao ni uspomene.

Prije dvije decenije, napustio ga je radi Konjica i to nikada nije zažalio uprkos opsesiji zadnjih godina da ga opet vidi. Uvijek je bilo nešto što bi se ispriječilo njegovoj želji. Najčešće nije imao novca da povede svu porodicu a nije bio ni dovoljno sebičan da to učini sam.

Lejla se nije mogla okupati. Vrijeme se kvarilo i bila je primorana da čeka drugu priliku. Nadala se da će joj to ipak poći za rukom do odlaska.

– Dobila sam pismo iz Holandije - rekla mu je jednog dana sa mješavinom radosti i sjete u glasu. On je teško krio uzbuđenje. U njezinom prisustvu lako je zaboravljao svoju "četnicku" kožu i nalazio hrabrost - Onda se sutra vidimo zadnji put.

– Ponesi kupaći kostim, možda će se vrijeme prošljepšati.

– Čak ako i bude oblačno okupaću se. To mi toliko znači - Zatim izvadi neku cjedulicu - Čim budete mogli, nazovite me, da znam da li ste uspjeli da izađete... - pogleda ga očima u kojima je bilo neko pitanje - voljela bi takođe ponijeti sa sobom nešto od vas.

P. pažljivo savi cjedulicu.

– S tim u vezi, imam ideju. Bojim se da prelazeći granice ne nađu kod mene tekst na kome sam radio zadnje vrijeme.

– Zašto? - upita iznenađenim glasom.

– Može se pomisliti da se radi o jednoj drugoj ličnosti iz srpske istorije.

– Jesam glupa.

– Malo mi je nezgodno što ću ti predložiti da ga poneseš sa sobom radi granice. Ona razmisli sekundu.

– Hoću, rado ću to učiniti... mnogo ga volim.

P. opazi na njenom licu osmjeh koji je značio olakšanje.

– A kada ću vam ga vratiti?

– Ti će tekstovi biti razlog našem novom susretu.

– U Parizu?

– ...Može biti. Ne znam hoće li mi poći za rukom da stignem do njega, ali i pored svega možemo jedno drugom obećati nešto.

– Šta?

– Da se jednog dana nađemo u njemu... u Parizu, zbog njega. Šta misliš na to? Bilo to za mjesec dana ili nekoliko godina.

– U redu.

Lejla je otišla iz Splita a da se nije okupala u moru. Zadnjeg dana, podigao se veoma jak vjetar i još su jednom prošetali Marjanovom šumom. Naveče, njezin je brod polazio za Rijeku. Prije nego što će se rastati dao joj je kapu da se na palubi ne nahladi.

Počinjao je žaliti što nije uzeo autostoperski ruksak i vreću za spavanje. Brzo će ljeto i uskoro se moglo spavati pod vedrim nebom, čak i bez vreće. S druge strane kao autostoper mogao je lakše preći granice. Više nije bio u stanju da čeka. Mladen je postajao sve nervozniji naročito zbog jedne susjetke koja je svaki dan navraćala sve se više zanimajući za njegovog "gosta". Garantno pismo i dalje nije stizalo iz Francuske niti je to izgledalo da će uskoro stići.

Ta vijest na radiju sasvim ga poremeti. Poslije Francuske i Njemačke, Belgija je najavljivala uvođenje vize za Jugoslovene. Svijet se zatvarao pred nesrećom.

Tek su se bili probudili. Marina je već bila otišla na posao a djeca su još spavala.

– Šta misliš o tome? - on upita Mladena.

– Ne znam... Na tebi je da odlučiš. U svakom slučaju vidiš i sam šta se događa... granice se sa svih strana zatvaraju.

P. je znao da se na ostvarenje najavljene novosti neće dugo čekati. Nekoliko trenutaka ostade u fotelji ne mičući se prije nego što je počeo govoriti. Nikada se nije prevario kada bi na taj način donio odluku.

– Hajde - reče sa osmjehom - pristavi nam kafu dok se ne spremim, hoću da je još jednom popijemo prije nego što pođem.

– Kuda ćeš?

– Idem najprije do Rijeke. Odlučiću u autobusu kako ću izaci iz Hrvatske.

Kod Laze na čaju

"Bila je jesen. Bilo je snijega jednaestak dvanaestak cenata. Decembar mjesec, i on došo.

- Savo, nemam drva. Bi li mi pomogao usjeć?

Hajde. Otišli tamo. Sjekire uzeli, te tamo nekakvije panja, te ovoga te onoga. Boga mi, ušjekli čitavo, unijeli u kolibu. Završili. E, ja hoću kući.

- Jok! Popićemo čaj. Imam izuzetan čaj!

Ne znam, od nekakvije trava. Neku džezvetinu uze, konzervetinu, šta li, i donese u šta bi on pio.

- Aha, imo sam još jednu...

Ode tamo i sa jedne police uze neku šolju. Sva ona šolja od prašine i prljavštine. Samo što učini "Phu..." u onu šolju, "Phu...". Pa onijem prstom u šolju.

...Meni će usut u onu šolju!?

I, sad, da popijem... - Đe ću pit - a da ne popijem, razljutiću ga. Hajde, samo misim, popicu. Neću crnkut od njega, čaja - vrela je voda, provrela je... I to sam popio.

Samo u sebi mislim: "Lazo, đe ti je ta tvoja diploma i škola... i kralja si sliko".

U AUTOBUSU

Polazeći iz Konjica poneo je sa sobom dvije vrste odjeće: jednu čiji je stil počivao na farmericama i drugu "elegantniju" koju je nastojao da uvijek drži čistu i ispeglanu. Uvijek je kod sebe držao i knjigu "Teoriju moderne umjetnosti" od Vasily Kandinskog na francuskom i počinjao da je čita čim bi to okolnosti zahtjevale.

Kasnije, kada se sjećao tog dana koji je, po dosta detalja bio uzbudljiv te mu se uklesao u pomćenje, nikada se nije uspio sjetiti kada je tačno taj čovjek sjeo na sjedište do njegovog. Vjerovatno se to desilo neposredno prije polaska autobusa. P. je bio našao mjesto pored prozora i posmatrao je ljude na peronu nastojeći da prikrije nestrpljenje koje se uvijek javljalo u takvim prilikama. Sjećao se djetinjstva kada su ljeti često presjedali na ovoj istoj stanici da bi išli na sjever u Pulu, kod rodbine, ili da bi hvatili vezu za jug u pravcu Konjica. Na ovim peronima, takođe je izgubio vojničku knjižicu istog dana kada je završio služenje vojnog roka. Od tada je veoma dobro poznavao splitske ulice i uličice ali ih više nije osjećao kao iste i pitao se da li će ikada doći dan kada će se moći vratiti kao turista čija je jedina briga da na plaži ne pocrveni od sunca.

– Zemljak, gdje ideš - upita ga snažan glas i P. zaključi da je upravo dobio društvo koje ga vjerovatno neće ostaviti na miru da do kraja dovrši svoja razmišljanja.

– Do Rijeke - odgovori P., preko volje. Po naglasku susjeda zaključi da je odnekud iz Bosne i to negdje sasvim blizu Konjica. Čovjekova nametljiva otvorenost nije se dopadala P.-u, ona je istovremeno najavljivala da će mu želja da tokom putovanja ni sa kim ne govori propasti.

– Idem i ja do Rijeke. Idem da vidim familiju koja je izbjegla tamo kod rađaka mi. Da li znaš koliko nam treba vremena da stignemo?

– Osam sati, po onome šta su meni rekli. Inače, obično idem avionom - slaga P.

Od Splita do Rijeke, bilo je nekih tri stotine kilometara, ali zbog rata u Hrvatskoj, koji je još trajao, trebalo je zaobići jedan dio obale pomoću trajekta. Uostalom, P.-ov je saputnik sve to znao, kao i satnicu autobusa.

– Srbi su krivi za sve naše nesreće... - Govorio je glasno da ga svi u autobusu mogu čuti, dok je P. doista počinjao žaliti što nije uzeo avion. Pokušavajući da se koncentriše na ideje Vasilija koje su objašnjavale značenje boja, htio je Bosancu dati do znanja da on ima prečih poslova od razgovor sa njim. Ovaj međutim nije bio tog mišljenja.

– Znaš, ja sam ti i maloprije maltretirao jednog Srbina u splitskoj policiji. Svaki put kad mi se ukaže prilika ja je iskoristim... Šta ti misliš, zemljak?

– Potpuno se slažem sa vama - učini P. i dalje ne zatvarajući knjigu nadajući se da će njegova ravnodušnost na kraju uspjeti da obeshrabri onoga - Zaista su učinili zla.

– Ali, da li ti znaš koga se oni najviše boje? Tamo, kod mene, ima ih nekoliko i ja sam se uvjerio svojim očima.

– Ne znam - reče P. pripremajući se u sebi za ono što će slijediti.

