Ono sto je zanimljivo, čitajući razne (bar francuske) časopise i knjige o lovu na pastrmku u Evropi, je, ili ignorisanje postojanja mekousne pastrmke na ovim (pa i Neretvljanskim) prostorima, ili sumnja da ona ikako postoji. Obično se u lovu na mušicu (a jedan sam od njenih zaljubljenika) navode fario pastrmka (kod nas potočarka), kaliforniska, mladica (ali samo u Sloveniji i Italiji), te lipljen.

Tako u najčuvenijem francuskom časopisu o lovu na mušicu "Pêche à la mouche - la Truite" (Pecanje na mušicu - pastrmka), odnosno u njegovom specijalnom izdanju "Plaisir de la pêche" (Strast pecanja) doslovce stoji: "Ako se izuzme mekousna pastrmka koja je prevashodno jedna azijatska vrsta, dosta rijetka, a koja se, izgleda, susreće u nekim albanskim rijekama, kao i pastrmka marmorata (mladica, odnosno Glavatica kako je zovu na Neretvi) koje mogu da dosegnu znatne veličine u nekoliko slovenačkih i italijanskih rijeka, sve pastrmke evropskog porijekla su fario".

Potaknut takvim tekstovima, a i u nastojanju da bar srkomno pridonesem zaštiti prelijepe rijeke kakva je Neretve sa njenim rijetkim i dragocjenim ribljim vrstama - mekousnom pastmkom i mladicom, od plitkoumnih i kratkovidih ljudi koji zagovaraju izgradnju nekakvih hidroelektrana iznad Konjica (čovjekovoj sebičnosti nigdje kraja), polazeći ovog ljeta na odmor, snabdio sam se sa fotoaparatem u pustoj nadi da će se meni, više nego osrednjem ribaru, sreća nasmiješiti, te da ću uhvatiti jedan primjerak “meke”, a što mi se jednom desilo nekad davno prije ratova na JU-prostorima. A na mladicu pak, odnosno glavaticu, nisam ni pomišljao.

Najprije sam sa dvojicom drugara ribara iz Konjica, Naimom i Arapom, proveo četiri nezaboravna dana u kanjonu Neretve, zvanom Čepa - njenom prelijepom dijelu više Konjica, a moje, dugi niz predratnih i sretnih godina, najomiljenije ribarsko mjesto.

Bili smo sretne ruke. Jednog dana jedan je od njih uhvatio "meku", a moja malenkost istog jutra, na leptira, jedan primjerak mladice! A, kažu, ona se toliko zadnjih godina prorijedila na Neretvi da Naim povika ugledavši je (ja nisam ni skont'o da se radi o mladici) :

– Pa to je gonjavac (treći "termit" za mladicu, za onu koja je još mlada)! Pusti je. Jedan od hiljadu ribara je uhvati sada na Neretvi!

Sva sreća da sam je bio ostavio u bazenu koga smo iskopali pored Neretve - radi kasnijeg fotografisanja, a i da se pohvalim da sam i ja, eto, nešto uvhatio "preko mjere".

I mekousnu, i "gonjavca" smo islikali, i to žive, u raznim pozama, te u vodi bazena, te na pijesku, te njihovo – neki neće vjerovati – puštanje natrag u Neretvu. Avaj, pri povratku u Konjic, desila se drama. Pri prebacivanju slika sa memoriske kartice fotoaparata na kompjuter, poslije trinaest (!?) fotosa (na kojima ne bi ni mekousne ni mladice), sve se zablokira i fotosi se jednostavno izgubiše.

Što n'o kažu, ako me tada srce nije uhvatilo... sva sreća da se u kući zadesilo čaša šljive.

Ali, priča se tu ne završava. Poslije toga otišao sam sa porodicom sedmicu dana u Glavatičevo (od riječi glavatica), dio Neretve mnogo pitomiji i napadnutiji ribarima. I šta ti se desilo - drugog dana nakon što sam uhvatio dvije "obične" potočarke, oko pola devet naveče nešto mi jako udari mušice, povuče silk gore - pa dolje po Neretvi i nakon što sam uspio izvući "komad" na pijesak, još je bilo dovoljno svjetlosti da odmah shvatim da sam, eto, nakon možda petnaestak godine opet uhvatio jednu mekousnu pastrmku i to od oko pola kile - mašala!

A mladica ? Upravo sam se juče čuo sa Naimom.  Već se dogovaramo kako ćemo idućeg ljeta jopet u Čepu.