– Hosovaca. Kada im se kaže da Hosovci stižu, umru od straha... - Bosanac ga je uzeo za Dalmatinca - Da samo vidiš kako ih se boje... Kod nas ih čak ima da su članovi TO-a, ali ne vjerujemo im, ne treba vjerovati ni jednom Srbinu. Čuješ li me, ni jednom! Treba ih sve istrijebiti kao gamad... Tamo, kod nas, mi nikome ne praštamo, moj prijatelju. Slušaj me šta ti kažem kada bi sada ovdje imao jednoga, ovim bi ga rukama zadavio - i on pokaza P.u dvije ogromne šake.

– Da, ne treba imati milosti prema takvima - reče P. osjećajući glavobolju od koje mu se pušilo i pored zabrane u autobusu.

Tada se Bosanac sage prema njemu i poče mu tihim glasom nešto povjeravati i dalje ponavljajući to "tamo".

– Znaš, kod mene, tamo, mi smo ti osnovali "Handžar Diviziju". Vidio sam neke momke iz te divizije. Noževe oštre sa obadvije strane... sa dvije oštrice, da bi ih klali... Vidio sam svojim očima. Mogu ti reći da su takvi više nego gadni za Srbe.

P. poče da se znoji ispod pazuha. Imao je želju da promjeni mjesto, ali nije uspijevao da nađe dobar izgovor koji ne bi izazvao sumnju kod "zemljaka" kao i putnika od kojih su ga neki slušali požljivo i odobravajući, dok je druge po svoj prilici zamarao. Glavobolja je po svemu imala male izglede da prođe.

Osim toga, već poslije pola sata vožnje, autobus se zaustavi pred nečim za šta se P. nadao da više neće sretati na putovanju. Bila je to provjera isprava. Čim su na prvoj stanici stali dva su se policajca popela u autobus tražeći od putnika da pokažu lične karte.

Delija pored P.-a izvadi svoju i otvori kao da je htio da se malo podivi vlastitoj fotografiji. Krajičkom oka P. pročita iznad adrese "Visoko". Ako ovaj za vrijeme kontrole primjeti da je iz Konjica ne bi mogao a da se ne iznenadi. To bi sigurno izazvalo situaciju u kojoj bi P.-u bilo jako teško da objasni neke stvari. Policajac mu međutim ne postavi nikakvo pitanje niti se pak zanimaše za propusnice.

Čim je autobus opet krenuo, tortura se nastavi. Jedini trenuci odmora za P.-a bili su kada je čovjek iz Visokog tonuo u zasluženi san. Tada bi koristio priliku da povrati snagu i hladnokrvnost. Ipak se nije uspijevao koncentisati na plan kako da stigne do Francuske. Pomisli na idiotske okolnosti koje mu mogu otrgnuti iz ruku rezultat svih dotadašnjih napora. Da bi izgubio stečeno, čovjeku je dovoljno malo. Glupost života savršeno se oslikavala u njegovoj situaciji u autobusu. Posebno kada vam sudbina zavisi od glave poput one kakva je upravo hrkala na sjedištu pored njega.

Istovremeno on osjeti da u njemu narasta neka emocija prema tom čovjeku koji tamo, u svom Visokom, vjerovatno da nije bio toliko opasan koliko se pokazivao pred svojim saputnikom "Hrvatom". To osjećanje bila je čista mržnja, mržnja koja mu je takođe izazivala iznenadnu želju da se razdere pred cijelim svijetom da je Srbin, čak ni Jugosloven, nego Srbin.

Uvijek je bilo tako. Što se više napadalo to njegovo porijeklo, do koga nikada nije mnogo držao, to je imao veću potrebu da ga brani. Taj njegov istikt da se uvijek stavlja u zaštitu nečega što svi osuđuju, budio se i kada je bio u pitanju taj narod.

Zapravo je shvatio da ga je preplavilo ono užasno osjećanje koje je inače prezirao kod drugih. Ljubitelj noževa sa dvije oštrice iz Visokog, nije li uspio od njega napraviti jedno čudovište više? Ta stvar mora da uistinu započinje sa strahom, zatim mržnjom.

Za vrijeme tog kratkog samoposmatranja vlastite ništavnosti, uzrok svega toga, na veliko razočarenje ostalih putnika, hrkao je na sav glas. Uprkos primjedbi jedne gospođe P.-u nije padalo na pamet da mu prekida san. Nažalost, Visočanin je na kraju toliko snažno zavijao da je bez većih poteškoca uspio da sam sebe probudi. Bio je to znak P.-u da je sada na njega red da zatvori oči. Nadao se da će njegov "zemljak" primjetiti da "spava" te da će ga ostaviti na miru.

– Gdje smo?

Sa glavom naslonjenom na staklo P. se ne pomače.

– ...Mora da smo negdje na prilazima Zadru - čuo je glas onoga kome za priču nije bio potreban sagovornik. I pored zatvorenih ociju i tišine koje je slijedila, nije uspijevao da se odmori. Blizina tog čovjeka pritiskala ga više nego njegovih stotinjak kila i pitao se kako će izdržati do Rijeke.

Zatim su prošli dvije kontrole zaredom, jednu prije i jednu poslije granatama oštećenog mosta. U obadva se slučaja radilo o vojnicima veoma prijetećeg držanja prema vozaču kome je svega toga bila puna kapa. Čim bi se P. "probudio", onaj bi koristio priliku da nastavi sa svojim poduhvatima protiv Srba dok je Kandinsky gubio i poslednju šansu da bude pročitan. Ne znajući šta drugo da čini P. je povremeno bio primoran da mu ugodi.

– Boga mi, i ja, da sam na vašem mjestu, i ja bih isto tako.

– Ne možeš zamisliti kakvo je zadovoljstvo ubijati ih - junak iz Visokog nastavljao je kao da ih je on sam na onaj svijet poslao bar stotinjak.

Prilazi Zadru bili su izgranatirani mnogo većim projektilima od onih koji su padali na Konjic. Čak su se i u centru grada, na neboderima, mogli vidjeti topovski pogoci koji su, po vijestima, s vremena na vrijeme i dalje razarali grad. Po planovima Srba iz zaleđine, Zadar je trebao biti osvojen ne zbog grada već zbog izlaska na more. Zemlja koja ima izlazak na more ima otvorena vrata prema cijelom svijetu.

P.-ove se misli još jednom okrenuše prema tom moru koje mu, kao simbol slobode i radosti, više ništa nije čnacilo. Mnoga će mu veselja odsada biti strana i bolna. Čak i u društvu Lejle njihove su mu šetnje duž morske obale bile samo hladna i vizuelna konstatacija njegovih valova i dna. Bio je zadovoljan što će se malo nadisati čistog vazduha u Zadru gdje su svi izašli iz autobusa. Zapali cigaretu. Osjećao je umor. Šta da uradi u Rijeci? I dalje nije bio sposoban da na to misli. Odluka će doći sama od sebe. I te kontrole, niko mu ništa nije govorio o njima. Vjerovao je da ih poslije Splita više neće biti. Možda traže nekoga. Da, mora da je previše umoran i da je njegov strah pretjeran. U jednom trenutku vozač se poče raspravljati sa dvojicom drugih vojnika koji su htjeli ući u autobus da takođe provjere isprave.

Napustili su glavni put da bi uzeli onaj preko poluostrva. Poslije izvjesnog vremena našli su se na kraju duge kolone koja je čekala red za trajekt.

– Oni koji hoće, mogu sačekati autobus na keju - reče putnicima vozač.

I pored veoma jakog vjetra u kome se osjećao miris morske soli P. se uputi pješke prema malom pristaništu gdje su trajekti jedan za drugim pristajali i polazili. Ispred keja bila je nekakva improvizovana kafana sa terasom. On sjede ispod suncobrana ne imajući namjeru da išta naruči. Tada opazi trojicu ljudi od kojih mu je jedan bio veoma poznat. Bio je to Rutalinov rođak. Znao je da njegova porodica nije oduševljena njegovom političkom angažovanošću te da ne dijeli njegova mišljenja. Ne znajući ko su druga dvojica P. se ne usudi da priđe grupi uprkos radovanju što vidi nekoga iz Konjica.

Međutim, tokom razgovora Smajin se pogled u jednom trenutku spusti na P.-a. Ne reagovaše odmah nego reče nešto onoj dvojici nakon čega ga ovi ostaviše. Priđe P.-u vidno iznenađen.

– Zdravo, šta ti radiš ovdje?

– Idem za Francusku.

Držao je u ruci flašu piva i cašu. Sjede za P.-ov sto tako da ga dvojica njegovih saputnika nisu mogli vidjeti iz auta gdje su bili otišli. Ponudi P.-u polovicu piva što ovaj prihvati iako nije bio žedan.

– Nije te strah da tako putuješ?

– Imam isprave, ali mi je ipak prpa. Nisam očekivao ovoliko kontrola.

– Možda nekoga traže. Kako ćeš do Francuske?

– Još ne znam.

Smajo je išao sa dvojicom drugih u Zagreb poslovno.

– Ima li kakva mogućnost da vam se priključim do Zagreba?

Dobio bih malo na vremenu... trebao bih preći belgijsku granicu što je prije moguće - P. mu je zatim govorio o sreći da naleti na "zemljaka iz Visokog".

– Što se mene tiče, nema problema... Ali ona su dvojica malo previše Hrvati... Mislim da bi bolje bilo da ne ideš sa nama.

Zatim je govorio o svom sinu, ista generacija kao i Dino, koji nije htio da se mobiliše i koji mu je jednog dana rekao: "Tata, ovo nije moj rat, neću da se borim". Dosta je mladih to govorilo. Bio je zadovoljan što ga je uspio skloniti u Hrvatsku.

Popili su pivo.

– Sretno - reče Smajo stiskajući mu ruku. P. se zatim pope na trajekt gdje se njegov autobus upravo parkirao. Bilo mu je drago što je sreo tog čovjeka. Poslije trajekta više nije bilo patrola. Autobus se u međuvremenu znatno ispraznio tako da je čovjek iz Visokog napokon napustio svoje mjesto da bi udobnije spavao na dva druga sjedišta. P. se mogao vratiti razmišljanjima o nastavku putovanja. Možda je taj umor doprinio da se odluči za najjednostavniji način kako da izađe i zatim stigne do Belgije. Neće ići ni preko Italije ni preko Mađarske, već će na željezničkoj stanici u Rijeci uzeti direktnu voznu kartu za Brisel. Imao je predosjećaj da će ipak uspjeti preći Slovenačku granicu koja se nalazila jedva na petnaestak kilometara od Rijeke.

Silazeći iz autobusa, žurilo mu se da nađe adresu svoga prjatelja Brane koji je odavno živio u Istri. Istovremeno opazi da ga dvojica policajaca posmatraju sa druge strane ulice. Ne razmišljajući ni sekunde uze torbu i pređe ulicu da bi pretekao stvar. Pokaza im cjedulicu sa adresom.

– To je odmah tamo, na kraju trga.

Nakon desetak minuta prepoznade svog prijatelja koji je upravo izlazio iz zgrade.

– Ostavićemo stvari a onda idemo odmah da negdje popijemo kafu, na nekoj terasi, objasniću ti poslije. Zatim ćemo otići na stanicu da vidim kada imam voz. Dvadeset minuta kasnije sjedili su za stolom kafane koju je Brano izabrao. Zatim su prohodali do stanice gdje su im rekli da su ispustili večernji voz i da sledeći ima tek sutradan ujutro.

– Bio sam isuviše umoran da odmah idem na stanicu. Za ovog putovanja najvažnije je da sam opušten.

Brano ga je uvjeravao da će sve dobro proći i da, koliko mu je poznato, ne daju prelaziti granicu samo putnicima sa pasošima koji su izdati u Srbiji. P.-u je, pored ostalog, bilo nezgodno što je stančić njegovog prijatelja pretrpan izbjeglom rodbinom iz Bosne. Porodica mu je bila pola srpska pola muslimanska.

– Ne sekiraj se za to. Imam jednog susjeda kod koga ćeš provesti noć.

– Izvini što te nešto tako pitam, da li je Hrvat?

– Jeste, ali ovdje nije kao na jugu. Čovjek je odličan.

– Vjeruj da mi je to drago. Odmah se osjećam normalnije što ću kod njega spavati. Puna mi je neka stvar tih riječi: Hrvat, Srbin, Musliman i tog osjećanja da se od nečega krijem.

Zašto je Lazo postao bogumil

"Mi smo pekli jedne prilike rakiju. I on bio došo i osvanuo sa mnom pričajući.

I ja ga pitam - meni konj izbio zube, udario me nogom na guvnu i dva zuba mi naprijed izbio i u njega dva zuba nema - i ja ga pitam:

- Lazo, ti ti zubi dobri, šta je tebi bilo tijem zubima?

- O! nemoj mi pričat to!

- Dobro, neću.

Kad on poče pošlje pričat kako je on se zabavljo s popovom ćerkom i ta popova ćerka otvorila mu prozor i on uišo njoj u krevet. - To je prvi problem njegov u životu bio - I kada je uišo, primjetio ga pop i zovne žandarme i oni ga uhvate i svežu mu noge i ruke i nataknu ga, svežu, na kolac, kad ga šiba okreće se ko točak, tako ga spute i svežu. I onda ga šibali i izbili mu dva zuba...

Tada je dobio lom živaca. Tada je zamrzio i popove i tada je postao bogumil."

GRANICE

Uprkos lošem snu osjećao se dovoljno odmornim za nastavak putovanja.

Na stanici, zatraži kartu za Brisel. Žena na šalteru, podiže pogled prema njemu na taj mu način kazujući da savršeno dobro zna gdje i zašto ide. To ga zbuni do te mjere da je imao utisak da će mu zatražiti isprave. Umalo da je zaboravio upitati gdje treba presjedati. Ona međutim opet uze kartu i na poledjini olovkom napisa "Klagenfurt" u Austriji i "Salzbourg" u Njemačkoj.

Dok su pili kafu u bašti ispred stanice P. je Brani govorio o ženi sa šaltera, no ovaj se nasmija.

– Umišljaš, to je sve... Primjetio sam da voliš da vani sjediš.

– Da, stekao sam naviku, naročito u Konjicu - zatim mu je govorio o terasi koja je imala pogled na Neretvu. Kada su se vratili na stanicu, voz je već bio postavljen. Bio je skoro prazan. P. stavi torbu u prvi prazan kupe i stade na prozor u hodniku da bi u društvu Brane zapalio još jednu cigaretu.

– Strašno si nervozan - primjeti Brano njegov nestrpljiv pogled prema čelu voza.

– Jesam, jedva uspijevam stajati na nogama. Čim voz pođe smiriću se - zatim mu je govorio o svojoj "hladnokrvnosti i miru" za prelaska Risovca. Bio je ubijeđen da će taj njegov odbrambeni mehanizam opet proraditi u narednim satima. - Ono što je opasno to je prerano opuštanje, a to mi se ponekad događa. Kada sam učestvovao na takmičenjima, uvijek sam prije borbi imao tremu, ali čim bi počelo, strah bi nestajao i pretvarao se u usredsređenost na protivnika. I sada se nešto slično događa, samo što je protivnik opasniji i što se često krije u meni. Sada sam primoran da upražnjavam jednu vještinu za koju nikada nisam smatrao da imam dara, glumu. U ovoj situaciji neprestano igram ulogu jednog meni sasvim suprotnog lika, naročito onakav kakav sam u ovom trenutku. Nemamo ništa zajedničkog. Ta je osoba sasvim normalna i ne poznaje ni jedan od problema koji mene guše.

– Kažem ti da će sve dobro proći - reče Brano - možda si previše opsjednut.

– A ti, kada si zadnji put išao preko granice?

– Oh, ima tome skoro dvije godine.

P. osjeti kako voz najzad kreće. Zatim još jednom stisnu Braninu ruku i mahnu mu nekoliko puta. Spusti prozor i uđe u kupe.

Tamo ga je čekalo veliko iznenađenje. Njegov "zemljak" iz Visokog.

– Ah, gle!? - učini P. ali se ovaj put, i sam ne znajući zašto, nasmija.

Na licu čovjeka, međutim, vidio se grč koga je on odmah dešifrovao. Nasuprot njemu koji je, zadovoljan što je voz napokon krenuo, iz sekunde u sekundu nalazio smirenost, "zemljak" je pokazivao isuviše nervozu i izgubljenost kroz potrebu da se objasni. Nikako nije uspijevao da se zaustavi, da ne ponavlja iste rečenice i govori stvari koje je ponekad bilo nemoguće dokučiti.

– ...Idem da vidim porodicu... Prije nekoliko dana otišao sam u Bosnu da vidim roditelje a sada se vraćam u Njemačku, jer mi je porodica u Njemačkoj... nadam se da mi neće postavljati pitanja na granici. Već sam bio neki dan.

– A koje se granice naročito bojite?

– Nedavno sam bio u Austriji i moj će brat doći na granicu da garantuje za mene... Traže takođe nešto kao platnu listu onome ko hoće nekoga da smjesti... Neki su me dan skinuli za voza na njemačkoj granici.

– A Slovenci?

– Ne znam... nadam se da neće, zadnji put prešao sam je u autu, niko nas ništa nije pitao. Izašli smo iz Mađarske.

– Koje ste registarske tablice imali.

– Austriske.

– Ako ste već jednom bili, ne vidim zašto vas i sada ne bi pustili - govorio je P. ne vjerujući ni sam vlastitim riječima.

– Da, nema razloga. Ne mogu mi zabraniti da vidim porodicu.

– A gdje je vaša porodica?

– ... U Austriji... a ja, hoću da idem u Njemačku jer sam tamo već radio... ljeti.

Što je više objašnjavao P. je manje shvatao. Nakon nekoliko minuta dodatnog monologa, sasvim izgubivši lik srbomrzca i ubice, delija iz Visokog zašuti i spusti pogled prema vrhu svojih cipela. P.-u ga bi žao.

– A vi, imate li vize?

– Imam... imam sve što mi treba - P. slaga bez imalo griže savjesti.

P. pomisli jedan trenutak da potraži drugi kupe, ali na kraju odustade. Saputnik mu nije mogao smetati u njegovom vlastitom "pozorištu", jer, svako je od njih dvojice sa više ili manje uspjeha igrao svoju igru. P. izvadi iz torbe zagrebačke "Sportske novosti" koje je kupio u Rijeci, i dade se na čitanje nekada najboljih sportskih novina u Jugoslaviji.

U kupeu u dnu vagona, jedna je žena sa dvoje sitne djece takođe nešto objašnjavala putnici sa sobom. Po onome što je mogao čuti neko je trebao da joj nazove Njemačku, vjerovatno njenog muža. Žena kojoj se obraćala, bila je Slovenka i nije sasvim razumjevala šta hoće. Žena iz Bosne, veoma uzbuđena, neprestano je ponavljala iste riječi. N. se sjeti Ive Andrića, koji je na stranicama "Proklete avlije" tako dobro opisao to stanje duše koja se na domaku ludila nikako ne može zaustaviti da govori. Jedan od prvih znakova poremećenosti ljudskog bića nerijetko je prekomjerna potreba za govorom, uporna i bez nadzora mozga - o istim stvarima, uvijek o istim stvarima. Istovremeno te osobe, više nisu sposobne da slušaju tuđe riječi. On pomisli takođe na sudbinu tog pisca koga, sada, više niko nije htio u Jugoslaviji. Hrvati ga nisu voljeli zato što je živio u Beogradu i pisao na srpskom dijalektu, Srbi zato što je, upkros svemu, bio samo jedan Hrvat, a Muslimani su odnedavno počeli da ruše njegove spomenike zbog knjiga u kojima govori o mraku za turske vladavine u Bosni.

P.-ovo uho osluškivalo je korake u hodniku.

– Vaše karte, molim.

On odloži novine i potraži kartu. Iza kondukterovih leđa opazi još jednu uniformu.

– Pasoška kontrola, molim.

P. izvadi pasoš i vrati se čitanju zadnjih događaja u hrvatskom sportu. Bosanac je pušio na šta se on lagano zakašlja.

On će svoju cigaretu zapaliti tek nakon sledeće kontrole.

– Hvala - reče policajac vraćajući im pasoše.

Ubrzo su trebali da naiđu i Slovenci. Oni zapravo dođoše veoma brzo, nekoliko minuta poslije hrvatskih policajaca i carinika. P. je i dalje čitao novine kada je carinik pitao imaju li slovenačkog novca. Nisu ga posjedovali. Slovenija je upravo bila preplavljena lažnim novčanicama, navodno proizvedenim u Hrvatskoj. "Pasoše prosim" upita istovremeno jedan policajac. P. je i dalje bio zadubljen u članak o košarkašu Kukoču. Vrijeme koje je policajac trošio na razgledanje pasoša učini mu se isuviše dugim. Nešto nije bilo u redu.

– Vaše karte.

Kao da mu je tražio novac, P. lijeno izvadi kartu za Brisel, zatim takođe nađe i dozvolu izdatu od HVO-a koja će mu sve su prilike trebati.

– Morate obadvojica da siđete sa voza.

P. mu tada pruži i papir. Ovaj ga je dugo gledao i dalje vrteći glavom.

– Ovo ne ide. U Konjicu komanduje TO a ne HVO, a vi ovdje imate hrvatski pečat. Morate sići jer nemate dozvolu komande u vašem mjestu.

– Ali, gospodine, veoma mi je žao, ja posjedujem dozvolu i ona je u vašim rukama - P. je bio jako iznenađen, ali i dalje smiren i sa osmjehom, kao da je ovome objašnjavao da se prevario u datumu - Za izlazak iz Konjica hvratska komanda izdaje potvrde... Veoma mi je žao, ali vi bi to trebali znati.

– Nije moguće - policajac izvadi nekakav papir koji mu je trebao potvrditi informaciju. Zatim reče nešto čega se P. već od polaska iz Rijeke pribojavao - S druge strane ovdje piše da putujete u Francusku dok vam je vozna karta za Brisel. Šta to treba da znači?... A vi, imate li vi kakvo odobrenje? - upita ljubitelja Srba iz Visokog.

– Imam ženu i troje djece koji me čekaju u Njemačkoj i treba da ih vidim po svaku cijenu... prije nekoliko dana već sam bio sa njima... išao sam da odnesem lijekove.

– To me ne zanima, samo odobrenje vaše komande za izlazak...

Dok je zemljak iz Visokog uzalud pokušavao da omekša poličajčevo srce, P. se u sebi pitao šta da čini i ovaj se put ni sam nije mogao zaustaviti da govori.

– Imam namjeru da vidim jednog izdavača koji hoće da izda moju knjigu u Belgiji. Ako vas to zanima mogu vam je pokazati, ali u svakom slučaju što se tiče HVO-a i TO-a u Konjicu, volio bih da se negdje raspitate. Griješite.

U tom trenutku, kada je već sebe vidio kako ga skidaju sa voza, iza leđa mladog policajca pojavi se drugi.

– Šta se ovdje događa?

– Šefe, on tvrdi da u Konjicu HVO izdaje potvrde - pripravnik mu pokaza osporavanu ispravu. Onaj baci samo kratak pogled.

– Može, može, to ide.

Mlađi vrati P.-u papire zaboravljajući zavrzlamu oko vozne karte.

– A Vi! - obrati se Visočaninu - Vi silazite.

– Ali, porodica me čeka...

– Silazite, odmah!

Napuštajući kupe Bosanac pogledom zatrazi pomoć od P.-a. Ovaj pak ne mogaše ništa učiniti za saputnika koji je bio u istim govnima kao i on ali slabije sreće. U tom trenutku shvati da delija iz Visokog, uopšte nije reagovao na činjenicu što je iz Konjica. Kroz par minuta voz se zaustavi. Vjerovatno da čovjek iz Visokog nije bio jedini koga su skidali, ali P. ne imaše želju da izađe u hodnik i to provjeri.

Pošto je voz opet krenuo, P. sačeka još dvadesetak minuta prije nego što je zapalio jednu "Croatiu". Tek je nakon slijedećeg zaustavljanja kompozicije, kada se uvjerio da su doista stigli u Sloveniju, tu malu republiku bivše Jugoslavije koja sada zasebno nije izgledala mnogo veća, povukao prvi dim.

Nekoliko sati poslije hrvatsko-slovenačke granice u voz uđoše austrijski carinici.

Žena iz Bosne sa dvoje djece i dalje je objašnjavala. Po riječima koje su dopirale do njega P. zaključi da slovenačka saputnica od Bosanke nekom trećem licu upravo prevodi na njemački šta ova želi.

Kontrole na austriskoj granici prošle su bez problema. P. primjeti da najprije provjeravaju karte a zatim, par minuta poslije, pasoše. Pažnja poslednjih naročito je bila koncentrisana na putnike koji silaze u Austriji. Njemu su preostajale još tri granice: njemačka, belgijska i francuska. U Rijeci je saznao da za sve tri treba viza ili nekakav papir. Od ponoći Jugosloveni više neće moći bez vize ni u zemlju poznatu po dječaku koji piša. Sjeti se članka u novinama od prije nekoliko godina o cijeni pasoša na crnom trzištu. Jugoslovenski je bio među najskupljim jer se tada sa njim moglo putovati kako na istok tako i na zapad, a naročito bez tih pečata koji sada nedostaju u njegovom.

Pošto je presjeo u Klagenfurtu pripremao se za njemačku granicu. Našao je mjesto u kupeu sa jednom ženom od tridesetak godina i jednom mnogo mlađom. Prva mu je ličila na učiteljicu a druga na gimnazijalku. Gimnazijalka je imala crte lica koje su u P.-a budile znatiželju. Volio bi da sa nekim popriča. Kroz prozor gledao je vozila na cesti paralelnoj sa prugom. S vremena na vrijeme poneko bi auto išlo istom brzinom kao i voz i on je mogao posmatrati putnike u njima. Da je bar u nekoj od tih limuzina. Zatim je gledao austriske kuće pored puta. Sve je na njima bilo toliko savršeno da mu se povraćalo. Nikada nije mogao podnijeti taj manijačni napor germana uložen u kuću na kojoj je sve isuviše dotjerano i čisto da ne bi bilo neljudsko. To se odbojnost naročito poveća na pomisao srušenih kuća kod sebe.

Nikada ne bi mogao živjeti u zemlji gdje su kuće toliko lijepe i do te mjere slične jedna drugoj. Sjeti se takođe vlastite kuće na Borcima i njezinog tavana. Ništa na svijetu nije ljepše od tog sela gde se možda više nikada neće vratiti da sa klincima bere pečurke. A voćnjak koga je sa Gordanom sadio? Ko će u njemu brati jabuke, šljive i trešnje? Sadeći ga, namjerno nisu htjeli da kopaju rupe u pravilnim redovima. Na dva dunuma pored potoka izbjegli su sva poravnavanja uprkos preporukama "znalaca".

– U prirodi nema pravih linija - često je objašnjavao svome sinu - i nema ništa tužnije od vještačkih šuma. A pastrmke u potoku? Ko će se brinuti za te prekrasne ribe koje je bacio prije desetak godina. Ko će na njih paziti za sušnih ljetnih mjeseci.

– Nikada nije bilo ribe u ovom potoku - govorili su mu seljaci - i neće moći preživjeti.

On je međutim znao da će ribe ostati. Čak su se zadnjih godina počele mrijestiti. Sa Gordanom i Zoranom skoro je svaki dan išao na potok da ih obiđe. Poznavao je sva mjesta na njegovom toku gdje se pasrmka zavlačila. A Lejla, da li je uspjela da stigne do Holandije? Kako se odvio njezin dolazak na Amsterdamskom aerodromu. Da li ju je njezina prijateljica Holanđanka sačekala? Kakav to mi narod postajemo, pitao se P.. Ne trpimo li istu prokletu sudbinu kao i narod o kome govori knjiga u rukama djevojke nasuprot njega. Gdje će i kada završiti naše ispaštanje? "Učiteljica" siđe na jednoj stanici i P. ostade sam u kupeu sa "gimnazijalkom".

– Do you speak english?

– Non.

– Français?

– Oui, un peu.

Neko su vrijeme govorili o Singerovom "Robu" koga je čitala.

– To je jedini pisac koga uspijevam da čitam zadnjih godina. U životu ima mnogo više stvari za naučiti.

– Možda - reče djevojka kojoj je nedostajalo iskustva da bi se sa njim složila. Još joj nije mogao postaviti pitanje koje mu nije davalo mira.

– ...Ja sam Jugosloven - izgovori pažljivo posmatrajući njeno lice.

– Moja je baka iz Jugoslavije a ja sam više puta išla kod nje, ali uopšte ne znam jezik.

Nešto prije njemačke granice djevojka siđe sa voza. P. uze da "čita" "Algemeine Zeitung" koji je ostao iza "učiteljice". Voz je bio skroz prazan. On tada shvati da se nešto veoma neprijatno događa u kupeu u dnu vagona. Žena iz Bosne sa dvoje klinaca, od kojih je stariji s vremena na vrijeme hodnikom prolazio trčeći, ispuštajući oštre i grčevite jecaje ridala je. Kondukter sa još nekom osobom pokušavao je da je smiri. Manji od dječaka stao je da plače sa majkom. P. shvati da je kondukter zadužio nekoga na jednoj od prethodnih stanica da nazove njenog muža u Njemačkoj na broj koga mu je ona dala.

– Mine man in ....! - neprestano je ponavljala naziv nekog grada koga P. nije uspijevao da prepozna. Sve što je na njemačkom znala reći bilo je to: "Mine man in..."

Voz se zaustavi negdje neposredno prije Salzbourga i P. postade svjestan da upravo skidaju sa voza ženu iz Bosne sa dvoje sitne djece. Svi su troje plakali. P. se osjeti jadno što se nije usudio da je pita u čemu se sastoji njen problem i da li joj može pomoći. Uvijek se može pomoći. Po svoj prilici da nije imala papire za ulazak u Njemačku. Ljudi u uniformama uvjeravali su je da će, čim njezin muž stigne, preći granicu. Na peronu ona je i dalje nastavljala da objašnjava a uniformisani da je smiruju.

– Keine probleme, keine probleme - jedan od policajaca počeo je da se služi istim njemačkim kao i ona - Dine man komen mit papiren.

Druga su se uniformisana lica popela u voz koji je zatim krenuo. P. se vrati na čitanje "Algemeine Zeitung-a". Djelićem oka opazi vrhove pantalona neke uniforme na trenutak zaustavljene ispred njegovog kupea. Nogavice zatim produziše niz hodnik. Slučajno se našao u zadnjem vagonu i zadnjem kupeu, onom gdje najčešće počinju kontrole i gdje se nema vremena za gubljenje na čovjeku koji čita domaću štampu. Uostalom mlada Austrijanka dinarskih crta lica, bila je iznenađena kada joj je rekao da je Jugosloven. Njegova "evropska" odjeća sigurno je igrala izvjesnu ulogu.

U Salzbourgu je bio u 15 sati. Voz za Brisel, to jest Holandiju, polazio je tek kroz dva sata. Pod ogromnim halama stanice, on osjeti, možda po prvi put od kada je pošao iz Konjica, a i dosta ranije, nešto kao radost i opuštanje nerava. Nakon što se počastio narandžinim sokom ne obraćajući pažnju na cijenu, sjede na klupu pored dvojice Japanaca i nekog Nijemca koji se, sa pivom u ruci, udvarao crkinji Amerikanki. Tada poče da zvižduće jednu melodiju. Bila je to omiljena pjesma Pepsija, Sene, Dojca i njega u Konjicu.

"Kud narodna vojska prođe,

Sretna će se!

Sretna će se zemlja zvat..."

Ono što mu presječe želju za pjevanjem bio je voz preko puta. Uprkos natpisima na vagonima na njemačkom, voz, kao da je zračio drugim prostorom. Bio je u potpunom neskladu i nesporazumu sa ostalim u stanici. Isto osjećanje nelagodnosti i mučnine izazivali su putnici koji su se u njega peli. U njihovom držanju on prepoznade nekakvu tužnu sporost kao i pritisak vazduha ispod staničnog krova. U isto vrijeme on razotkri u svojoj duši nešto veoma blisko i zajedničko sa tim vozom koji se, utonuo u svoje vlastite misli, spremao da nekud pođe. Plastične kese u rukama putnika koji su zauzimali mjesta pomogoše mu da riješi zagonetku voza i njegovih putnika. Bio je to voz iz Istočne Njemačke.

P. se ustade sa klupe i stade da hoda po peronu nastojeći da ne skreće pogled prema kompoziciji preko puta. Još jedna smrt, i jedna bol. Svako sjećanje doživljavao je kao susret sa smrću. Smrti i patnje bez kraja. Osjeti se kao djelić prašine u nebu iza rušenja svijeta koga nije mogao a da ne voli. Taj svijet "jednakih u siromaštvu" nije bio u stanju da zamjeni nekom nadom. Kako će sa tim bolom koji se sve više javljao u njemu na pomisao na sretne dane koji se više nikada neće vratiti uspjeti da se navikne u jednom sasvim drugome.

U vozu, u kome je većina putnika išla za Amsterdam, brzo je zaspao i probudio se oko pet sati ujutro. U sumaglici koja je vladala napolju prepoznade na automobilima belgijske registarske tablice i shvati da je još jednom imao sreću.

Na vilinom vrelu

" - Andjelko, kada umrem, nosite me na Prenj, na Osobac, kod Vilina vrela. Ima ledina na Osobcu i tu me ostavte, nek me ćukaju orli i gavrani - to sam dobro upamtila - Ništa ljevše u životu vidio nisam ko ljudske kosti na drvetu. Kada je čovjek skapo one, kosti, ostanu. To sam vidio u životu, da mi je najmilije ostalo."

BRISEL

– Alo?

– Alo, ovjde P., nalazim se u Briselu, kod Samira - tamo, u Herceg-Novom čuo je velik uzdah olakšanja od majke mu - reci mi, da li se Tijana sa djecom probudila?

– Jeste, upravo doručkuju, šta sada namjeravaš? Jesi li imao problema na putovanju?.

– Imao sam malo sreće... Vidjeću, najprije ću se odmoriti nekoliko dana. Predlažu mi da ostanem, ali vjerujem da ću pokušati da uđem u Francusku. Može se takođe dogoditi da odem za Englesku ako mi to ne pođe za rukom.

– Pazi se, sine. Evo ti ih.

Razgovor sa ženom odigrao se dobro. Glas joj je bio umoran i rezigniran. Gordan je bio zadovoljan što ga čuje.

– Kome si ostavio crvenu ribicu? - bilo je jedno od njegovih pitanja.

Za vrijeme razgovora sa njima dvoma uspio je da prikrije iscrpljenost a naročito uzbuđenje od koga su mu se grudi nadimale. Htio je i dalje ostati u njihovim očima onakav kakvog su navikli da ga vide, žilavog i nekog ko pred njima nikada nije gubio glavu.

Zatim je bio red na Zorana, malog sportistu i naročito vezanog za njega.

– Alo, Zorane, jesi li dobro?

– Jesam...

– Nedostaje li ti ćale?

U istom trenutku P. shvati šta znači tišina na drugom kraju žice. Tamo, na nekoliko hiljada kilometara od njega, sin mu se gušio u suzama. Htio mu je nešto reći, bilo šta, ali mu se grlo stiskalo nesposobno da išta izgovori. Još je par sekundi držao slušalicu zatim ju je spustio i uhvatio se za glavu puštajući suze da teku.

 

Samirova prijateljica donijela je kafu. Svo su troje neko vrijeme šutjeli i pušili.

Samir je htio da mu P. priča o Bosni i šta se tamo zbiva.

– Jako mi je teško da o tome govorim a znam da sam sada primoran da to stalno činim. Takođe primjećujem da se ta stvar ne može ni opisati ni shvatiti a da se ne doživi. Na neki si način mogao vidjeti šta se tamo događa zahvaljajući mom razgovoru sa porodicom. A mi smo samo razdvojeni i sretni što smo svi živi. Ima mnogo gorih sudbina.

– Zato te i pitam, jer i dalje ne vjerujem da je to moguće. P. se nasmija.

– I mi tamo, nismo htjeli da u to vjerujemo, ali to se primicalo, dolazilo i preplavljivalo. Sve dok gledaš samo slike na televiziji možeš uvijek sebi reći da je to mašta ili tamo negdje daleko. Zatim su govorili o ljudima koji su ostali. Samir je otprilike, kao i on, bio upoznat sa smrtima. Ništa ne može spriječiti vijest o smrti da savlada prepreke i da se čuje. Samir najzad shvati da mu je teško govoriti.

– Trebaš se odmoriti. Večeras te vodimo na jednu zabavu kod prijatelja Belgijanaca koji slave godišnjicu braka.

– Ne vjerujem da sam sposoban za tako nešto.

– Ma jesi, treba da se malo razonodiš.

Vani, sipila je kiša. Bio je opružen na krevetu sa pogledom prikovanim na plafon mansarde. Osluškovao je udaranje kišnih kapi po krovu i u olucima. Ostade tako nekoliko sati prije nego što odluči da se priključi Samiru i njegovoj prijateljici. Nije imao želju da naveče igdje izlazi.

Kada je sišao zaputi se u kuhinju gdje opazi gomilu suđa koja je izgleda odavno čekala da bude oprana. Samir primjeti njegov pogled.

– Živimo malo boemiski.

– U pravu ste. Ako hoćeš, rado bih oprao ovo brdo.

Pričinilo bi mi zadovoljstvo da bilo šta radim.

– Treba kupiti sredstvo za pranje. Ako hoćeš otiđi do radnje na uglu.

– Rado - učini P. željan da izađe malo na vazduh - Ali, reci mi, da li ovjde često pitaju isprave?

– Lud si. Ako misliš na vize koje Belgijanci traže Jugoslovenima od noćas možemo uvijek reći da si stigao prije neki dan. Uostalom ovo nije zemlja gdje se ljudi tek tako hapse po ulicama.

Vani, vrijeme se bilo promijenilo. Belgija je zemlja sa četiri godišnja doba u jednom danu. On se okrenu da provjeri broj kuće. Nekada je u ovom gradu proveo više mjeseci u društvu prijateljice Belgijanke, Daisy. Bilo je to vrijeme "House of the rising sun" od Animalsa i košulja na cvjetiće. Imali su običaj da za jedan dan autostopom stignu do Amsterdama i da se naveče vrate da bi proveli noć u krevetu u kome im dva crna mačeta, neprestano skačući po njima i čambajući ih, nisu davali oka sklopiti. Gdje je ona sada? Već je odavno izgubio svaku vezu sa njom. Gdje se izgubio taj hipi san ljubavi među ljudima i cvijeća u topovskim cijevima. U šta se pretvorila najljepša od revolucija?. Šta je od nje ostalo? I pored sve volje nije uspijevao da otkrije njezine tragove. Nije imao utisak da je u istom gradu. Opet jedan stari grad koga više nije mogao prepoznati. Zapravo i dalje je koračao ulicama jednog te istog.

Činilo mu se, da je po deterdžent za suđe morao ići u neku drugu ulicu, da se ne bi usudio. Bilo bi ga strah da se izgubi.

Prodavnica je bila na stotinjak metara niz ulicu i on se zaputi sporim i oklijevajućim korakom. Najprije pomisli da će ovaj kratak izlazak iskoristiti da se malo obraduje suncu koje se upravo pomanjalo, ali odmah svati da mu je to neizvodljivo. Nešto ga je tjeralo da se okrene i provjeri da ga niko ne prati. Zvuk automobila koji su približavao iza njega natjera ga na kraju da okrene glavu. Bilo je to policisko vozilo.

Ono međutim prođe sasvim nezainteresovano. Zadnjih je mjeseci u Konjicu izgubio naviku da polako korača. Bilo je to isuviše riskantno zbog bombardovanja a i da bi izbjegao neke poglede. Takođe se odvikao da gleda prolaznike u oči.

Kao da će ga svaki čas neko pljunuti ili će granate sa Boraka početi padati po ovoj Briselskoj ulici. U prodavnici, prodavačica je jedva uspjela da razumije šta želi. Na kraju je morao da joj prstom pokaže kutiju deterdženta. Srećom sve to nije previše dugo trajalo. I dalje nije imao želju da ide na tu zabavu. Radije bi prao tanjire, viljuške i kašike.

– Ići ću pod jednim uslovom - reče Samiru.

– Kojim?

– Da se izbjegnu razgovori o Jugoslaviji.

– Ne brini. Tamo idemo radi zabave. Zato te i vodimo.Potrebno ti je.

Čim su stigli, on na brzinu popi dvije čaše vina da se ne bi osjećao sasvim idiotski u atmosferi koja je tamo vladala. Kuća je odjekivala od brazilske muzike čiji je ritam potpuno omađijavao parove koji su plesali. U vrtu, troje uzvanica igralo je stoni tenis protiv jedne žene od četrdesetak godina u mini suknji. U jednom trenutku ping pong loptica upade u čašu na teniskom stolu. To je vrijedilo "tri poena". Na terasi odakle je posmatrao igru, jedan od gostiju govorio je o svojoj knjizi na temu egipatskih piramida koju upravo piše. Po njemu, zapravo su mravi izgradili piramide. Ljudi okolo pokušavali su da ga shvate za ozbiljno. P. se vrati u salon gdje se plesalo.

– Ona je deset godina starija od njega - objašnjavala je Samirova prijateljica P.-u govoreći o paru koji je slavio i koji se izdvajao među drugima plesačima po savršenoj uigranosti koraka i pokreta. Svi su pratili bješomučan ritam muzike - ali ona to ne izgleda, zar ne? Žena je imala tijelo djevojke, ali njezino lice, uprkos i dalje lijepim crtama, više nije bilo mlado. On, pak, nije izgledao da ima više od trideset godina.

– ...On je jedan od najperspektivnijih mlađih poslovnih ljudi u Briselu. Ali ona ima jedan užasan problem. Više ne može da uživa u krevetu. Rekla mi je da ništa više ne osjeća. Već neko vrijeme ide na neke hormonalne terapije ali to izgleda ne pomaže. Troši nevjerovatan novac na to, iako daje utisak tjelesne i požudne žene, zar ne?

– Da - učini P. tražeći pogledom flašu sa vinom koje je počelo da mu prija.

Sledeća muzika bio je rok, onaj iz šezdesetih godina. Vino mu je pomagalo da posmatra svijet oko sebe kao kroz kadrove nekog fantastičnog filma. Samir je povremeno nailazio da ga pita kako mu je i da li mu šta fali.

– Dobro je, zaista se osjećam dobro.

Zaista se osjećao ugodno, kao da je bio u nekom stanju polusna koji mu, bezopasan, nije mogao nauditi i prekinuti neku vrstu meditacije u koju je zapadao. Nije mislio ni na šta, u njegovoj glavi kao da nije bilo ni jednog pokreta i, što mu je naročito odgovaralo, ni jedne emocije. Već je duže vrijeme počeo prezirati svako osjećanje bilo ono lijepo ili loše. Obadva su mu podjednako zadavala strah i njegovo srce više nije bilo sposobno da ih živi. Međutim, film oko njega nije ga htio ostaviti na miru u njegovom kutku gledaoca.

– Hoćete li da plešete sa mnom - on podiže glavu i ugleda pred sobom jednu plavušu nestrpljivu da se priključi drugim parovima koji su se prepuštali paklenom ritmu be bup-a. Ovome se ni najmanje nije nadao. Vjerovao je da niko neće obraćati pažnju na jednog marsovca zatvorenog u svoj skafander.

– Znate, jako mi je žao, ali ja nemam smisla za ples, veoma sam nespretan - slaga - Ako želite, možemo razgovarati, čak vam mogu ispričati veoma lijepe stvari, ali plesati, ne. Ne dolazi u obzir.

– Kako je lijep - izjavi bez imalo oklijevanja i vjerovatno inspirisana čašom u ruci mlada žena sa flamanskim akcentom.

– Kažu da mi blijedilo dobro stoji - našali se P.

– Hajde - reče Samir koji im se upravo priključio – Opusti se.

P. odbi. Flamanka sjede pored njega i on je pogleda razgoračenim očima da joj učini na volju.

– Imam lijepe oči?

– Ah da, imate.

– Znam. Sada želim da nešto pričam, ali to mogu učiniti samo pod jednim uslovom.

– Kojim?

– Da ti mogu govoriti ti, inače ne mogu da govorim lijepe priče.

– Naravno da možete. A ja, hoću li vam govoriti vi li ti?

– Vi.

– Zašto?

– Zato što ti nisam mogao ispuniti želju i plesati sa tobom. Uostalom čim završim priču ja ću nastaviti da ti se obraćam sa vi.

– Hoćete li početi? Nestrpljiva sam.

On odlozi svoju, zatim i čašu od plavuše, onda je uze za ruku.

– U jednoj veoma ljepoj zemlji, nekada je živio jako usamljen čovjek koji je volio da slika. Na svojim slikama crtao je planine koje je mogao posmatrati iz svoje kolibe. Ljudi, međutim, nisu uspijevali da shvate zašto na njegovim planinama uvijek ima crvene boje. Govorio je da ih voli, ali na pravim planinama nije bilo crvene boje. Ne mogavši da im to objasni slikar je bio osuđen na samoću i smatran za neznalicu.

– To je zato što nema ženu da ga voli - govorili su jedni.

– Ne, to je zato što on voli a nije voljen - tvrdili su drugi.

– Niste u pravu, to je zato što ne zna igrati rok - objašnjavali su treći...

Plavuša prasnu u smijeh i povuče ga za ruku da idu plesati. On je poljubi u obraz i reče joj još jednom da to ne može.

Ponoć je već bila prošla. Samir i njegova prijateljica htjeli su da idu.

– Želi da je otpratiš kući - reče mu Samir na jugoslovenskom.

– Ne dolazi u obzir.

– Ti si lud, zar ne vidiš kako je dobra.

– Traziš od mene nemoguće. Zahvaljujem vam se što ste me poveli sa sobom, jer mi je to malo promjenilo misli, ali to je sve. Čak se ne mogu ni zamisliti sa nekim u krevetu. Uostalom to su opet stvari koje se ne mogu objasniti.

U krevetu, bio je zadovoljan što je kiša počela iznova da pada i lupa po mansardi. Dugo je u mraku ostao otvorenih očiju. Ustajao se više puta da bi otišao u klozet. Uspio je da zaspe tek sa prvim najavama dana.

Lazo na samrti

" ...Kažu slab. I ja otišo tamo, ponio malo putera, jaja i šta ti ja znam. Ja došo kod Ranka. Kaže Ranko:

- Slab je. Ne prima nikoga.

Ja ipak zakuco na vrata.

- Ko je?

- Ja sam, gospon Lazo. Savo.

- Hajde, uđi.

Ja uljego tamo. On leži na krevetu, a svezo je doli,do noga, uže jedno za krevet i kraj sebe ima kraj tog užeta... i onda kad ustaje, za ono uže tegli, da može ustat.Ne može drugačije. I, kada sam ja uišo, tako se pridigo.

- Ooo..., tako ti boga došo Savo...

- Došo malo, tako, da vas vidim... - i ne znam šta sam još reko.

- Daj, tako ti boga, naloži mi malo vatre. Ne znam, nekoga čaja malo mu ja skuvo i ostavio tu.

Onda su ga nekon nekoliko dana odvezli u bolnicu.

...Poslije nekoliko dana, ne znam ko ga je odneso u Konjic. I otišo sam ja u Konjic da ga obiđem, u bolnici. Kada sam ga našo nije avaza imo... Nije oči uopšte otvorio,nije uopšte. Nije bio umro, al gotov da je bio umro, i tako.

I onda je umro možda šjutri dan."

CRVENKAPA

– Primjetio sam da ste izašli iz prostorije kada su počeli davati vijesti o Jugoslaviji na televiziji - reče Belgijanac za volanom auta koje je uranjalo u noć. Kiša nije padala, ali je magla povremeno usporavala vožnju.

– Da, ne mogu da gledam.

– I, kažete da volite računare?

– Volim, imao sam ih tamo tri. Zabavljao sam se pišući nekakve knjige... U Belgiji uvijek ima magle.

– Dignuće se čim se približimo Luksemburgu.

Slučajno su se upoznali kod Samirove prijateljice koja je radila u jednoj reklamnoj agenciji. Belgijanac je išao za Strasburg poslovno i htio je da sa sobom poveze tog Jugoslovena koji je rado pričao o računarima.

– I kako ćete sada?

– Ne znam. Moraću se vratiti starom načinu pisanja, pomoću olovke i gumice.

Zatim su govorili o Briselu. P. je bio razočaran promjenama od kraja šezdesetih kada je u njemu bio poslednji put.

– "All you need is love" prvi sam put čuo na buvljoj pijaci u Briselu. Neko je neprestano puštao ploču. Najzad sam ušao u prodavnicu ploča da pitam ko izvodi pjesmu pošto nisam prepoznao glasove Bitlsa.

– Da, dosta je drugačija od ostalih.

– Neki sam dan išao na Grande Place sa poznanicima da provjerim jedan utisak od prije... Pod svjetlom reflektora, kamen od koga su izgrađene kuće okolo, uvijek me podsjećao na karton.

– Nisam primjetio. Mi, koji tu živimo, ne obraćamo pažnju na takve stvari.

– Zapazio sam mnogo Arapa, prije ih nikako nije bilo.

– Da, sada ih ima, čak i u centru Brisela, to je zapadna demokratija. Ali, ona ima i drugu stranu. Postoje djelovi Brisela gdje ne možete naći stranca.

– Od čega to ovisi?

– Od gradonačelnika. U tim opštinama ne možete sresti Arape, dok su jedini bijelci, na koje možete naletjeti, većinom Poljaci.

Belgijanac je mnogo pušio.

– ...Kao da se mnogo ne brinete kako ćemo preći francusku granicu?

– Nisam... to nije ništa u odnosu na ono šta sam doživio. Ako vas zaustave recite im da sam stopirao.

– O.K.

Belgijanac je imao tremu. Kroz njegov otvoren prozor ulazio je svjež noćni vazduh. Od dima i hladnoga zraka P.-a je zaboljela glava.

– Zašto smo pošli tako kasno?

– Pred zoru svi spavaju na granici.

– Mislio sam da je to najbolje uraditi kada je velik saobraćaj.

– Nije. Poslije ponoći kada nema nikoga.

Nakon pola sata sa vedrim nebom, auto opet uroni u maglu. P. osjeti pospanost i na kraju zaspa. Propudio se upravo u trenutku kada je automobil punom brzinom prolazio kroz neku carinsku postaju.

– Je li to bila francuska granica?

– Da.

On ponovo zatvori oči probudivši se tek na prilazima Strasburgu obavijenog jutarnjom maglom.

– Sretno! Ako vam bude trebalo nekakvih programa samo me nazovite na ovaj telefon - pruži mu vizit kartu.

– Vama takođe, i hvala - reče P. stiskajući mu ruku. Auto Belgijanca izgubi se u magli a on se zaputi ka staničnom ulazu.

Imao je sreće. Voz za Pariz polazio je za dvadesetak minuta. Uze kartu i pođe prema restoranu da popije kafu. U restoranu i svuda po stanici bilo je mnogo kratko potšišanih mladića koji su za sobom vukli ogromne vreće. Imali su onaj prepoznatljiv izgled svih regruta ovoga svijeta. Jedni su šutjeli dok su se drugi, navlačeći ogrubjelu izraz na licu, upinjali da prikriju jutarnje neraspoloženje. Oni će, poput njega prije dvadesetak godina, u ničemu izgubiti godinu dana života. I pored volje P. osjeti odbojnost prema tim budućim vojnicima. Sve ono što je podsjećalo na rat, čak i kuhinjski noževi, izazivalo je u njemu nelagodnost i odbojnost. Prije nego što će se popeti na peron nekoliko se trenutaka dvoumio ispred prodavača novina i najzad odluči da ništa ne uzme. Sa novcem koga mu je Samir dao sada je imao oko šest stotina DM i sto pedeset francuskih franaka.

Voz je bio skoro pun. On opet sjede pored prozora i zažali što ipak nije uzeo novine na stanici. Preko puta dvoje je studenata raspravljalo o nekom ispitu.

U Briselu Samir mu je rekao da u vozovima koji dolaze sa ove strane kontinenta Francuzi imaju običaj da pregledaju putnicima isprave zbog talasa "turista" iz istočne Evrope. Voz koji je išao velikom brzinom obsluživao je po svojoj prilici samo Strasburg i Pariz i po opremljenosti nije imao ništa zajedničkog sa "međunarodnim". Pomisli takođe na njegov prijedlog da se nastani u Belgiji: "Francuzi su mnogo strožiji i ako uđeš bez vize nećeš imati nikakvih izgleda da dobiješ papire, naročito što si Srbin".

Nije volio isuviše promijenljivo i kišno belgijsko nebo. Da bar ima više sunca. Bio je siguran da će ga opet naći u Francuskoj. Nije je mogao zamisliti bez njegovih zraka. Bio je u pravu. Čim se voz izvukao iz sumaglice koja je obavijala grad, francusko selo okupano jutarnjim suncem ukaza se. Gore, goneći i zadnje tragove magle, nebo se prekrivalo plavetnilom. To ga skoro razveseli.

Pitao se zašto se još ne osjeća ugodno. Nešto mu je ponavljalo u uho da njegovo putovanje još nije gotovo i da i dalje treba da je na oprezu.

Uskoro se uvjeri da se voz ne zaustavlja ni na jednoj stanici kroz koje je prolazio velikom brzinom. Prođe pola sata, zatim još jedan sat. Niko nije pitao čak ni karte. Voz je jurio kroz krajolik sa kućama koje, na njegovu veliku radost, nisu imale ničega zajedničkog sa austriskim. Čak i pored najljepših, koje nikada nisu bile iste, uvijek se mogao naći neki zanemaren i loše uređen kutak. Bio je to čar zemlje čiji je duh neprestano bio u potrazi za ljepotom, ali koji je, istovremeno, znao da se ova ne može naći u savršenom.

Preostalo mu je još samo petnaestak minuta prije nego što će stići u taj grad gdje je jednog dana povjerovao da će sam naći odgovor na to pitanje.

– Vašu kartu, molim - Ženski glas prekide ga u razmišljanjima. Bila je to mlada žena u izvjesnoj uniformi, ali on zapamti naročito crvenu kapicu na njenoj glavi i koja joj je jako dobro pristajala.

P. joj pruži kartu i nastavi da posmatra pejzaž. Tada, poče shvatati da mu mlada žena i dalje ne vraća kartu gubeći isuviše vremena na njenom razgledanju. Stajala je uporno pred njim posmatrajući ono što je držala u rukama i što je on lijepo platio. Nije vidio šta bi tu moglo biti sporno i ne htjede skretati pogled sa prozora. Šta je sumnjivo na jednoj voznoj karti?

– Gospodine, vi niste... vašu kartu!

P. je pogleda nijemo i zabezeknuto naročito pred tom riječi koja mu je izgledala sasvim nepoznata.

– Vi niste... vaš kartu!

Njegov mozak ostade zakočen, iznenađen i mumificiran. Potpuno je bio hipnotisan situacijom, mladom ženom sa crvenom kapom i naročito tom riječi.

– Možete li mi pokazati vaš pasoš? - reče mršteći se na "Poljaka".

P. se tada cijelim bićem koncentisa na izgovor rečenice koju je trebao reći.

– Izvinjavam se, ali da li treba nešto da platim?

– Odakle dolazite, gospodine?

– Iz Brisela - reče poluistinu.

– Treba da platite 145 franaka jer niste... kartu na stanici u Strazburgu - veoma ljubazno reče crvena kapica istovremeno mijenjajući respoloženje "Belgijanca" koji i dalje nije uspijevao da uhvati riječ « composté ».

– Bez problema, gospođo - učini on vadeći jedinih 150 franaka koje je imao kod sebe.

Kada se crvena kapa koja je dobro pristajala gospođi već jednom udaljila P. se sjeti Samirovih riječi da Francuzi smatraju Belgijance za narod malo priglup i bez humora i sada je bio veoma zadovoljan što ga je uzela za jednog od njih. Da im zahvali, čim bude stigao u Pariz kupiće nekoliko Asterixa i Taličnih Toma.

Sa pogledom na parisko predgrađe koje je promicalo pored voza on se sjeti novina koje je, privučen naslovom o Jugoslaviji, htio kupiti na stanici u Strasburgu. U tom slučaju nedostajala bi mu dva franka da plati kaznu.

KAFA

– Slušaj, molim te, ovu priču jednog seljaka na Borcima, DžajićMustafe o Lazi - on otvori rukopis i potraži tekst:

Lazo i pjevač

"Bio je u Jažvama, u jednoj kolibi, i imao je jednog pijevca i davao bi mu po dvanaest zrna šenice i kada bi mu dao dvanaest zrna onda bi mu on zapjevao."

Ispred kafanske terase, narod je prolazio gore dole Jelisejskim Poljima.

– U ovoj bajci iz usta jednog čovjeka koji čak ne zna da piše nalazim svu ljepotu svijeta u kome je živio Lazo. A taj me, vidiš, Lazo proganja kao sjena, ili bolje kao brat. Vrijeme između nas nema nikakvu vrijednost. On je umro a ja sam i dalje ziv, ali to više nema nikakvog značaja pošto je moj život samo jedna smrt.

– Zašto "George Cinq"

– Ne znam. Možda zato što svako od nas treba da ima neko omiljeno mjesto ili još bolje neku stvar koju ne možemo i ne želimo objašnjavati.

– Vi ne volite ovaj svijet?

– Ne. Tek sam ovdje doživio najteži dio ovog rata. Upoznao sam savršenu samoću. Samoća u pustinji ima sve da bude podnošljiva, dok ti ona među milionima ljudi mijenja mozak.

– A ljudi iz Jugoslavije?

– Oni svoj rat nastavljaju i ovdje.

Nakon nekoliko pokušaja prestao sam da ih viđam. Najviše su mi trebali da sa nekim popijem kafu.

– Imate li novosti?

– Imam... Neki sam se dan čuo sa Dojcom, pobjegao je u Kanadu.

Govorio mi je o Pepsiju koji je ostao sam. Želi da se vrati.

– Vaša rodbina Francuzi, Koukoffi, je si lu vam pomogli?

– Nisu, nisu me čak htjeli ni vidjeti. Ali sam sretan što sam vidio neđaku. Zagrlila me isto kao što bi to učinio Gordan ili Zoran sa kojima je odrasla na Borcima. Ona mi jedino nedostaje.

– Zašto su tako postupili?

– Vjerovatno da su zaključili da je tako razumnije po njih.

– Jesu li to siromašni ljudi?

– Ovdje mi nije trebao novac.

– Kako ste se snašli?

– Potražio sam jednog drugara, sportistu,koji mi je pomogao da dobijem neke sitne poslove. Mi smo sportisti navikli da gubimo i da dobivamo, ali nekada živimo u nestvarnom svijetu. Znaš šta mi je uradio prvi dan kada sam stigao? Da bi me povratio odveo me na tenis. Ali ja nisam mogao. Stajao sam sa reketom ruci ne mičući se dok on nije uspijevao da shvati šta se dešava. Bilo mi je teško da mu objasnim. Onda sam otišao da trčim i bez ikakve kondicije trčao sam čitava dva sata.

– Ovdje ljudi, nemaju nikakvu predstavu šta se kod nas dešava.

– Nemaju. To je komično.

– A ako vam ne daju isprave?

– Svejedno mi je.

– Imate li želju da se vratite?

– Neprestano mi se prikazuju slike sa ribarenja sa djecom na Neretvi. Hodajući ulicom, stalno vidim mjesta sa njenom zelenoplavom vodom i vrtlozima i pastrmkama koje se bacaju na mušicu, kao djeliće nekog sna koji nema kraja i koji me svojom ljepotom ubija. Ponekad se takođe vidim u društvu mog bijelog psa koga je kamion pregazio prije nekoliko godina dok berem vrganje po hrastovoj šumi prema selu Gakići. Nekad, popravljam bicikal na cesti prema Bradini. U krevetu govorim sa djecom... Znam da će to trajati sve dok se ne vratim.

– A mrtvi?

– Oni su već dio mog života.

– Mnogo pušite?

– Da, mnogo pušim.

Jedno su vrijeme posmatrali šetače kao da više nemaju jedno drugom šta reći.

– Šta ćemo sada raditi?

– Idemo da vidimo jednu sliku.